Žarko Paić

1.

Mišljenje je orijentacija u prostoru-vremenu, bez obzira je li riječ o klasičnoj metafizici iz doba Ptolomejeva geocentrizma ili novovjekovnoga Kopernikova heliocentrizma. Orijentacija znači mišljenje koje poima stvarnost s pomoću pojmovno-kategorijalnih mreža značenja. Ono što pritom iskazuju Kantovi sintetički sudovi a priori jest upravo ta sveza između prostora koji se predočava s riječju „ovdje“ i vremena koje se izražava s riječju „sada“. Jasno je da je prostorno-vremenska sinteza ovoga ovdje i aktualne sadašnjosti svojevrsni aksiom svekolike orijentacije polazeći od faktičnosti čovjeka kao bića tjelesnoga ustrojstva shvaćanja bitka uopće.

Zato će Heidegger u Provansalskim predavanjima krajem 1960ih godina u seminarima za odabrane slušatelje okupljene željom francuskoga nadrealističkog pjesnika René Chara nastojati pojasniti svoj put mišljenja od djela Bitak i vrijeme iz 1927. godine do mišljenja zgode/događaja (Ereignis) sredinom 1930ih te do mišljenja postava (Gestell) kao biti moderne tehnike i sve do postavke iz 1964. godine o kraju filozofije kao metafizike i kibernetici koja postaje univerzalna znanost onkraj svih pozitivnih znanosti uopće. Ključna riječ za shvaćanje njegova mišljenja ukorijenjenosti u izvornu prostornost i vremenost jest topologija bitka (Topologie des Seins). To znači da je orijentacija koja otuda proizlazi ponajprije ona koja povezuje zemlju i mjesto postojanosti u promjeni iz kojeg valja misliti pojam prostora. Mi stoga prostor ne osvajamo niti ga stvaramo tehničkim putem, već ga nasljeđujemo kao dar/otvorenost same zemlje i način kojim prostor oblikujemo odgovara našem mišljenju. Izvorno grčko mišljenje znamenuje se otuda zavičajnom topologijom bitka, dok se novovjekovni postav (Gestell) pojavljuje kao vladavina subjektnosti subjekta i preobrazbe prostora u čin znanstveno-tehničke reprezentacije bitka kao volje za moć.

2.

Koncept dijagrama, u svom uobičajenom shvaćanju kao reprezentacijske sheme, posljednjih je godina ponovno dobio pozornost u humanističkim i društvenim znanostima, dijelom potkrijepljen „prostornim zaokretom“ (spatial turn). U skladu s tim trendom, nedavni radovi unutar estetike, teorije umjetnosti i povijesti umjetnosti s oduševljenjem su prihvatili dijagramatiku kao alat za analizu. Ta čitanja obično uključuju dijagram unutar formalističkih i reprezentacijskih načina analize. Nasuprot tome, Gilles Deleuze nam predstavlja nereprezentacijsku koncepciju dijagrama koja nudi način razmišljanja o genezi umjetničkih djela kao „bića osjeta“, prirodi umjetničke misli kao konstruktivne i odnosu umjetničkoga djela prema povijesti umjetnosti kroz ontologijsko isticanje „razlike“. Dok Heidegger uzima uvijek prostor kao otvorenost (mogućnosti) bitka koji se događa povijesno-epohalno i tako podaruje ideji izvorne vremenosti primat nad prostorom kao primordijalnim okvirom mišljenja, nema nikakve dvojbe da je svekoliki Delezeov „digitalni konstruktivizam“ u znaku dijagramatike događaja.

Deleuze postavlja pitanje: „Što je dijagram?“ i u odgovoru opisuje apstraktnu funkciju uređaja. U opsegu svog odgovora počinje s arhitektonskom osnovom i završava usporedbom dijagrama s kartom: To je prikaz odnosa između sila koje konstituiraju moć u gore navedenim uvjetima:

„Panoptički mehanizam nije samo šarka, točka razmjene između mehanizma moći i funkcije; to je način da se odnosi moći funkcioniraju [sic] u funkciji i da se funkcija ostvari kroz te odnose moći.“ Vidjeli smo da su odnosi između sila, ili odnosi moći, mikrofizički, strateški multipunktalni i difuzni, da su određivali posebne značajke i konstituirali čiste funkcije. Dijagram ili apstraktni stroj je karta odnosa između sila, karta sudbine ili intenziteta, koja se odvija primarnim nelokalizirajućim odnosima i u svakom trenutku prolazi kroz svaku točku, „ili bolje rečeno u svakom odnosu od jedne točke do druge“. (Gilles Deleuze and Félix Guattari,  A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia , trans. Brian Massumi (Minneapolis: University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2005., str. 13.)

Evo, ovo dolje je primjer dijagramatike.

3.

          Ali i topologija bitka i dijagramatika događaja su samo ono ljudsko kao misaona orijentacija u prostoru-vremenu iskazano na dva naizgled krajnje različita i udaljena načina. No, postoji i treća orijentacija koja više nije rezultat ljudskoga mišljenja, već neljudskoga kao takvoga. To je vizualizacija stanja kao čistih kontingencija koje su rezultat autopoietičke biti tehnosfere. Kroz kvantifikaciju beskonačnoga niza slika postaje broj i rečuna svoja sadašnja i buduća stanja u oprostorenosti (spatializing) onkraj ukorijenjenosti i deteritorijalizacije, onkraj zemaljske perspektive kao takve. Inventari i instrumenti geografije kao znanosti koja računa i ostavlja tragove kretanja ljudske orijentacije u prostoru zemlje bili su mapa, atlas i kugla. Prvo je vezano uz Heideggerovu topologiju bitka, drugo uz Deleuzeovu dijagramatiku događaja, a treće uz vizualizaciju stanja „beskonačne brzine“ kojim objekt X putuje zakrivljenim svemirom.

Evo, kako izgleda ovaj transverzalni čin skeniranja tehnosfere.

4.

          Je li sada jasno što je autor Tehnosfere htio reći kad je ustvrdio rezolutno da slika prethodi jeziku i da je mišljenje kao vizualizacija stanja čistih kontingencija ne naša daleka nadolazeća budućnost, već jedina prava i vjerodostojna stvarnost koja se poput simulakruma beskonačno zrcali u snovima i vizijama Onoga tko misli ono što se još ima misliti?