Žarko Paić

1.

Piše mi Omer Rak s Herakliona na Kreti da je danas posjetio Agiju Varvaru da bi vidio maslinu koju ovdje smatraju da je stara više od tri tisuće godina. Odgovaram mu preko WhatsAppa da upravo čitam Plotinove Eneade i da je njegov doživljaj viđenja „savršenstvo događaja“ koje pripada vječnoj formi bitka. On mi odgovara da je susret s maslinom doista „nalikovao jednoj od Plotinovih ekstaza, uzdizanju do eternalog, sublimaciji koja nam je suđena“. Zatim valjda istodobno on koji mi šalje maslinu u pikselima i ja koji gledam netremice u njezinu veličajnu ljepotu i postojanost na sučelju mobitela nestajemo iz okružja ove vječne masline i ostaje samo plavetnilo neba nad Kretom. Nije bilo nužno biti s Omerom pored isprepletenih grana drveta čitave metafizičke povijesti koja emanira spokojstvo, uzvišenost i utonuće u beskraj da bih neprestano mislio na sliku koja svijet čini odjednom krajolikom apsolutne čežnje za nerazorivošću.

Sjećanje me je tako odvelo dvadeset godina unatrag. Prolazio sam tada kroz „aleju maslina“ u Ulcinju zajedno s Jovanom Nikolaidisom i vozeći se vidjeli smo kako se sunce probija kroz starodrevne krošnje i naša tijela postaju nalik sublimnim oblacima stopljenim s eterom. Sve se u smirujućem ozračju ove duhovne ljepote koja zrači iz biti masline pojavljuje kao slika apsolutne čistoće života. Ništa odjednom nije više važno u osjetilnoj naravi naših tegobnih iskustava suočenja s prolaznošću i tjeskobom koja nas prati u stopu od rođenja.

Iscjeljenje rana, terapija kojom apsolut u formi masline s Krete već tri tisuće godina krijepi svoje podanike svjetlosti koji mu zauzvrat sijeku korijenje i temelje razorene zemlje pretvaraju u kal i glib neizmjerni.

2.

„Dat ću ti vode“, rekao je Posejdon udarajući trozubom stijenu Akropole. Iznikla je slana fontana.

„A ja ću ti dati drvo“, rekla je božica Atena udarajući kopljem stijenu. Iznikla je maslina. „Njezin će te plod hraniti, njezino će ti lišće dati hlad, a njezino drvo osigurati gorivo.“

Održano je glasanje i Atena je pobijedila, dajući tako ime gradu Ateni.

3.

Masline su drevne. Fosilizirani listovi, za koje se vjeruje da su stari čak 60 000 godina, pronađeni su na vulkanskome otoku Santorini. Međutim, čini se da su masline kakve danas poznajemo nastale prije otprilike 6000 do 7000 godina u regiji koja odgovara drevnoj Perziji i Mezopotamiji. No, prvi put su se komercijalno uzgajale na Kreti u minojsko doba, što se može vidjeti na muralima u Knososu ꟷ možda su bile izvor bogatstva minojske civilizacije. Kasnije je Aristotel dalje razvio uzgoj maslina u znanost. Maslinovo ulje bilo je vrijedna trgovačka roba i glavni izvor prosperiteta u klasičnoj Ateni. Također se koristilo za pomazanje kraljeva, sportaša i ratnika.

4.

          Ovo je pjesma najvećeg modernoga grčkog pjesnika Jorgosa Seferisa.

U ime Božice Prizivam Te…

Ulje na udovima,

možda užegloga mirisa

kao na kapelinoj

presi za ulje ovdje,

kao na grubim porama

neokretnoga kamena.

Ulje na kosi

ovjenčanoj užetom

i možda drugi mirisi

nama nepoznati

siromašni i bogati

i statuete koje nude

male grudi svojim prstima.

Ulje na suncu

lišće je zadrhtalo

kada se stranac zaustavio

i tišina je otežala

između koljena.

Novčići su padali:

„U ime Božice Prizivam te…“

Ulje na ramenima

i savijenome struku

noge prošarane travom,

i ta rana na suncu

dok je zvono zvonilo za večernju

dok sam razgovarao na crkvenome dvorištu

s bogaljom.

5.

Povratak maslini s Krete staroj više od tri tisuće godine znači povratak slici drveta sklupčanoga u samome sebi poput ideje koja obuzima sve koji joj priđu bez straha od gubitka izvanjske veličine ništavila ove povijesti u znaku razaranja i ratova bez kraja. Ali, ima još nešto mnogo važnije od njezine arhajske neraskorijenjenosti iz tla ove iskonske zemlje. To je ono što zrači iz ovog drveta i njegove masnoće, njegove svete ljepljivosti za prste koji pomazuju obamrla tijela podarujući im iznova žuđenu gipkost. Što?

6.

          Maslina na vjetru, u daljini koja nas zbližava sa samima sobom, bez ičega drugog osim slutnje da iza one crte na obzorju postoji neko drugo more i druga zemlja u beskrajnome lutanju kroz koprenu ovog jezika na kojem sanjamo i jedemo ga poput gorkoga ploda jednog užarenoga ljeta.