Žarko Paić

1.

Kršćansko je srednjovjekovlje bilo savršeno u svojem ontologijskome dualizmu. Sukob dobra i zla određuje jedini smisao uspostavljanja svijeta na načelima „dobroga Boga“ koji se iskazuje prema pet transcendentalija u sv. Tome Akvinskoga: jedno, dobro, istinito, biće i lijepo (unum, bonum, verum, ens i pulchrum). Suprotnost tome proizlazi iz „zlog đavola“ koji djeluje često i kroz ideje apsolutnoga znanja o svijetu, pa nije nimalo začudno da i u SF-seriji „Zvjezdane staze“ onaj ekscentrični lik superinteligencije iz najudaljeniije točke svemira zvan Q. katkad pokazuje crte koje bismo mogli odrediti „dijaboličkim načelima“. Zlo, dakle, nije nikad samo primitivno i sklono barbarizmu na najvišu potenciju. Ono je kao u gnostičkome nauku rezultat „okrutnoga demijurga“ koji je stvorio svijet po mjeri svojih mana i nesavršenstva, ovakvog kakav se upravo „ovdje“ i „sada“ uzdiže do mogućnosti totalne destrukcije i autodestrukcije. Djelovati protiv takvog inkarniranoga zla ne znači, međutim, prihvatiti zdravo za gotovo ovaj maniheizam koji se čak i u kritici sv. Aurelija Augustina često ne razrješava drukčije negoli novim neomaniheizmom u ruhu jedino ispravnoga kršćanskog nauka.

Stvar je krajnje jednostavna. Pitanje dobra i zla kao fundamentalno etičko pitanje ne može se svesti na religiozno-političko svjetonazorno izvođenje postulata i načela djelovanja, jer postoji čudovišna mogućnost da se u ime iskonske predanosti i smjernosti spram božanske milosti svaki uzvišeni oblik vladavine znanja u formi filozofije, znanosti i umjetnosti proglasi „đavolskom spletkom“ nekog Mefista iz sjene „duboke metafizičke države“. Zato se valja kloniti svakog maniheizma i reći da ni „dobro“ ni „zlo“ ne znače baš ništa o-sebi ni za-sebe. Ono što je najbolje znao Emmanuel Lévinas kad je, doduše, unutar iste metafizičke sheme mišljenja tvrdio da etika bezuvjetne ljubavi spram Drugoga treba postati tzv. prva filozofija ili ontologija, jest jedini preostali postulat i načelo djelovanja koje ima „smisla“. (v. Emanuel Lévinas, https://sites.google.com/view/philosophy-texts/20th-century/phenomenology/emmanuel-levinas/levinas-ethics-as-first-philosophy )

O čemu je riječ? O tome da je ono što čujemo u mesijanskim tonovima velike glazbe Beethovena, Wagnera, Mahlera, Rahmanjinova uvjet mogućnosti spasonosnoga događaja koji nije negdje izvan ljudske duše i slobode egzistencijalnoga usuda čovjeka. Drugi leži u biti otvorenosti spram sebe samoga izvan svake egocentrične i narcističke vježbe razaranja svijeta. Ono dobro je tako jednostavno i svatko ga može osjetiti kroz suzu u oku i drhtaj srca pred događajem kojim se ništa ne zbiva tako prekretno, osim što sve nakon tog čina bezuvjetne ljubavi kao milosti i samilosti spram Drugoga postaje savršeno u težnji za čistoćom svijeta.

2.

No, jasno je da je Lévinasov obrat u biti metafizike kojim ono Dobro i Pravedno (sinteza Platona i Talmuda) dovodi do „etike kao prve filozofije“ posve sukladan Heideggerovim postavkama o prevladavanju/prebolijevanju (Überwindung/Verwindung) metafizike. Prvo je uvjet mogućnosti posljednjega u ideji zapadnjačke eshatologije u Grka. No, kad se ono božansko kao apsolutno Drugo i kao bezuvjetna ljubav uspostavlja kao smisao filozofijske brige oko jezika u smislu proročkoga zaviještanja, onda je stvar s etikom bez mesijanstva posve drukčija. Umjesto toga, Lévinas konstruira u filozofijskome smislu „apokrifni humanizam“ iz primarne dimenzije židovske Tore i Talmuda, a to je ono proročko koje nadilazi granice znanstvenoga diskursa i ne zapada u praznu retoriku došašća propasti svijeta u smislu eshatologijskih vizija Sudnjega dana. „Čovječnost“ nije ničime unaprijed predodređena jer je antiesencijalistički izvedena iz govora kao apofantičkoga ukazivanja nadolazećega događaja. Ova se figura raskorijenjenosti može jedino misliti u analogiji s prispodobama o strancu/tuđincu koji lutajući prolazi svijetom u potrazi za Edenom kao obećanom zemljom. Drugi je stoga nesvodljivost mišljenja „apokrifne čovječnosti“ iz položaja postmetafizičke realizacije filozofije koja više nije ni teodiceja, ni eshatologija niti soteriologija u horizontu zapadnjačke metafizike, već mišljenje bezuvjetno Drugoga i drugosti bezuvjetne čovječnosti koja proizlazi iz bestemeljnosti ljudske slobode. (v. Emmanuel Lévinas, Totalité et Infini: Essai sur l’extériorité, M. Nijhoff, Haag, 1961.)

3.

     Postoje samo tri filozofijske ideje „velike etike“ do danas:

(1) Aristotelova ideja distributivne pravednosti u zajednici (polis) određenoj „prirodnim“ ograničenjima i etničkom svodivošću državljana s temeljnom vrlinom razboritosti (phronesis);

2) Kantova ideja moralnoga Zakona koji se uspostavlja djelovanjem autonomnoga umnoga subjekta u kategoričkome imperativu unutar svijeta kao kozmopolisa;

3) Lévinasova ideja su-osjećanja s patnjama Drugih u neposrednome susretu s onu stranu „prirode“ i „kulture“ kao događaj svetosti života.

Grčko i novovjekovno iskustvo pretpostavljaju već uvijek postojanje političke zajednice. Za Grke je to ograničeni svijet grada-države (polis), a za moderno doba je to politički poredak nacija-država s regulativnom idejom svjetskoga poretka zasnovanog na umnim načelima. U oba slučaja, izvorno grčkome i modernome, etika ima svoj zavičaj, mjesto, topologiju, ima svoj „svijet“. U slučaju suvremenoga doba nakon iskustva dijaboličkoga zla Holokausta i „kraja teodiceje“ više ne postoji ili je posve razorena ideja zavičajnosti, doma, boravišta čovjeka. Ni grad-država ni nacija-država nisu više boravišta suvremenoga čovjeka. On je lutalica i nomad, prognanik i apatrid u svijetu koji postaje mreža struktura i funkcija. Čovjek nije samo planetarni nomad u doba tehnoznanosti, nego jest bitno bez domovine koja postaje kao u onoj tibetanskoj legendi koju spominje Cioran logorovanje u pustinji.

Lévinasova je etika Drugoga potraga za boravištem čovjeka na kraju njegove tragične povijesne drame lutanja i „beskorisne patnje“ naroda i pojedinaca. Izvor je ove metafizičke etike svetosti života Drugoga u onome bezavičajnome. Ono je jezovito i strahotno, i otuda u svojoj bezavičajnosti uzvišeno kao apsolutno zlo. U suočenju s njime svetost života čini se posljednjom zagonetkom onog susreta s licem Drugoga, koji radikalno mijenja svu dosadašnju povijest. Etika bez svijeta nužno zahtijeva čudovišni događaj stvaranja svijeta kada je sve samo ili ovo ili ono nasilje u ime slobode, jednakosti, pravednosti. Je li uopće mogući stvoriti novi svijet ako je već ono najčudovišnije od svega nešto što ne pripada misaonome horizontu Lévinasa, već upravo njegovome jedinome pravome učitelju i suputniku u mišljenju.

To najčudovišnije jest ono što Heidegger u „Prebolijevanju metafizike“ kaže o nihilizmu zapadnjačke povijesti. Na njezinome kraju čovjek kao ratio i životinja kao nagon postaju identični. Ono isto u razlici čovjeka i životinje dolazi iz odnosa postavljenosti same biti tehnike. Kada se čovjek koristi u druge svrhe kao materijal, tada je tehnička uspostava bezuvjetne mogućnosti njegove biti postala prazninom, bezavičajnošću koja se pokazuje svjetsko-povijesnom sudbinom. Svijet u bezavičajnosti tone u bezdan.

Što s etikom kada svijet nakon „kraja povijesti“ nije više mjesto i boravište onoga ljudskoga-odveć-ljudskoga, kada neljudsko sam život prisiljava na pobunu i to ne više iz „aktualizma i moralizma historije“, već iz osjećaja nepodnošljivosti spram ravnodušnosti koja prijeteći istiskuje smisao slobode i pravednosti u korist tehnoznanstvene učinkovitosti „prirode“ i „duha“? Doista, što s etikom u doba apsolutne bezavičajnosti svijeta? Bez iluzije da se problem može riješiti sredstvima božanskoga ili revolucionarnoga nasilja, preostaje ipak temeljni problem u tome što je svaki etički odgovor na čudovišnu moć tehnosfere ipak samo ono što je unaprijed svakome jasno – posljednja utjeha i ništa više. S onu stranu Zemlje u njezinome lutanju iziskuje se posve drugo i drukčije mišljenje koje ne otpočinje s etikom kao „prvom filozofijom“ i ne završava s apsolutno Drugim kao mesijanskom beskrajnom pravdom. (Žarko Paić, „Messianic Triumph of Ethics? Emmanuel Lévinas and the aporia in the thinking of the Other // Cuestiones de filosofía, 7 (2021), 28; 53-92. doi: 10.19053/01235095.v7.n28.2021.12388)

Lévinas je ipak otvorio ono što je jedino bitno – pitanje o granicama nasilja metafizike i vremenu ispunjene beskonačnosti.