Žarko Paić

Sjedili smo tog hladnog i sunčanog dana s početka veljače 2007, Albert Goldstein i ja, u njegovu uredu izdavačke kuće Antibarbarus na mansardi ponad restorana Balthazar, i razgovarali o knjigama koje će uskoro izaći poput onih Norberta Eliasa, Waltera Benjamina, Petera Sloterdijka. Berti je spomenuo da bi uskoro mogao prispjeti Nikica Petrak, prevoditelj Hermanna Brocha, jer ga je noć prije nazvao rekavši da mu donosi dar s neba za naslovnicu knjige. I doista, na stolu smo uskoro zadivljeno promatrali fotokopiju stare fotografije iz 1909. godine snimljene u Rudolfovim vojarnama u Zagrebu. Na njoj ‘pozira’ poručnik Austrougarske vojske, dvadeset trogodišnji Broch. Fotografija je savršen prikaz melankoličnog raspada epohe visokog stila. Budući mislilac-pjesnik, filozof, psiholog i uz Roberta Musila najznačajniji pisac Bečke moderne kao i traumatskog iskustva egzila Židova u tuđini novoga svijeta, stoji uz neobarokne anđele u odori s kacigom i paradnom sabljom. Zaustavljeno vrijeme iz današnje perspektive čini se uistinu poput apokaliptičkoga kairosa. Sve je, doduše, već iščezlo u nepovrat. No, ono što preostaje jest djelo pisca za kojeg ponajbolje pristaje iskaz Thomasa Manna o seizmografu epohe. Nitko kao Broch nije na tako otmjen i pronicljiv način radikalno-kritički secirao duh Austrije prije njezine propasti, kad je u eseju o Hofmannsthalu Beč i svu tu klasno-socijalnu mizeriju malograđanstva i njezine književnosti kao ideologije nazvao ʺcentrom etičkog vakuumaʺ, ʺmetropolom kičaʺ i ʺradosnom apokalipsomʺ. (Hermann Broch, ʺHofmannsthal und seine Zeitʺ, u: Schriften zur Literatur 1, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1975, str. 111-284)

Hermann Broch rodio se 1. studenog 1886. godine u Beču u židovskoj obitelji. Otac mu je bio vlasnik predionice i tvornice sukna te je stoga Hermann Broch završio tehnološki fakultet tekstilnog smjera. Usput, patentirao je kao izumitelj stroj za miješanje pamuka. Usporedno je posjećivao predavanja na sveučilištu u Beču iz matematike, filozofije i psihologije. Već u svojem prvom književnome uratku Metodološkoj noveli iz 1918. pokazat će značajke pisca koji spaja eksperiment s tradicionalnim načinom pripovijedanja i to još s pomoću jedinstvenog stila neobarokne duge rečenice kao spoja mistike, poezije i stroge znanstvene racionalnosti. 13. ožujka 1938. dan poslije nacističke okupacije Austrije, Broch je uhićen u štajerskom gradu Bad Ausee i proveo je tamo zatočen tri tjedna pod optužbom za ekstremni liberalizam. Nakon puštanja na slobodu otišao je u Beč, a u pismima upućenim prijateljima je bio posve uvjeren kako Austrijanci padaju u masovnu histeriju i ʺmoralnu svinjarijuʺ prokazujući Hitlerovoj tajnoj policiji svoje dojučerašnje prijatelje, poznanike, susjede Židove. Gotovo da nema razornije kritike ovog moralno-političkog degeneriranja Nijemaca od one koju Broch u jednom pismu iskazuje ovako:

ʺ’Krivnja’ njemačkog naroda pokazuje se u židovskome problemu: kroz punih 20 godina Nijemac je promatrao najluđe-najidiotskije istrebljenje Židova s posvemašnjom ravnodušnošću i tako je postao suučesnik bestijalno-sustavnoga masovnog zločina.ʺ (Hermann Broch, Briefe über Deutschland 1945-49. Die Korespondenz mit Volkmar von Zühlsdorff. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986, str. 25)

Već srpnja 1938. godine s 20 maraka u džepu emigrirao je u Englesku, a u listopadu iste godine zaputio se u Ameriku. U SAD-u je živio od pomoći prijatelja, stipendija i svojeg književnog rada. Kraće vrijeme bio je znanstveni suradnik na Institutu za sociologiju u Princetonu i bavio se masovnom psihologijom. Predložen je za Nobelovu nagradu 1950., a te godine dobio ju je Winston Churchill. U mnogim pismima govorio je o fenomenu antisemitizma koji se na složen način pojavljivao i u Engleskoj i u američkome društvu uz rasizam prema Crncima u svim formama svakodnevnog života i kulture. Ono što je u svemu tome teoretski znakovito za njegove kasne spise o masovnoj histeriji u totalitarizmu jest da problem autentične i pravedne političke zajednice vidi u ozbiljenju tzv. zemaljskoga ili svjetovnog apsoluta za koji je odlučujuće iskorjenjivanje svakog mogućeg ropstva čovjeka. Kako Broch doživljava egzil i raspad vrijednosti moderne kulture? U poetskome smislu ovo je objasnio u jednom pismu Elsi Spitzer 1939. godine na upečatljiv način:

ʺOsjećam se poput čovjeka koji upravo ubrzano završava pisanje svoje knjige samo zbog toga da bi mogao stati u red za Aleksandrijsku knjižnicu prije no što ona izgori u plamenu.ʺ (Hermann Broch, Briefe 2. Kommentierte Werkausgabe Vol 13/2. Suhrkamp, Frankfurt a. M, 1981, str. 72)

Broch je 9. svibnja 1951. godine napisao pismo svojem izdavaču Danielu Brodyju. U njemu je na duhovit način pokušao sagledati razloge zašto se ujedno želi vratiti u svoj Beč, ali zašto je emigrantu kao njemu to iskustvo povratka nemoguće poslanstvo. Odgovor je poznat. Poput modernog Uliksa koji se vraća na Itaku, ali sa sviješću da je grad iz kojeg je prognan zbog užasa nacizma i antisemitizma postao topos kojemu više ne pripada, pisac ostaje u američkome egzilu gdje je uskoro i umro 30. svibnja 1951. godine. Što je egzil drugo negoli dvoznačna sudbina stranca i tuđinca u svijetu posvemašnje raskorijenjenosti i izolacije? Iako je Broch bio relativno solidno integriran u New York i američko društvo masovne demokracije, jer je dobro govorio engleski i prihvaćao različite privremene poslove, njegov politički angažman i humanitarnost nisu mogli biti dostatan razlog za preživljavanje. Apsurd i prokletstvo egzila jest da je to prostor slobode i rastuće tjeskobe zbog toga što čovjek bez domovine postaje vječnim isključenikom iz povijesti.

Pisci i mislioci 20. stoljeća ostavili su u nasljeđe našem oskudnome dobu nešto iznimno ‒ veličajni spomenik kulture pisanja kao mišljenja i osjećanja upućeno Drugome. Naravno, riječ je o prepisci, pismima u kojima pronalazimo svezu romantične intimnosti i dijagnoze duha vremena u svim područjima duhovnosti. Hermann Broch uz mnoge pisce u egzilu svojevrsni je korespondentni fanatik. Neprestano je pisao prijateljima i suradnicima o svim bitnim pitanjima književnosti, filozofije, psihologije i politike od 1938. pa sve do smrti 1951. godine. O tome u tekstu o njemu nadahnuto piše Hannah Arendt, tvrdeći da Broch nikad nije vodio dnevnik te da je za razliku od Kafke njegova osobna drama bila u tome što je etičku dimenziju života uzdigao iznad estetskoga kanona književnosti. A to je značilo da mitsko razumijevanje svijeta nikad ne može doseći logičku artikulaciju zbilje koja zahtijeva primat etike i djelovanja naspram bijega u kule bjelokosne. (Hannah Arendt, Ljudi u mračnim vremenima, TIM Press, Zagreb, 2019, str. 115-154. S engleskoga preveo Srđan Dvornik) No, ono što ponajbolje zrcali njegove sumnje, nade i iskupljenje književnosti kao estetskoga rasapa života u krizi vrijednosti zacijelo se skriva u prepisci upravo s Hannom Arendt od 1946-1951. Knjiga objavljena 1996. godine obuhvaća njegovih 46 pisama i njezinih 17. Uz sve što smo dosad rekli o smislu korespondencije kao tajne vjere u smisao pisanja koje je na upečatljiv način obilježilo duh moderne, postoji još nešto iznimno važno. Između njih je postojala bliskost ne samo u stvarima filozofije, politike i književnosti. Bljesak ljubavi imao je ekstatički platonski karakter. No, blisko prijateljstvo bilo je nerazoriva konstanta ovog odnosa. On je bio zadivljen njezinom fizičkom i duhovnom ljepotom, snagom uma i spisateljske smionosti, a ona je smatrala njegov roman Vergilijeva smrt jednim od najznačajnijih djela moderne književnosti uopće, poveznicom između Prousta i Kafke, u kojem se razotkriva bit naše epohe. Uz sudove u piscima u egzilu, razmišljanja o poslijeratnoj situaciji u Njemačkoj nakon sloma nacizma, analize filozofije Jaspersa i Heideggera, veliki dio prepiske odnosi se na njihova stajališta o totalitarizmu, Holokaustu i izgledima slobode i pravednosti u budućnosti. (Hannah Arendt-Hermann Broch, Briefwechsel 1946 bis 1951, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1996)

Što je smisao Brochove programatske postavke o raspadu vrijednosti? Analiza duhovno-povijesnoga raspada metafizičke cjeline bitka od antike, srednjeg vijeka preko renesanse do novoga vijeka i prosvjetiteljstva ima dodirne točke s mnogim istovjetnim pokušajima sinteze u filozofijskoj kritici zapadnjačke civilizacije. Spenglerova Propast Zapada i Ortega y Gassetova dijagnoza dehumanizacije umjetnosti, primjerice, pripadaju misaonome horizontu kritike moderne kao rastućem nihilizmu vrijednosti. Broch polazi u svojoj kritici moderne od pretpostavke da je uspostava pozitivnih znanosti poput fizike, matematike i biologije rezultat odvajanja od spekulativnoga duha metafizike. Za razliku od Freudova psihoanalitičkoga okreta od znanstvene racionalnosti, koji se poput Husserlove fenomenologiijske zapovijedi „k stvarima samim!“ može analogno čitati kao zapovijed „k nesvjesnome samome!“, u cjelokupnom se nastojanju Brocha kao psihologa prepoznaje želja za prevladavanjem tog dvojstva duše i duha. U njegovim radovima o masovnoj psihologiji te osobito problemu panične svijesti u povijesnim situacijama raspada društvene strukture, koja jamči izvjesnost života u modernome poretku vrijednosti, primjetan je svojevrsni „psihonautički krug“, kako to tumači Sloterdijk. Duša se može realizirati u svijetu tek onda kad samosvjesno nailazi na vlastite otpore spram identiteta osobe. Brochova masovna psihologija pokušaj je dekonstrukcije psihološko-socijalnih mehanizama histerije u doba totalitarne vladavine nacizma. Ona ima približno istu kritičku vjerodostojnost kao i Reichova masovna psihologija fašizma. Izvornost Brochova pristupa jest u tome što je fenomen histerije kao psihološke strukture sekularizirane apokalipse moderne postavio u samo središte analize. (Hermann Broch, Massenwahntheorie. Kommentierte Werkausgabe Vol. 12. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1979)

U mojem promišljanju totalitarizma Brochova analiza bila je putokazom u izvođenju postavke koja predstavlja posvemašnji obrat Freudove psihoanalitičke ‘Grand récit’. Wo Ich war, soll Es werden. Tko god stoga i nadalje govori danas o manipulaciji masovnome sviješću tzv. naroda, taj zaboravlja da je Brocha kao intelektualca i pisca židovskoga podrijetla prokazao nacističkoj tajnoj policiji ‘posve običan Austrijanac ili Nijemac’, onaj malograđanski Nitko, šutljivi predstavnik većine koja je dolaskom totalitarne vladavine jednog Vođe, jedne Partije i jednog Naroda konačno dočekala svojih pet minuta. Manipulacija je najgora riječ uopće jer služi za ispiranje nečiste savjesti i prebacivanje odgovornosti u tzv. zapovjednom lancu na Druge. Što je drugo govorio Eichmann na suđenju u Jeruzalemu osim da je izvršavao zapovijedi i da je njegova savjest čista. Nitko ne manipulira Drugime ako Drugi to sam ne želi, naime da bude manipuliran i da u toj igri tzv. obmane svijesti uživa naprosto zato što vjeruje da je tzv. obmana prava istina stvarnosti a da je sve drugo manipulacija propagande Židova i njihovih privrženika. S Brochovim je uvidom masovna psihologija ‘ološa’ bez kojeg ne postoji mogućnost sustavne politike genocida postala ono uistinu bezobzirno i jasno ukazivanje na činjenice da su masovni pokreti u 20. stoljeću svjesna težnja za ozbiljenjem sinteze naroda i Vođe, a ne rezultat obmane dirigirane iz nekog ezoteričnoga centra tzv. otuđene moći.

Mladi poručnik austrougarske vojske 1909. godine listopada u Zagrebu na slici s paradnom sabljom i neobaroknim anđelima 1949. godine u eseju ‘Ljudsko pravo i ono zemaljsko-apsolutno’ zapisat će ovu rečenicu kao credo svih budućih promišljanja totalitarizma.

Bila ona nacistička, sovjetska ili fašistička, teror totalitarne države počiva na magiji porobljavanja. (Hermann Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 159. S njemačkoga preveo Nikica Petrak.)

I ta je magija problem naše suvremenosti, a ne više porobljavanje Drugoga kao takvoga.