Žarko Paić

Nastanak melodrame kao filmskoga žanra holivudskih filmova o kojima u svojoj ontologiji filma zanimljivo piše američki filozof Stanley Cavell iznimno je intrigantno za ono što ću ovdje pokušati pokazati. Ponajprije, melodrama je spoj nespojivoga ‒ tragedije, sentimentalizma i happy enda. Ne možemo reći poput Waltera Benjamina u njegovoj knjizi Podrijetlo njemačke žalobne igre (Trauerspiel) kako je barokna tragična drama sekularizirana grčka tragedija u doba rađanja europskoga apsolutizma s idejom suverenosti nacije-države utjelovljene ponajbolje u kralju-krvoloku tipa Henrika VIII. Umjesto toga, očito je da se ovaj fenomen masovne opčinjenosti suzama i plačem nesretno-sretnih ljubavnika na sceni pojavljuje kao znak nove katarze.

Roland Barthes u svojim Mitologijama pokušava odrediti početak ove ‘epohe’ u povijesti kulture Zapada i dolazi do ključnog pitanja zašto je u stanovitome momentu senzibilnost postala sentimentalnost. Baš tako. Pitanje koje upućuje unaprijed na ono što je u ovoj ‘promjeni paradigme’ odlučujuće. Ako se, naime, senzibilnost odnosi na uzvišenost kojom zabranjena ljubav ulazi u područje književnosti i drame, a ne slikarstva, čini se da je silazna putanja pada u sentimentalnost u znaku javnoga priznanja kako suzdržanost viteške epohe zavodnika-zavodnica i zavedenih u iskazivanju emocija prestaje biti estetskim imperativom. I nije stoga nimalo iznenađujuće da će na tom tragu Joan Copjec u svojem tekstu ‘The Invention of Crying and the Antitheatrics of the Act’ kao četvrtom poglavlju knjige Imagine There’s No Woman: Ethics and Sublimation, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2004., dospjeti do postavke kako je

ʺplakanje bilo pronalazak kasnoga 18. stoljeća. Nudim kao dokaz moje teze činjenicu da je melodrama kao nova književna forma nastala u ovom povijesnome trenutku koji je bio osobito oblikovan da ljudima podari povod plaču.ʺ(Joan Copjec, str. 109.)

Melodrama nastaje uoči Francuske revolucije, pa tako imamo slučaj anti-Sade avec Kant, kako bismo mogli parafrazirati Lacana. Umjesto subverzivne želje koja potkopava vladavinu Uma kao univerzalnoga suca ljudske suzdržanosti i normativnog ideala kozmopolitskog građanina, umjesto razvrata i sublimacije okrutnosti Prirode u ljudskom razaralačkome činu užitka u erosu-thanatosu povijesti, pojavljuje se ono što će biti ključna točka masovne katarze za umrtvljivanje svih emancipacijskih potencijala Revolucije protiv njegova veličanstva Kapitala. Što drugo negoli doba vladavine sentimentalizma kao realizacije želje čovjeka za vlastitim priznanjem u formi nesretno-sretnoga ljubavnika-ljubavnice. Ako je, dakle, kasno 18. stoljeće oblikovalo ovu estetsku formu začaravanja samosvijesti građanskoga individualizma, onda je to moglo biti samo u formi književno-dramskoga govora na sceni.

Međutim, prava je diskurzivna forma ovog doba sentimentalnoga plača ipak u korespondenciji. Nije riječ samo o intrigama i želji za osvajanjem tijela i duše Drugoga kao u Lacloisovim Opasnim vezama. Ne, stvar je u tome da je melodrama pravi građanski odgovor na vladavinu racionalizma 18. stoljeća kad je osim prirodnih znanosti poput matematike i fizike kao uvjeta mogućnosti moderne tehnologije nastala i filozofijska estetika. Um nije više bio apsolutni vladar nad prirodnim potrebama tijela i njegovim subverzivnim ekscesima slobode u razvratu kao u de Sadeovim dramama, osobito u slavnoj Filozofiji u budoaru. Njegova je vladavina neutralizirana i suspendirana s pomoću proloma tjelesnih afekcija. A kako se prije Francuske revolucije sve zbiva u tihim obratima, svečano i polako, tako i užitak u promatranju javnoga plača nesretno-sretnih ljubavnika pokazuje drugu stranu narcističkoga sebstva koje se rađa iz okova probuđene tjelesnosti.

Promatrač se uživljava s promatranim upravo zato što i sam želi plakati i biti nesretno-sretnim subjektom ovog profaniziranja ljubavi koja unutar monogamnoga braka kao Zakona ima funkciju održanja poretka normalnosti u građanskome poretku javnoga iskazivanja slobode osobnosti. Melodrama je, dakle, idealni žanr masovnoga sentimentalizma kao estetike koja nužno mora pronaći alternativu čovjeku kao animal rationale. Revolucije su uvijek grebanje po površini stvari. Osim fanatizma i utopizma, ništa se bitno nije promijenilo na Zapadu od kraja 18. stoljeća, pa je tako građanski individualizam samosvjesnoga subjekta u vođenju vlastite egzistencije još i danas u znaku emancipacije žene od tiranije i osvete sretno-nesretnoga ljubavnika-muškarca.

No, ima još nešto mnogo zagonetnije od ovog senimentalizma na koji su lucidno upozorili u svojim tekstovima Barthes i Copjec. Što? Film Davida Lyncha, Inland Empire u kojem ‘izgubljena djevojka’ koju igra Karolina Cruszka biva snimana u krupnome planu kako isplakuje kišu suza gledajući na TV-ekran na kojem promiču ubrzano prizori koje kao gledatelji vidimo i ne obraćamo veliku pozornost na to što gledamo. Posrijedi je veza između tehnologije, suza i vremena, jer Lynch suptilno ukazuje na prolom afektivnosti u ovom svijetu realizirane traume kao tamne strane emocionalnoga šoka koji proživljava čovjek u umreženome svijetu. Melodrama ovdje više nije nemogući spoj tragedije, sentimentalizma i happy enda kao u holivudskim filmovima zlatnoga doba, poput primjerice klasičnog Cukorova filma Priča iz Filadelfije. Sada su suze i plač duboko uronjeni u tamnu noć sveopće vizualizacije događaja i ono što je nekoć bilo intimno kao tajna sretno-nesretne ljubavi u svijetu, postaje javno ispovijedanje virtualno-stvarne korporalnosti. Osim Lynchova filma možda je to najdomljivije prikazano u Andersonovoj Magnoliji u završnim prizorima kad smo svjedoci istinske drame sjedinjenja traumatiziranih ljubavnika-prijatelja-susjeda u nekoj vrsti totalne emocionalne katarze i bliskog nam mesijanstva.

Suze teku jer se razorene sudbine luzera u suvremenoj Americi narcističke psiho-patologije medijskoga uspjeha u kognitivnome kapitalizmu konačno spajaju i ljubav ostaje posljednjom utopijom egzistencijalnoga kaosa ljudske avanture. Melodrama je zapravo izgubljeni žanr kraja sentimentalizma u doba tehnosfere. Nije to više doba plača koje je izmišljeno s pomoću književnosti-drame kasnoga 18. stoljeća kao logika anti-Sade avec Kant. To je doba afektivne racionalnosti koja već postaje glavni problem za budućnost zapadnjačke civilizacije. Njezina je temeljna riječ ravnodušnost.

U svim aspektima vidimo kako se događa prijelaz iz sentimentalizma u ovo posthumano stanje koje više ne potrebuje ni suze ni smijeh, već samo strategije afektivne racionalnosti poput katarze za usamljene cyber-ratnike i ljubavnike, sve one koji u svojoj interaktivnoj samoći proživljavaju drugi život kao simulaciju života. Melodrama mora biti ne-sretna artikulacija jezika-kao-drame i sretno ponovno spajanje razdvojenih u ovome svemiru prestabilirane disharmonije života. Sve drugo je okrutni višak hiper-Realnoga od kojeg se bježi u snove kao u onu crvenu sobu Lynchova remek djela Twin Peaks.

Forever in dreams, forever in tears.