Žarko Paić

1. Doba kraja iluzija

Živimo u doba kraja iluzija. Sve što je vrijedilo za „mračno 19. stoljeće“, kako ga je nazvao Heidegger, još većim intenzitetom pogađa suvremeno doba. To se ponajprije odnosi na tehno-znanstvene pristupe životu koji su se prenijeli na gotovo sva područja kulture, potom na digitalne mreže novoga društvenoga djelovanja u kojem virtualnost određuje granice stvarnosti, a ne obratno, i posljednje ali i najvažnije, na svjetsku financijsku krizu. Nakon tihoga bankrota nacionalnih ekonomija u nekim europskim zemljama i krize euro-zone (Grčka, Irska, Portugal, Španjolska, Italija) neoliberalizam se od kraja 1970-ih do danas i nadalje smatra još uvijek jedinom uspješnom ekonomsko-političkom ideologijom, doktrinom i teorijom stvarnosti globalnoga kapitalizma. (Vidi o tome: Jürgen Habermas, „Nach dem Bankrott – Thomas Assheuer im Interview mit Jürgen Habermas“, Die Zeit, 6. studenoga, 2008., br. 46. )

Dispozitivi moći s kojima se služi u borbi s antikapitalističkim alternativama proizvodi su novijeg društvenoga razvitka. Tehno-znanosti, novi mediji i neoliberalna ekonomija čine trijadu suvremenoga globalnoga kapitalizma. Njegova je logika djelovanja u sažimanju informacija (robe) i širenju vizualnih komunikacija (kapitala). Politika je postala komunikacijsko djelovanje menadžerskih elita u umreženim društvima današnjice, a kultura spektakularna teatralizacija stilova života bogatih i slavnih (celebrity culture). Taj se zatvoreni krug svijeta bez smisla kojem značenje daje proizvodnja medijskih događaja u sebi raspada pred našim očima. Politika gubi vjerodostojnost djelovanja slobode, a kultura se pretvara u masovno-medijski događaj bez poruke. (Žarko  Paić, „Politika bez ideologije? Sablasti postdemokracije“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 20-62.)

          Preokretanje stvarnosti u sadašnjem stanju krize neoliberalnoga kapitalizma svjedoči da je smisao povijesti – njezin cilj i svrha – doveden u pitanje. Shvaćanje Europe kao sredine između geopolitičkih carstava moći prisutno je već u Heideggerovu Uvodu u metafiziku iz 1935. godine. Heidegger Europu misli kao duhovni bitak svijeta iz nadolazeće vremenitosti. Europa je u tom odlučnom spisu za promišljanje ideja metafizičkoga Zapada duhovni temelj i bezdan vlastite „sredine“, onog biti-između svjetsko-povijesnih carstava brutalne akumulacije moći, gubitka ranga svih stvari i nihilizma masovnoga društva i kulture. (Martin Heidegger, Einführung in der Metaphysik, M.Niemeyer, Tübingen, 1998., 6. izd.) Suvremena politička geografija Europe odgovara u potpunosti prethodnom opisu. Politički prostori Europe su u znaku dijalektike deteritorijalizacije-reteritorijalizacije, odnosno u procesu konstitucije nacije-države modernoga doba kao modela unutarnje i izvanjske integracije prostora. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum. London-New York, 2004.)

Europa se za razliku od Amerike ne konstituira iz univerzalnosti političkoga naroda i građanstva, nego iz univerzalnosti missing-linka duhovne odnosno kulturne integracije. U prvom slučaju riječ je o političkoj moći bez kulturnoga identiteta, a u drugom o identitetu bez političke moći. Američki identitet izgrađen je politički kao ustavna kategorija suverenosti naroda iz duha univerzalnoga građanstva, a europski je u stalnome procesu previranja između zahtjeva za civilizacijskom misijom Europe kao duhovnoga svijeta univerzalnih ideja slobode, tolerancije i pravednosti te svođenja kulture na duh naroda. Taj sukob između univerzalnosti civilizacije i partikularnosti kulture, ideja Francuske revolucije i njemačke romantike, do danas je preostao pitanjem utemeljenja Europe kao (ne)moći djelovanja u svijetu globalnoga poretka. U „post-nacionalnoj konstelaciji“ globalizacije posve je jasno da Europa nije dovršen politički projekt. Štoviše, čak ni identitet kao kulturni temelj zajedničkoga bitka još uvijek nije samorazumljivom idejom. (Jürgen Habermas, „Ist die Herausbildung einer europäischen Identität nötig, und ist sie möglich?“, u: Der gespaltene Westen: Kleine Politische Schriften X, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2004., str. 68-82.)

2. Ustavni patriotizam ili kozmopolitizam?

Eurocentrizam u doba krize ili čak nestanka Europe kao svjetsko-povijesnoga subjekta moći u ekonomiji i politici čini se uistinu neučinkovitom sablašću, a ne stvarnom prijetnjom Drugima. Europa je danas, da parafraziram Sloterdijka, postimperijalni prostor kraja povijesti i muzealizirani park naroda bez moći. Ono nedostajuće za europski identitet u odnosu na politički kakav je primarno američki u tvorbi države kao republikanizma u doba modernoga imperija čini se da je temeljni problem ideje i zbilje suvremene Europe. Gdje Amerikanci pripadnost naciji-državi svjedoče ustavnim patriotizmom slobode ili civilnom religijom, Europljani se nalaze u kušnji izbora između konkretne općenitosti svojega užeg državnoga nacionalizma i apstraktne općenitosti tuđega šireg nadnacionalnoga kozmopolitizma. Ono što Europi nedostaje jest dvoje: europski politički narod i kozmopolitski ustrojeno građanstvo.

Gotovo svi kritički intelektualci današnju europsku politiku drže nevjerodostojnom. Njezine su akcije ispod razine povijesnoga zadatka. Moralni bankrot vidljiv je oligarhijskoj sprezi politike s financijskim kapitalom banaka i transnacionalnih korporacija. Nije li znakovito da je jedan od vodećih njemačkih intelektualaca druge polovine 20. stoljeća, Hans-Magnus Enzensberger, na dodjeli europske nagrade „Sonning“ 2011. na sveučilištu u Kopenhagenu bezobzirno napao Bruxelles/EU kao sjedište čudovišne birokratske iracionalnosti i bankarske pohlepe, optužujući elitni klub Europe za izdaju prosvjetiteljskih ideja koje su omogućile upravo tu i takvu Europu. Umjesto duha i kulture, eurokrati se bave kartelima i bankama, subvencijama i propisivanjem pravila stvarnome životu. Umjesto Ustava slobode u svrhu dobrobiti političke zajednice europskih građana, na djelu je farizejski duh zabrana i sankcija, birokratskih pravila i tehnokratske dosade iza koje se skriva prezir demokracije i njezin deficit. (Hans-Magnus.Enzensberger, Sanftes Monster Brüssel oder die Entmündigung Europas, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2011.)

Same old story – kao da se povijest ponavlja u ciklusima. Isto je pisao i Miroslav Krleža 1930-ih godina u svojim esejima o Europi, Balkanu i malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva.

„Tipična je evropska pojava da su najveće evropske istine izgovorene ispod vješala, na stratištima, po tamnicama i golgotama, a te raspete i popljuvane istine postaju evropske zastave i vijore se vjekovima. Imena ponižena i popljuvana, imena žigosana prezirom i pozitivnim zakonima, imena pregažena cinizmom javnog mišljenja kao sramote postaju evropski svjetionici koji svijetle zahvalnim pokoljenjima kao jedina nada u kozmosu. /…/ Tridesetak naroda putuje danas Evropom, a svaki od tih naroda nosi u ruci stakleni ljiljan svoje narodne nevinosti. Zaljubljen sam u sebe svaki taj pojedini evropskj narod kreće se naprijed s pogledom uprtim natrag, spram svoje takozvane narodne prošlosti, kao Danteovi krivi proroci s licem zavrnutim spram stražnjice u dvadesetom pjevanju ‘Pakla’“.“ – Miroslav Krleža, „Evropa danas“, u: Eseji i članci III, Sabrana djela Miroslava Krleže u 50 svezaka, Oslobođenje-Mladost, Sarajevo, 1979., str. 16-17.)

Samo je razlika u tome što Enzensberger pripada tzv. „jezgri“ Europe, a Krleža njezinim „rubovima“. Ne svjedočimo, ipak, kraju ideje Europe kao takve, kako tvrde neki apokaliptički glasovi konzervativne obnove ideje međunarodnoga poretka s jakom nacijom-državom u središtu. Posve suprotno, svjedočimo kraju jedne nužno i neizbježno promašene „ideje“ Europe i njezine kaotične stvarnosti u znaku raspada neoliberalizma u ekonomiji te neokonzervativizma i desnoga populizma u politici.

3. Bankrot politika identiteta: ksenofobija  i kulturalni rasizam

Jedna od najznačajnijih kritika masovnoga barbarstva kao nadolazeće značajke europske kulture bila je nesumnjivo knjiga Ortege y Gasetta Pobuna masa objavljena 1930. godine. (José Ortega y Gasett, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb, 2003. Sa španjolskoga prevela Duška Gerić Koren) Temeljne postavke tog djela kao dijagnoze duha vremena  20. stoljeća ostale su do danas i to ne samo za pristalice liberalne kritike kulture neoborivim. Možemo ih interpretacijski sažeti u četiri problemska sklopa:

          (1) čovjek-masa u svojem nezadrživom demokratskom pohodu spram institucija moći politike nadomještava pojam duhovne elite srozavanjem ideja na vulgarni jezik ekonomske logike profita;

          (2) politička artikulacija mase pretpostavlja gubitak individualnosti i autentičnosti egzistencije, što dovodi do otuđenosti elite i njezine društvene apatije te do nastanka novih oblika duhovne perverzije u svijetu života (od industrije svijesti do medijskoga spektakla);

          (3) hiperdemokracija kao privid aktivnoga sudjelovanja građanina u javnim poslovima umjesto suptilne kompetentne rasprave o biti stvari zahtijeva niveliranje svega na ekvivalent prosječnosti prema uzoru nastalom iz tržišnoga mehanizma reprodukcije masovnoga društva;

          (4)  paradoks je ove masovne psihopatologije moderne u tome što se u ime ideja jednakosti, bratstva i pravednosti kao temelja demokratskoga poretka „istine“ ne uspostavlja politički poredak primjeren idejama masovne demokracije, nego njegova prividna suprotnost – autoritarni i totalitarni poredak neslobode koji djeluje ideologijsko-politički u ime klase, naroda, rase, kulture i to ne kao neposredni demokratski poredak, već kao reprezentativni model radikalne pseudo-elite moći. (Vidi o tome iz različitih teorijskih smjerova tekstove Petera Sloterdijka, Die Verachtung der Massen: Versuch über Kultukämpfe in der modernen Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2000. i Stephana Günzela, „Der Begriff der ‘Masse’ in Philosophie und Kulturtheorie (I-II)“, Dialektik, br. 2/2004., Felix Mainer, Hamburg, 2004.)

Prvi sklop odnosi se na vladavinu kapitalističke ekonomije kao masovne kulture u svim područjima svijeta života. To je carstvo nužnosti koje podjarmljuje carstvo slobode na taj način što mijenja sam karakter umjetničke proizvodnje u kulturnu industriju. Europa je do danas u odnosu na Ameriku preostala spojem zalazeće elitne i uzlazeće masovne kulture, a njezina je orijentacija spram očuvanja uzvišenih kulturnih vrijednosti koje treba podupirati javni sektor (državne subvencije i fondacije) predmet suvremenih kulturnih politika. Sve one danas uzmiču pred diktaturom tržišta i zahtjeva postmoderne ekonomije vizualnih komunikacija. Pritom je znakovito da se i sam pojam kulturne industrije, koji je skovao Adorno u kritici američke masovne kulture zabave i reklama, preobražava u novi oblik kreativnih industrija (dizajn, IT sektor, usluge). (Vidi o tome: Francis Mulhern, Culture/Metaculture, Routledge, London – New York, 2000.) Promjena značenja pokazuje fleksibilnu prirodu globalnoga kapitalizma u novom shvaćanju ekonomije kulture, a tek potom promjenu u shvaćanju smisla kulture uopće.

          Drugi sklop pokazuje na koji se način mijenja položaj tradicionalnih javnih intelektualaca u proizvodnji kritičkoga diskursa. Masovno društvo počiva na pragmatičnom konceptu znanja. Ideal humanističke kulture nestaje pred bezobzirnom logikom tržišta ili tzv. stvarnim potrebama društva. Umjesto univerzalnoga znanja, sada su potrebne posebne stručne kompetencije za fleksibilno doba globalizacije. Ne treba smetnuti s uma da je ovdje riječ o radikalnoj promjeni ne samo koncepta društva znanja, nego i o konačnom procesu dokidanja i preobrazbe javnih intelektualaca u sveučilišni pogon organiziran prema načelima transnacionalne Korporacije. Rezultat je toga, da parafraziram Bendinu glasovitu kritiku izdaje intelektualaca, pretvorba autonomije i slobode uma u komercijalni „spektakl dobrovoljnoga ropstva“. ( Vidi o tome: Jean-Françpis. Lyotard, „Tomb of the Intellectual“, u: Political Writings, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1993., str. 3-8,. Frank Furedi, Where Have All The Intellectuals Gone? Confronting 21st Century Philistinism, Continuum, London-New York, 2004. Žarko Paić, Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.)

Kada se znanje pretvara u robu na tržištu, tada je logična posljedica da intelektualci više nisu moralna savjest društva i kulture. Oni su samo posjednici kulturnoga kapitala koji opslužuju korporativni sustav kapitalizma, a njihova se funkcija „zakonodavaca“ i „tumača“ društvene stvarnosti pretvara u medijski nadzirano kruženje informacija, podataka i poruka. Mediokracija proizvodi mediokritete, a mediologija interpretira svijet masovnih komunikacija u kojem sve što jest poprima formu robe/informacije.

          Treći sklop odgovara prividnome jačanju svijesti o važnosti nadziranja cjelokupnog procesa odlučivanja u suvremenoj demokraciji. Naizgled kao da smo svjedoci intenziviranja demokratskih rasprava. Osim parlamentarnih diskusija, posvuda se medijski posreduje javni dijalog o vrijednostima i dosezima slobodne političke komunikacije. Zahvaljujući novim medijima digitalna kultura u virtualnome prostoru otvorila je prostor cyberdemokracije, a društvene mreže omogućile su nadzor nad (ne)transparentnim zbivanjima u suvremenom društvu. U njemu ekonomija, politika i kultura funkcioniraju kao mreža (network) u sustavu kompleksnosti. Više nema hijerarhija i jednog središta odlučivanja. (Vidi o tome: Tiziana Terranova, NETWORKCULTURE: Politics for the Information Age, Plutto Press, London – Ann Arbor, 2004.)

Hiperdemokracija je, međutim, privid demokracije. To je groteskna karikatura demokracije upravo zato što se ni o čemu stvarno ne odlučuje unutar kibernetičke mreže. Umjesto moći promjene stanja, umjesto promjene europskoga identiteta u smjeru odricanja od sebičnih interesa nacija-država, pogubnoga nacionalnoga partikularizma, kritike srozavanja koncepta javnoga interesa na privatni interes kapitalističkih korporacija, na djelu je babilonski kaos implozije informacija. Od interaktivnoga šuma u komunikaciji najveći profit imaju upravo transnacionalne medijske korporacije budući da je sektor IT (Information Technology) uvjet mogućnosti svakog dijaloga u telematskim društvima danas. Posljedica ovog javnoga diskursa hiperdemokracije je najčešće totalna hipertrofija barbarstva, vulgarnosti i terora „glasa naroda“ nad manjinom.    

Četvrti je sklop paradoksalan. U klasičnome objašnjenju teorije Kulturkritik, što vrijedi onda ne samo za Ortegu y Gasseta, već i za Spenglera, T.S.Eliotta, Bendu, Valéryja, E.Jüngera i druge zagovornike visokoga duha Europe i njezinih vrijednosti kao ideala, uobičajeno se tvrdi da je nastanak totalitarnih poredaka, kao što su bili fašizam i komunizam u zapadnoj i istočnoj Europi, posljedica djelovanja masovne psihologije pokreta u kojoj se karizmatski vođa pojavljuje kao kristalizacija djelovanja čovjeka-mase. Srdžba potlačenih masa koje ulaze na političku pozornicu spram klasno i kulturalno odvojenih elita od većine društva artikulira se u masovnome pokretu koji može imati samo različite forme integracije i homogenosti, ali je u biti univerzalan po svojim temeljnim odrednicama. (Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit: Politisch-psychologische Versuch, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.)

4. Izgledi za preokret?

Kakvi su uopće izgledi za Europu danas? Postoji suglasnost gotovo svih sudionika u javnome dijalogu o Europi, kako onih teorijski različitih orijentacija tako i onih koji predstavljaju idealtipsku figuru europskoga građana/državljana neovisno o njihovim svjetonazorima i političkom spektru ljevice ili desnice, da je krajnje vrijeme za promjenu smjera europskoga projekta. ko je dosad bilo izvjesno da je europski društveni model, čak i uz iznimku Velike Britanije, drukčiji od američkoga, u doba globalizacije on se uvelike promijenio. Umjesto državno-intervencionističke regulacije privrede i socijalne sigurnosti otpočela je neoliberalna tvorba tržišne utakmice u cjelokupnome sustavu i svijetu života. Uza sve razlike, pa i neporecivu promjenu u strukturalnoj igri svjetske ekonomije gdje uz Ameriku sada Kina, Rusija, Indija, Brazil vode glavnu riječ, Habermasova je misao čvrsto ukorijenjena u modernu tradiciju prosvjetiteljstva. Politička tvorba Europe nužan je uvjet mogućnosti zajedničkoga djelovanja Europe i stvaranja europskoga identiteta. To znači da se iz političkoga identiteta građanstva/državljanstva konstituira politički narod koji preuzima ovlasti suverene volje na nadnacionalnoj razini.

          Nije samo stvar u zakašnjelosti konstituiranja političkoga naroda i političke nadnacionalne zajednice u doba postglobalne krize svijeta. Problem je u tome što europski moćni Drugi i njezin transnacionalni uzor u demokratskoj konstituciji slobode i prava – SAD – nije više istodobno i ekonomski pokretač strukturalnih promjena globalnoga doba. Izgradnja političke volje za projekt Europe ne samo da je zakašnjela pred furijom neoliberalnoga kolapsa europskih ekonomija i politika, nego je i bitno nemogućom misijom. Upravo suprotno od želja i utopije, ona se ne izgrađuje djelovanjem institucija nacija-država ili političkih elita. Provode ju „pokreti otpora“ protiv izdaje europskih ideja prosvjetiteljstva i moderne demokracije.

S onu stranu dihotomije elite i mase ti su pokreti istodobno novi društveni pokreti odozdo i umreženi u akcije koji nadilaze igre predstavničke demokracije. Kao što je Krleža briljantno napisao u eseju Evropa danas da je svaka velika europska istina izgovorena pod vješalima i na stratištu, a svaki europski diskurs slobode i pravednosti ugušen tlačiteljskim metodama sile i nepravde, da bi kasnije bio slavljen pod zastavama naroda kao simbol Europe, tako se i danas borba za Europu i njezine ideje vodi samo na ulicama gradova i na prosvjedima protiv strukturalnoga Levijatana bez granica.

Preostaje samo nada da Europa još uvijek u odnosu na preostali „svijet“ jedina može misliti i živjeti svijet kao projekt univerzalnih ideja demokracije, slobode i istine. To nije više pitanje Europe danas. Pitanje je to nadolazeće zajednice i njezina smisla u kozmopolitskome viđenju stanja stvari. Sve drugo je nedostojno mišljenja i djelovanja, reakcionarni poziv na svetu „krv i tlo“ prolivenu uzalud, za svijet kao Korporaciju i sabirni logor, suverenost profita bez granica, ništavilo i besmisao svega. Europa zaslužuje radikalno drugi smjer kao put i za Druge. Pitanje je, međutim, ima li više uopće vremena i volje za radikalni preokret.