Žarko Paić

Čitam sjajnu knjigu Jerzyja Ficowskoga, Bruno Schulz. Regije velike hereze, Litteris, Zagreb, 2023., s poljskoga preveo Dalibor Blažina. Ono što me je nadasve pogodilo kao čitatelja nije ono što nisam znao iz dosadašnjeg uvida u Schulzov tragični životopis, već upravo  gotovo romaneskni opis njegova ropskoga položaja u židovskome getu u Drohobyczu. Naime, Schulz je da bi uopće preživio strašne okolnosti genocida nad Židovima u Poljskoj pokušao biti „koristan“, pa je priložio molbu Judenratu prilažući svoje crteže, za koje se zainteresirao gestapovac Felix Landau, stolar iz Beča, koji se, kako piše Ficowski,

„predstavljao kao arhitekt, referent za židovska pitanja u drohobičkom Gestapu, jedan od glavnih ubojica drohobičkih Židova. Ne dobivši pomoć u Judenratu, Schulz je jedino jamstvo sigurnosti vidio u zaštiti svoga gestapovskog ‘mecene’. Zaista, zahvaljujući poslovima koje mu je davao Landau, Schulza su ubrojili u kategoriju ‘potrebnih Židova’: na ruci je nosio tzv, glejt ꟷ traku u celuloidnom okviru koja ga je kao stručnjaka štitila od racija ili transporta u logore.“ (str. 203)

Biti izdvojen iz mnoštva Drugih samo zato što je imao sreću da je lokalni egzekutor, arijevska ništarija i ubojica koji je poput Hitlera umišljao da je veći od svoje ništavnosti, volio slikarstvo, pa je Schulza kao svojeg privatnoga roba pretvorio u korisni alat uzvišenoga poslanstva umjetnosti, pripada povlasticama majstorstva. Uostalom, sam je Schulz u svojim tekstovima, ponajviše u Republici mašte, uzdizao ovaj metafizički patos umjetnosti ponad svih drugih duhovnih djelatnosti. Život je singularnost događaja koji nastaje i nestaje, ali umjetnost krasi božanska iluzija vječne postojanosti zato što je riječ o stvaralačkoj kozmogoniji svemira u njegovu ponavljanju kao djelu ljudskoga demijurga. Majstorstvo je od srednjega vijeka odlika umjetnika kao slikara i kipara, arhitekta i oblikovatelja svijeta koja će u renesansi dospjeti do pojma genija kao stvaralačkoga mesijanstva, što umjetnosti podaruje posebnost u svakodnevnome životu. Jer majstorstvo se ne može zanijekati naprosto zato što iz biti umjetnosti proizlazi ono što Heidegger naziva u raspravi Izvor umjetničkoga djela sintagmom postavljanjem-istine-u-djelo. Međutim, problem nije tek u paradoksalnome užasu da je Schulzovo slikarsko, a ne književno majstorstvo produžavalo njegovu životnu agoniju u okružju svakodnevnoga genocida, već u tome što je pisac Dućana cimetnih boja i opscenih crteža postao službeni portretist Felixa Landaua, bečkoga stolara koji je umislio da je arhitekt, čovjeka koji će ostati u memoriji židovskih žrtava kao grozomorni drohobički masovni ubojica. Prizovimo u pomoć Borgesa i njegovu sklonost da u povijesti vidi samo platonsko-plotinski razvitak ideje zla kao gnostičke okrutnosti i istodobno nečuvenoga cinizma. Razlog je naprosto posve transparentan. Nacizam je u osobi totalitarnoga Vođe, njemački Führera, ustoličio osobu koja u klasičnome psihoanalitičkome obrascu pripada sklopu posvemašnje frustracije, ressentimenta i psihopatskoga narcizma. Glavni problem njegove manijakalne opsesivne mržnje spram Židova bio je u tome što je kao loš austrijski slikar koji je umislio da je arhitekt htio stvoriti vječno carstvo mitske Germanije totalnim uništenjem naroda i rasa nomadske sudbine lutalaštva svijetom. Landau je, dakle, savršeni simulakrum Führera, koji zna da je njegovo umjetničko umijeće lakrdija i zloguki amaterizam. Zato i pronalazi svojeg privatnoga roba da mu izgradi spomenik od mjeda trajniji, pa Schulz neumorno slika njegov portret,

„spoj likovne umjetnosti i stolarstva, Landauove specijalnosti. (…) U vili u kojoj je Landau živio, Schulz je na njegov zahtjev izradio zidne slikarije: u spavaćoj sobi gestapovčeva sinčića zidove je prekrio šarenim ilustracijama iz bajke. (…) Neovisno o privatnim poslovima za Landaua, Schulz je po narudžbi lokalnog Gestapa izrađivao i freske u zgradi tzv. Reitschule ꟷ u manježu ꟷ kao i u kantini gestapovaca.“ (str. 203-204) 

Schulz je, dakle, na ropski način preživljavao u mračno doba totalne mobilizacije nacističkoga Zla. Čak i ako cinički otklonimo okolnosti koje su velikog poljskoga pisca, uz Gombrowicza najvećeg kojeg je Poljska ikada imala u svjetskim razmjerima, dovele do toga da malja vraga na zid, ostaje nešto krajnje nesvodivo u njegovoj ropskoj sudbini u službi gestapovskoga mecene. Što? Majstorstvo velike umjetnosti koja se uzdiže iznad svekolike banalnosti dobra i zla i postaje sve ono što Bruno Schulz emanira svojom ekscentričnom pojavom u povijesti književnosti i umjetnosti 20. stoljeća. Pisac nikad objavljenoga romana Mesija maljao je na zid svoje fantastične dječje iluminacije, stvarao oblike metafizičke divne opscenosti na freskama lokalnih zgrada privremeno zaposjednutih od kriminalaca i ubojica, ljudskoga šljama i okota od tmine, jer je samo u biti umjetnosti pronalazio posljednji izvor spasonosnoga događaja vlastita i kolektivnoga iskupljenja. Roman Mesija nužno nije valjda ni napisan, pa stoga ostaje kao dokaz da je svaki oblik mesijanizma kao estetske transcendencije ovog svijeta raspada svega ljudsko-suviše-ljudskoga ono istodobno veličanstveno i uzaludno stvaranje vlastita metafizičkoga utočišta.

Zar nam ne ostaje kao duhovni arhipelag slobode upravo još samo to ꟷ regije velike hereze?