Žarko Paić

Delimiru Rešickom

Kao morbidna apoteka

I dođe vrijeme kad raspada se

zid i vaga.

Govor postaje zgusnuta pjena.

Otoci,

katakombe,

vrtovi –

sve još neviđeno vraća se u krugu.

Bijeli mozak isijava toplinu.

Množe se organi bez tijela.

Tako prolazi i ovaj dan.

Trajanje.

Dosada.

Trajanje.

…Čisto je sve i savršeno

kao morbidna apoteka

u Grazu.

U svakom se pretincu boli

nalaze dokumenti.

Žrtvopis naroda poredanih slijedom abecede.

Ovdje nedostaje

samo krv i vosak.

Imao sam žohara

u svojoj knjižnici

zvanog Žohar III.

Nikad se nije odmaknuo

dalje od prašine

uvučene u novo poglavlje

Kapitala.

Ničim se nije hranio,

ništa pio – to bespotrebno

biće

posvećeno trajanju

iznad svega

i ispod svega.

Kad je jednog dana stvorio gnijezdo

od nerazorivoga sluza

u skrletnim bojama,

život je postao

dovoljno ljepljiv

za buduće knjige

o

promjenama.

Ostatak je dana

rastezljivo

čekanje.

Hopeland

I nestane razloga

za nove

promjene.

Živimo od izleta do izleta

u slatku grozu.

Sjećate se,

uzvišena gospođo Traumo,

bilo je to još prije

no što smo se upustili

u ovaj slobodno

zabranjeni odnos

na rubu

incesta

između

Oca i Kćeri,

Sina i Majke.

Otac je Zakon,

Majka je Sveta krv,

Sin je Bogočovjek,

Kćer je luda djevica.

U tom kvadratnome pravokutniku

događa se povijest

sumanute

vječnosti.

Nije li predivno,

uzvišena gospođo Traumo,

pisati o emocijama

u zoološkome vrtu zvanom

Hopeland?

Tu ćemo se zaustaviti.

Rođenje nije misterij.

Rađamo se kao čudovišta.

Umiremo sami i napušteni.

Prvo Majka-Zakon

obzirno siluje Kćer-osobu,

na kraju Sin-svetac

porađa Oca-bezbožnika

u epruveti s genetskim nasljeđem

miša.

U umreženim institucijama borimo se za opstanak

društveno beskorisno i žderemo sami sebe poput

kolonija gljiva zvanih cordyceps. (https://www.nationalgeographic.com/animals/article/cordyceps-zombie-fungus-takes-over-ants )

Geometrija nadzora vlada

nad nama.

Broj, riječ, slika.

U nju vjerujemo,

njoj se klanjamo,

njezina je volja

besmrtna.

Tamne su mrene prošlosti.

I riječi su nedovoljno glatke.

Nakon…

I što više govorimo o tome, sve više nas

hvata strah od praznine.

Ovako se više ne može.

Dosta je bilo ganutljiva klonuća.

Vrijeme je za…

ne mogu više hodati

po ravninama

moje je tijelo

njihalo

na

kraju

dana

noćnik

i

kaktus…

piramida

i

jegulja

ogavna je sloboda

pod jezikom

tišti

i

stenje

traži priznanje

svojeg nevina zločina

nakon toliko godina

iznova brodovlje

pluta kanalima…

more otvara

prolaze

za davno potopljene

splavi

bilo je već vrijeme

da majstor raspada

dovrši svoje djelo/događaj

da se pretope

zlatne poluge

u

čisti

znak

i nakon svega tog užitka

u vlastitom

odustajanju od svijeta

– spora vožnja

iznad grada

“vječitog malograđanina”

odvodi me

u

svjetlosni tunel

na kraj

i

na

početak

dovoljno blizak

podzemlju

i

nebu

izlazak iz ove

tvornice žudnje

povratak u

eksperimentalni

film

na ishodu

prošloga stoljeća

s performansom

Laurie Anderson,

Stories from the Nerv Bible (https://www.youtube.com/watch?v=y932rbSMJQI )

o

budućnosti

i

utopiji

mogućnostima

prekida

i

zaborava

nema više

uzmaka

i

sumnje

pred nama je

blistavi autoput

a sumrak

naše

prirodno stanje

sve se mora dogoditi

u kratkom roku

između

odgode i nelagode

boravka

pod azurnim

tornjevima

nade

još jedan dan

bez imalo sumnje

prevodi

otoke

katakombe

vrtove

u zagrljaj

potisnutih

riječi

kojim se pokreće

poredak

nemira

i

nastaje

jezik

život

svijet

događaj

iza više nema ništa

budimo poput gôdova

na Odisejevoj maslini

i pamtimo

da ćemo sve to

opet proći

neizmjerno puta

u

nadolazećem

snu