Žarko Paić

Kritika platonskoga shvaćanja umjetnosti, kao kritika mimezisa, predstavlja jedan od tzv. sinestetičkih vrhunaca Deleuzova mišljenja. Iako je taj pojam kao zaštitni znak metafizike kojim se umjetnost misli kao oponašanje bitka u njegovoj bitosti te u slijedu vremena povezuje antiku, srednjovjekovlje i formalno rečeno novovjekovlje do kraja modernizma sa Cézanneom, čini se da ga je nemoguće razdvojiti od koncepta reprezentacije. Oponašateljska funkcija umjetnosti uvijek nešto mora predstavljati. Boginja Afrodita naslikana na nekom keramičkome vrču nije puki lik žene iz grčke mitologije, već predstavlja ili označava simbolički ono što emanira pojam ljepote u činu blistave pojavnosti. Otuda je oponašanje bitka nužno i njegovo značenje. Ono, pak, mora biti razumljivo promatračima neposredno, čak i ako ništa ne znaju o mitologijskim pričama o boginji rođenoj iz morske pjene na žalu otoka Cipra. Pogledajmo sada kako Deleuze i Guattari u Tisuću platoa nastoje pokazati zašto mimezis nije podesan konceptualni alat da bismo dohvatili zagonetku umjetnosti kao takvu.

ʺNijedna umjetnost nije oponašateljska, ne može biti oponašateljska ni figurativna. Pretpostavimo da slikar ‘prikaže’ pticu. U stvari, to postajanje-pticom može nastati samo utoliko ukoliko je ptica i sáma u procesu da postane nešto drugo, čista linija ili čista boja. Stoga oponašanje razara samo sebe, jer onaj tko oponaša nesvjesno ulazi u postajanje koje se spreže s nesvjesnim postajanjem onoga što oponaša. Oponašamo dakle samo ako se naš pokušaj izjalovi, kad se naš pokušaj izjalovi. Slikar ili glazbenik ne oponašaju životinju, već postaju-životinjom dok životinja istodobno postaje ono što su oni željeli, na najdubljoj razini njihovog dosluha s Prirodom. (…) Savršeni kvadrat je onaj Mondrianov, koji se njiše na jednoj točki i proizvodi dijagonalu što odškrinja svoj zasun, odnoseći sa sobom obje strane. Postajati nikad ne znači oponašati. Kad tvori pticu, Hitchcock ne reproducira ptičju kriku, već proizvodi elektronički zvuk kao polje intenziteta ili val vibracija, neprekidnu varijaciju, nešto poput užasavajuće prijetnje koju doživljavamo u samima sebi.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013., str. 341-342. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

Tko koga ustvari oponaša, ako ne životinja čovjeka, ali ona nije ni slikar ni glazbenik? Mimezis je ipak za bit metafizički shvaćene umjetnosti ono neotklonjivo, neposredna sveza bitka i jezika u govoru i slici, u zvuku i gradnji lika kakav već uvijek čovjek susreće u okolnome i zajedničkome svijetu. Kad Deleuze i Guattari slamaju ovu oponašateljsku funkciju umjetnosti, oni imaju u vidu da se tradicionalno ontologijski bitak, bića i bit čovjeka razumiju polazeći od načina mišljenja u filozofiji, znanosti i umjetnosti kao zrcalna slika zbilje koja je ‘ovdje’ i ‘sada’ određena svagda kao ogledalo stvarnosti. I doista, mimezis, ako ćemo pravo, nikad nije bio za Platona i cjelokupnu tradiciju ono pasivno i ono puko odražavajuće u smislu kopije stvaralaštva samoga boga kao demijurga. Što se ‘oponaša’ već je drukčije od izvornika u sličnosti s njim. Ali sličnost nije ono Isto, već samo nalikovina, dakle eikon, slika. No, glazba nije slika, već oponašanje prirode kao totalnoga koncerta kaosa i svrhovitosti. Otuda kritika koju izvode Deleuze i Guattari pogađa mimezis ne samo kao temeljni pojam metafizike umjetnosti od Grka do modernosti, već je ponajprije usmjerena na strukturu tradicionalne ontologije kao takve. Umjetnost je za Deleuzea ono isto što i za Nietzschea, dakle stimulans životu kao imanenciji. Zato je postajanje ili bivanje (devenir) ključna riječ stvaralaštva koje ne okončava u fiksnome djelu. Ono se nastavlja u samome životu-kao-postajanju umjetničkim događajem. I taj je život, dakle, singularni događaj umjetničke konstrukcije koja ne oponaša ono što jest, nego stvara ono što postaje-pticom, postaje-ženom, postaje-strojem.

Ako je filozofija ‘konstruktivizam’, onda je isto tako umjetnost ekstaza postajanja. Sve to kulminira u shvaćanju da umjetnost nije ekskluzivna ‘stvar’ čovjeka. Antropologizam pripada groblju zastarjelih konceptualnih alata, a među njima je mimezis, za Deleuzea i Guattarija, jedan od vodećih koje treba neodgodivo prepustiti zaboravu. Na jednom mjestu Tisuću platoa čitamo kako ni glazba

ʺnije čovjekova povlastica: svemir, kozmos je sačinjen od ritornela. Pitanje glazbe jest pitanje moći deteritorijalizacije koja prožima Prirodu, životinje, elemente i pustinje jednako kao i čovjeka.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa, str. 346.)

Kad se umjetnost pročisti od svih tragova ljudske samostvaralačke emfaze što dobivamo? Ništa drugo negoli čistu logiku postajanja kao takvoga. Umjetnost kao stvaralački život jest prožimanje sinestetičkih kvaliteta bića koja oblikuju u mašinskim sklopovima strukture i konfiguracije ekstatičnih tijela. Ono što je prvi otpočeo biolog Jakob von Uexküll sa simfonijom okolnoga svijeta (Umwelt) kao svrhovitošću bez Boga, sada se uzdiže do vitalističke imanencije umjetnosti-kao-postajanja. Nije, dakle, ono neljudsko smrt umjetnosti, već ishodište i otvorenost života za drukčije označavanje materije, energije i informacije od klasičnog metafizičkoga pojma mimezisa. Priroda atonalno ‘pjeva’, svemir u disharmoniji sfera odjekuje, a tehnosfera proizvodi autopoietičke skulpture koje umrežene s drugim sustavima disonantno zvuče poput tibetskih glazbala. Između organskoga i tehničkog ne stoji više ništa drugo osim metamorfoza čovjeka u spiritualni stroj. Zato je najznačajnija umjetnost koja to može oslikotvoriti i tonalizirati tzv. sedma umjetnost, odnosno film. Tek s filmom ulazimo u otvorenost i beskonačnost prostora-vremena žive beskonačnosti. Nemam nikakve dvojbe da je u filozofijskome smislu za Deleuzea koncept umjetnosti-kao-postajanja proizašao iz sinteze dva naizgled suprotstavljena mišljenja, iako su u načelu posve bliska zbog ideje perspektivizma spoznaje svijeta. Jedan je sinonim za moderno shvaćanje znanosti polazeći od matematičke teorije infinitezimalnosti, a drugi je sinonim za moderno shvaćanje umjetnosti s onu stranu metafizike vrijednosti kao nihilizma. Leibniz i Nietzsche oblikuju ovo novo shvaćanje umjetnosti izvan granica mimezisa i reprezentacije. Sve je u izrazima dinamičkih snaga, u sklapanju nesklopivoga, u racionalnoj intuiciji umjetnika kao samostvaralačkoga genija koji računa-planira-konstruira život kao singularni događaj postajanja Drugim i različitim. I baš zato umjetnosti kao oslikavanju-ozvučenju-kazivanju svijeta više nema mjesta u realiziranoj epohi vladavine tehnosfere jer nema više ‘subjekta’ umjetnosti kao prikazivanja-i-predstavljanja bitka, bića i biti čovjeka. Nestankom čovjeka kao stvaratelja umjetničkoga svijeta nastaje mnoštvo mogućnosti sinestetičkih metamorfoza života koji je već postao umjetnim životom. Kad je filozofija realizirana u kibernetici nastaje doba tehnoznanosti, a kad je umjetnost realizirana u postajanju-strojem mišljenja to isto doba postaje dobom estetizacije života.

Umjesto boga kao ‘inteligentnoga dizajnera’ svijeta, naša je sudbina da smo osuđeni na beskonačno novo dizajniranje virtualne aktualizacije svjetova. Ne osuđujmo stoga oponašateljsku zadaću umjetnosti. Ona nam je u ovom mahnitome ubrzanju života još jedino preostali izgled spasa od dosadnoga retro-futurizma stilova koji više govore o praznini vremena negoli o neinventivnosti umjetnika danas. Što, uostalom, slušamo drugo u tzv. velikoj glazbi kompozitora poput Mahlera, Schumanna, Šostakoviča ako ne vječno ponavljanje onog drukčije istoga, vremena koje je iščezlo i ostavilo nam tragove umjetnosti kao singularnoga događaja-bez-postajanja. Što, uostalom, gledamo drugo u tzv. suvremenoj umjetnosti koncepta-postava-izvedbe ako ne filmski trag trajanja u vremenu koje iziskuje ovjekovječenje tijela-bez-organa u živoj vatri besmrtnosti bez koje je svaka slika danas ravna banalnosti života. Izlaza iz ovog no-way-out labirinta umjetnosti kao života više nema. Zato nam treba mimezis, dragi moji Deleuze i Guattari, sve dok smo još oni ljudi koji ostaju vjerni svojim korijenima, a ne rizomima i simulakrumima kao jedinoj preostaloj stvarnosti. Umjetnost je naša prošlost kao što je to dobro znao posljednji filozof metafizike Zapada ‒ G.W. F. Hegel. Umjetnost je živo postajanje-sjećanja, riječ-slika-zvuk iz dubine svijeta kao svjetla i tame.