Žarko Paić

1.

          Roman Crna knjiga iz 1938. godine furiozan je ulaz Lawrencea Durrella u englesku i svjetsku književnost. Tu sam knjigu imao u rukama 1994. godine nakon što sam već pročitao Kvartet i Kvintet. O njoj sam čuo iz druge ruke čitav niz hvalospjeva uz mistifikacije i apokrifne dodatke njezinoj slavi da sam je držao u rukama poput neizmjerno cijenjene relikvije. Mjesecima sam je čitao, jer teško sam se probijao kroz dubinske slojeve engleskoga jezika iz kojeg proizlazi svetkovina vatre i mahnitost vrtloženja samoga jezika na kojem bi mu pozavidio i sam Joyce? Ma, ne, sam L. D. Hoćete sadržaj: evo Vam ga!

          Smrtni Gregory je nestao, ostavivši svoje dnevnike u prljavom londonskome hotelu. Otkrio ih je Lawrence Lucifer, a oni prikazuju kliku intelektualaca koji žive životom bijedne razuzdanosti: pisce i umjetnike koji se bore, a proždiru ih ljubavi, požude i potraga za inovacijama. Ali dok zadovoljavaju nasilne apetite tijela ꟷ i uma ꟷ njihov pad u tamu ubrzava se…

Napisan kada je imao samo 24 godine, Lawrence Durrell je svoj kontroverzni treći roman opisao kao „dvostruki napad na književnost ljutitog mladića tridesetih“ u kojem je „prvi put čuo zvuk vlastitoga glasa“. Prvi put objavljen u Parizu 1938., u Britaniji je bio zabranjen gotovo četiri desetljeća zbog svoje „opscenosti“ (pod utjecajem Durrellovog prijatelja Henryja Millera). Živopisna, nadrealistična i proganjajuća, Crna knjiga zaviruje u zakutke naših duša: i uspostavlja Durrella kao vrhunskoga stilista bez presedana u suvremenoj književnosti. Evo što o njoj kaže Dylan Thomas, pjesnik i prozaik iz kojeg šiklja iskonski duh mitopoetskoga glasa i razdražljivost žeđi u stalnoj potrazi za kap „nužnoga dijela alkohola“. Ovo što čitate nije smislio Thomas, već njegov autentični srodnik, hrvatski neoavangardni pjesnik Josip Sever. Da je znao za Severa, vjerujte mi, Thomas bi nazdravio Stonehengeu i orlovima-mišarima u niskobrišućem letu ponad ovog sivila svakidašnjice.

„Grozovita proza… Riječi poput kamenja, bacanje, kamenjarenje, mahovine, mućkanje, oštrenje, isisavanje krvi, topljenje, a kroz njih teče i kotrlja se jaka vatrena voda.“

2.

          Vratimo se ipak sadržaju s malo detaljnjijim orisima likova. Struktura romana sastoji se od Lawrenceovoga alter ega, Lawrencea Lucifera, intelektualca koji, poput Durrella, živi na Krfu i priča vlastitu priču, iako je otkrio i dnevnik Herberta Gregoryja, koji sebe naziva Smrtni Gregory. Gregory živi u stambenome hotelu „Regina“, pomalo prljavom hotelu u jugoistočnom Londonu. On je intelektualac s kolekcijom knjiga u finome uvezu. Želio je biti pisac, ali je napustio tu ideju i sada mu je ostao samo ovaj dnevnik/memoari. Upoznao je Gracie, mladu ženu koju je obitelj u biti napustila, a koja radi kao prostitutka, ali zapravo traži istinsku ljubav. Kad je Gregory primi, ona je prljava i čini se da ima tuberkulozu. Gregory se brine za nju i na kraju se njome ženi. Čak i kad ona ode plesati s Clare, jednom od ostalih stanarki, uz njegovo odobrenje, a zatim ima seks s njim i kaže Gregoryju da se zaljubljuje u njega, on ostaje s njom sve dok konačno ne umre. Zatim odlazi oženiti se običnom ženom, udovicom- konobaricom. Ovaj odnos usporedan je Lawrenceovoj vezi s kurvom, Hildom. U hotelu su prikazani i drugi likovi, uključujući Tarquina, homoseksualca zaljubljenoga u Clare, Morgana, domara, Loba, peruanskoga studenta kojeg posebno zanimaju Engleskinje u tvidu koje nose lokote među nogama, Chamberlaina i njegovu ženu (s kojom će Lucifer imati kratku avanturu) i gospođu Juniper, udovicu vojnika koji je služio u Indiji, čiji je jedini interes u životu… bio erotski poloviti sve živo na vidiku. Ali Gregory je umro, a Lucifer je na Krfu, razmišljajući o ljudima u Regini. Kad sam u „Regini“, opet sam mrtav, kaže. Ali razmišlja i o drugim dijelovima svoga života, posebno kada predaje u ženskoj grupi, s neobičnim likovima, uključujući, posebno, gospođu About, učiteljicu francuskoga, koja umire od raka.

          Engleska književna kritika i publika bila je, dakle, „zgrožena“ desetljećima Durrellovom sklonošću da u samo središte svoje Crne knjige uvede opscenost. Nije li ista stvar bila i s Joyceovim Uliksom? Engleska, a to znači i irska književnost prve polovine 20. stoljeća jedinstveni je slučaj totalne destrukcije/dekonstrukcije svijeta kao svjetonazora viktorijanske ćudorednosti. Zato je pitanje slobode u iskazivanju umjetničke autonomije pisca nužno ulazak u tabuizirani prostor u kojem „taj mračni predmet želja“, da to kažemo bunuelovski, postaje razlog radikalne pobune protiv društvenih okova patrijarhalizma i konzervativne politike. Nije, naravno, Durrell jedini koji ovako beskompromisno udara u temelje kulturnoga licemjerja modernizma.

Najznačajniji slučaj je onaj D.H.Lawrencea i njegova romana Ljubavnik Lady Chatterley. Prostori slobode u građanskome društvu liberalne demokracije su prostori seksualnosti i opscenosti. Amerika je u tome zemlja radikalne avangarde jer je bastion pornografske literature i vizualnih medija ključ obrane temelja demokracije protiv fašistoidnih nasrta kršćanskoga fundamentalizma još i danas. Nikad ovo ne smijemo smetnuti s uma. Zato je pitanje ljubavi i seksualne opscenosti ujedno i pitanje održivosti modernizma u 20. stoljeću, iako je sve otpočelo još u 19. stoljeću s poezijom Charlesa Baudelairea i  Walta Whitmana. Sve su to naizgled izvanjske okolnosti u kojima se moderna književnost odvija kao „širenje područja borbe“ na svim razinama društvene diskurzivnosti.

          Evo, kako Durrellov „književni i seksualni guru“ apsolutne slobode, Henry Miller, u jednom pismu odgovara na šok nastao čitanjem Crne knjige. Pročitajte ovo do kraja, bit će Vam uistinu od presudne važnosti za razumijevanje biti književnosti nakon što se oslobodila i posljednjeg okova vlastita estetskoga larpurlartizma.

8. ožujka 1937.

[Pariz]

Dragi Durrell,

Došla je Crna knjiga, otvorio sam je i čitam s razrogačenim očima, s užasom, divljenjem i čuđenjem. Još uvijek je čitam – usporavam jer želim uživati ​​u svakom zalogaju, svakom retku, svakoj riječi. Ti si majstor engleskoga jezika. Nevjerojatni dosezi, preveliki gotovo za bilo koju knjigu. Probija granice knjiga, prelijeva se i stvara potop koji više nije knjiga već rijeka jezika, Glagol razbijen na svoje sastavne elemente i divlja. U ovoj knjizi napisao si stvari koje se nitko nije usudio napisati. Brutalna je, opsesivna, okrutna, razorna, užasna. Još sam zbunjen. Dakle, ovo nije kritika. A jesi li htio kritiku? Ne, ovo je pozdrav majstoru! Reći ću ti smirenije, kada završim, kada je ponovno pročitam i temeljitije upijem. Sada je to navala.

Naravno da ne očekujem da će Faber i Faber to objaviti. Nijedan engleski ili američki izdavač ne bi se usudio to tiskati. Moramo pronaći ljude za to! Već razmišljam o tome. I upravo ovdje se javlja problem. Kažeš da je ovo jedini primjerak koji postoji. Plašiš me do smrti. Naravno, mogu ga poslati Faberu preporučeno i sve to, ali čak i tako, ne bih se smirio sa slanjem poštom. Prije nego što išta poduzmem, reci mi misliš li da je bolje da napravim kopije, zapravo nekoliko? Mogao bih to dogovoriti, ako želiš, s nekim kome znam da mogu vjerovati. To je veliki posao – ne znam koliko stranica, jer ih nisi numerirao. Ali, ako smatraš prikladnim, ja ću nastaviti i pokriti sve troškove. To bi mogli uskladiti, ako želiš, s mojim dugom prema tebi. S druge strane, možda bi to htio sam brzo odnijeti u Faber’s. Zato mi odmah javi što da radim.

Dragi moj Durrell, nikada nećeš učiniti nešto što im se više sviđa, kako si napisao u svojoj poruci. Prešao si ekvator. Tvoja trgovačka karijera je završena. Od sada si odmetnik i čestitam ti svim srcem. Ozbiljno mislim da si zaista “prvi Englez!” Ovo je daleko izvan dosega Lawrencea i cijelog plemena. Nalaziš se među asteroidima – zauvijek, nadam se.

Cijela stvar je pjesma, kolosalna pjesma. Zašto bi ikada htio pisati male, dovršene pjesme, ne znam. Sve što napišeš kao pjesmu može biti samo dašak, nakon ovoga. Ovo je pjesma. Kao Crna smrt, Isuse. Zapanjen sam. Moja jedina negativna reakcija je da je previše kolosalno kolosalna. Moraš biti sam Gargantua da bi sve to shvatio.

Čini mi se, trenutno, da bi Kahane bio jedini čovjek koji bi to učinio. Možda Fraenkel. Zato bih volio imati dodatne primjerke. Nijedan komercijalni, legitimni izdavač ne može je izdati. Mogu ih vidjeti kako se onesvješćuju dok je čitaju. Nažalost, Kahane, moj izdavač, prilično je protiv tebe. Vrlo, nažalost, a dijelom je to i moja krivnja. Čini se da ne voli nikoga tko mi se previše divi. Čudno je to, ali činjenica. Pomalo profesionalno. ljubomora. I on piše, znaš, pod imenom Cecil Barr. Podlo, podlo smeće, najpodlije od podloga, i priznaje to, ali s tom engleskom bezbrižnošću koja mi ježi krv. Ali, ako pristaneš, pokušat ću ga nagovarati i udvarati mu se, ako bude potrebno, jer u to vjerujem svim srcem. I ne vidim nikoga drugog na horizontu. Samo Fraenkela. Opet ćemo se suočiti s profesionalnim problemom. Fraenkel je, međutim, sposobniji biti objektivan, sposobniji diviti se nečemu što sam nije mogao učiniti. Ima novca i tiska. Ima li hrabrosti, inicijative? Možda bi se moglo objaviti u deluxe izdanju, putem pretplate. O svemu tome moram razmisliti.

U svakom slučaju, sada razumijem himalajsku pozadinu. Trebao bi zahvaliti svojim sretnim zvijezdama što si rođen tamo na vratima Tibeta. U tvojoj knjizi postoji nova dimenzija koja je mogla doći samo s takvog mjesta. Kao da smo među novim sazviježđima. Koliko dugo, Bože moj, jesi li ti ovo trebao napisati? Razumijem da moraš biti iscrpljen. To je pravi podvig.

Pa, još više kad završim. I pozdrav!

HVM

3.

„Kolosalna pjesma“, kakav divan izraz za ono što Crna knjiga emanira i što ostaje zauvijek! Izraz je, naravno, tipično milerovski i spada u područje onog što povezuje grčke mitove o nastanku bogova s gradnjom hramova bez kojih nikakav duhovni život ne bi bio moguć. Ono „kolosalno“ nema nikakve veze s pojmom kvantitativne veličine. Posrijedi je ono isto što Heidegger u svojoj raspravi Izvor umjetničkoga djela iz 1936. godine baveći se pitanjem biti umjetnosti u tehničkome svijetu naziva „veličajnošću“, onime što nadilazi granice ljudskoga obožavanja umjetničkih djela klasične arhitekture i umjetnosti uopće. Miller je, usto, ono „kolosalno“ odredio „pjesmom“ kao samom formom Durrellova romana i tako približio njegovu književnost sintezi misaonosti i poetičnosti. Iz svake rečenice struji fluid jedne navlastite, gorke ljepote isijavanja čiste tjelesnosti, onog dionizijskoga koje se ne može ukrotiti nikakvim racionalnim uzdama spoznaje postojanosti bitka. Sve je u divljem gibanju, sve je okrutno i opsceno, jezično razbarušeno i ujedno tako blistavo ispisano jezikom mladenačke impulzivnosti kakvu je valjda imao i mladi Nietzsche kad je pisao svoj „kolosalni promašaj“, kako je to kasnije samokritički odbacio u različitim prigodama zapisa iz Ostavštine. Dakako, riječ je o knjizi Rođenje tragedije iz 1872. godine.

          Po čemu je, pak, Durrelov opsceni intelektualni modernizam Crne knjige radikalniji od D.H. Lawrencea i njegove pripovjedne sablazni koja je doživjela niz filmskim uprizorenja i može se smatrati nastavkom Flaubertove Madame Bovary drugim erotskim sredstvima slobode „gologa jezika“? Vidimo iz Millerova pisma da je „otpisao“ Lawrencea kao gotovo „sentimentalne“ erotomanije u odnosu na zazorni užas Durrellova prikaza života pisca u svijetu boemstva i društvene transgresije ljudi s dna engleskoga javnog života. Možda i s pravom. Zašto? Odgovor je tako „banalan“. Zato što Durrell piše o urbanome krajoliku želje za apsolutnom slobodom u svijetu tabua koji nije negdje unutar zidina zakašnjele aristokratske dekadencije, već je u samome „srcu tame“, u hotelu „Regina“ kao imaginarnome prethodniku stvarnog „Chelsea Hotela“ u New Yorku kao svratištu američke neoavangarde od Boby Dylana do Janis Joplin i Leonarda Cohena. No, kao i sve druge Durrellove knjige, tako je i Crna knjiga ostala na „crnoj listi“ desetljećima i baš zbog svoje „kolosalne poetičnosti“ nije dobila onaj metaliterarni status koji zaslužuje. Bolje je tako, jer bismo inače imali stalnu besmislenu komercijalizaciju pisca koji je svoj revolt protiv društvenoga licemjerja uskoro usmjerio u onaj mistični i estetički uzvišeni „Afroditin revolt“.

Ljepota se uvijek naposljetku pokazuje kao vječna iluzija života i tako revolt protiv sustava laži i konzervativizma gubi svoj potencijal skandaliziranja javnosti nečim što je već odavno pripadno muzejima skarednosti i tihe perverzije usamljenih narcisa.