Žarko Paić

1.

Moj tekst o francuskome filozofu Gilbertu Simondonu, najznačajnijem teoretičaru kibernetike uz njemačke filozofe Maxa Bensea i Gottharda Günthera, objavljen je kao studija naslovljena „Metamorfoze bitka: Gilbert Simondon kao mislilac tehnogeneze“ u drugome svesku Tehnosfere (Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 277-314.) i predstavlja uz prilog o ontologiji događaja Alfreda N. Whiteheada jedan od glavnih poticaja za razumijevanje metafizičkoga obrata unutar onoga što se uobičajeno naziva filozofijom ili teorijom znanosti. No, u ovome fragmentu kaosa neće biti riječi o transverzalnim procesima prijelaza iz metafizike u kibernetiku in extenso. Umjesto toga, nakana je posve drukčija: izložiti razloge zašto Simondon koristi pojam kristalizacije i njime otvara iznimno bitno pitanje onoga što će njegov nastavljač Gilles Deleuze u svojim knjigama razviti kao stanje pred-osobnoga života u smislu kontingentne nužnosti egzistencije koja prethodi svjesnim oblicima postojanja na zemlji i u svemiru.

Osim toga, oblik kristala je gotovo savršenstvo čistoće s kojim se pojam forme (eidos-morphé) pojavljuje i u Aristotela i u Simondona. Zar nije već dosadnom navadom da se u jeziku znalaca književnosti, ali i diletanata opće prakse uvijek kada misao treba iskazati ovo savršenstvo nepomućenosti i nesvodivosti neke stvari ili pojave na neki neobjašnjivo začudan način govori o „kristalno čistome“ biću (primjerice, moru, izvoru vode, ljepoti u apstraktnome smislu itd.)? Kao da je oblik kristala ujedno i materijalno-sadržajni supstrat bića koje se pojavljuje iskonski/izvorno u svojoj „čistoći“ nastajanja/rođenja i predstavlja nešto više od pukog materijalnoga uobličenja duha ili informacije, govoreći i metafizički i kibernetički.

Prema Gilbertu Simondonu, kristalizacija nije jednostavan fizički proces, već model individuacije koji pokazuje kako materija prelazi iz predindividualnog stanja (skupa potencijala) u individualno i konkretno stanje, uz održavanje unutarnjih napetosti koje joj omogućuju transformaciju i prilagodbu. Kristal, kao jedinka, stoga je više od jednostavnog smrznutoga oblika; on predstavlja razrješenje početnih nekompatibilnosti, održava složenu strukturu i sposoban je integrirati informacije, što ga čini ključnim konceptom za razumijevanje nastanka stvarnosti na svim razinama, uključujući život i tehnologiju.

Što zapravo znači „kristalizacija“ kao model individuacije? Poznato je da je u modernoj filozofiji Nietzsche bio onaj koji je prvi, za razliku od Kanta i Hegela, dospio do postavke o načelu individuacije kao ključnome obratu u biti metafizike. Nije to značilo povratak skolastičkome nominalizmu protiv nauka sv. Tome Akvinskoga i univerzalizma koji je uvijek platonizam u novome ruhu. Umjesto takvih „apstraktnih“ sustava mišljenja, sve je krenulo induktivno i singularno, kao i u Kierkegaarda, polazeći od stajališta subjekta kao nesvodive individualnosti.

Smjer Simondonovog ontologijskoga istraživanja shvaća se i opravdava ovim određenjem filozofijske problematike humanističkih znanosti. Samo ispitivanje pojmova individue i individualnosti može pružiti elemente sposobne za konstituiranje temelja aksiomatike humanističkih znanosti. Problemi koji se odnose na određivanje tih pojmova individue i individualnosti spadaju pod ono što se prvo nazivalo filozofijom, zatim metafizikom, a mnogo kasnije, u francuskom sveučilišnome sustavu, općom filozofijom. Preciznije, spadaju pod ontologiju, kako se naziva od 18. stoljeća.

Gilbert Simondon razvija ontologiju individue. Njegova filozofija je prije svega i u osnovi ontologija u najklasičnijem smislu te riječi. Pitanje individue, u raznim oblicima, neprestano je proganjalo ontologiju. Međutim, filozofijska tradicija gotovo se nije bavila tim problemom osim nastojanjem da objasni individualnost individue, odnosno zamišljanjem individue. Dakle, antički atomizam konstituira individue koje doživljavamo pribjegavanjem drugim individuama, premalenim da bi izbjegle naša osjetila. Slično tome, srednjovjekovni problem principa individuacije priznaje pojedinca, uzima ga takvim kakav jest i traži što ga čini bitnim: njegov oblik? njegovu materiju? oboje? Simondon izvodi „revoluciju“. Umjesto da pojedinca smatra gotovim, on traži značenje individualnosti u pojedincu u nastajanju.

Njegova prva filozofija je genetska filozofija, koja, umjesto da ide od pojedinca do principa individuacije, nastoji razumjeti i odrediti individualnost pojedinca njegovim formiranjem, njegovom genezom, njegovom individualizacijom. Više ne tražimo individualnost u pojedincu, već određujemo individualnost individuacijom pojedinca. Posljedično, sama riječ individuacija, koja se pojavljuje u naslovu dvaju svezaka Simondonove glavne teze, mijenja značenje: više ne označava princip koji pojedinca čini pojedincem, već operaciju kojom se pojedinac formira. Individuaciju ne treba shvaćati kao princip, već kao operaciju. Riječ treba shvaćati u svojem najaktivnijem smislu.

„Shvaćanje se forme mora nadomjestiti informacijom, što pretpostavlja postojanje sustava u metastabilnoj ravnoteži koja se može individuirati: informacija, razlikovanje u obliku, nikad nije jedinstveni pojam, već upućuje na značenje koje potječe iz razdvajanja.“

(Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007. str. 28.)

2.

Kristalizacija ima sublimno značenje „pročišćenja“ i destiliranja da bi se dospjelo do konačnoga oblika tvari u kojem sjaj duhovne supstancije prolazi kroz ono što ima boju apsolutne bjeline i presijava se na suncu poput „kristala“. U umjetnosti rane avangarde, u kubizmu svjedočimo nastojanju da se iz jednog zajedničkoga stila s njegovim temeljnim značajkama koje ostaju očuvane stvori novi put razumijevanja odnosa slike i jezika, slike i stvarnosti polazeći od procesa kristalizacije. Kristalni kubizam (francuski: Cubisme cristal ili Cubisme de cristal) bio je destilirani oblik kubizma koji je u skladu s pomakom, između 1915. i 1916., smjerao snažnome naglasku oblikovanja djela na ravnoj površini i velikim preklapajućim geometrijskim ravninama. Primat temeljne geometrijske strukture, ukorijenjene u apstraktnome, određuje praktički sve elemente umjetničkoga djela.

Ovaj raspon stilova slikarstva i kiparstva, posebno značajan između 1917. i 1920. (alternativno nazivan Kristalno razdoblje, klasični kubizam, čisti kubizam, napredni kubizam, kasni kubizam, sintetički kubizam ili druga faza kubizma), prakticirali su u različitim stupnjevima mnogi umjetnici; posebno oni koji su bili pod ugovorom s trgovcem umjetninama i kolekcionarom Léonceom Rosenbergom ꟷ Jean Metzinger, Juan Gris, Albert Gleizes, Henri Laurens i Jacques Lipchitz, najuočljiviji od svih. Zatezanje kompozicija, jasnoća i osjećaj reda koji se odražavaju u tim djelima doveli su do toga da ga je francuski pjesnik i likovni kritičar Maurice Raynal nazvao „kristalnim“ kubizmom. Razmatranja koja su kubisti manifestirali prije početka Prvog svjetskoga rata ꟷ poput četvrte dimenzije, dinamike modernoga života, okultnog i Henri Bergsonova koncepta trajanja ꟷ sada su bila ispražnjena, zamijenjena čisto formalnim referentnim okvirom koji je proizlazio iz kohezivnoga stava spram umjetnosti i života.

3.

Ovo su ključni kristali. Poredani su po abecedi.

Ametist

Apatit

Akvamarin

Crni turmalin

Citrin

Prozirni kvarc

Dijamant

Elestialni kvarc

Smaragd

Granat

Zeleni turmalin

Herkimer dijamant

Carski topaz

Iolit

Labradorit

Moldavit

Mjesečev kamen

Peridot

Ružičasti turmalin

Pirit

Ružičasti kvarc

Rubin

Safir

Dimljeni kvarc

Sunčev kamen

Tanzanit

Cirkon

4.

Vratimo se iznova Simondonu. On, naime, često koristi primjer procesa kristalizacije: jednom kada se klica kristala implantira u amorfnu tvar u metastabilnome stanju, pokreće proces individuacije gdje se kristal individualizira kao energetski sustav kontinuiranim pojačavanjem. Ovdje je aristotelovska hilomorfna shema jednostavno neprimjenjiva: individuacija se ne može apsolutno definirati kao sjedinjenje dva odvojena entiteta, materije i oblika, već kao jedinstven i moguće beskonačan energetski proces, jer je kristal po definiciji nepotpun:

«Kristal je obdaren neograničenom moći rasta; rast kristala može biti zaustavljen, ali nikada dovršen, i uvijek može nastaviti rasti ako se vrati u metastabilno okruženje koje može strukturirati.»  (Gilbert Simondon, isto, str. 86)

No, tek sada nastaje problem s kristaliziranjem i procesom individuacije. Gdje se uopće događa ovaj misterij pred-osobnosti, ako nam sve to nije osjetilima vidljivo? Očigledno u prostoru. No, taj je prostor eteričan i odlikuje ga savršena praznina. Samo u razlikovanju spram praznoga prostora u kojem se ništa ne događa niti ga se može odrediti drukčije jer bi to značilo da je kristalizacija samo nastavak materijaliziranja u prostoru postojanosti i statičnosti drugim sredstvima, ideja kristala poprima metafizičko značenje duhovne preobrazbe. Naravno, ovdje ne govorim o raznim okultizmima, ezoteriji i „bižuteriji“ duhovnih fast-foodova istočnjačkih religioznosti koje se prodaju na smotrama „produhovljenoga kamenja“ sveudilj naših alternativnih tržnica. Riječ je jedino o odnosu između izvorne forme postojanja bića i postajanja njegovih metamorfoza u procesu kristalizacije.

Kad se čitav život učini predmetom ove misaone alkemije i okultnoga znanja koje su mogli naukovati Plotin i neoplatonisti i nitko više, onda smo suočeni s prolazom iz sfere čistoga duha kao informacije u sferu materijaliziranja kao energetiziranja. Nije nimalo začudno stoga što je jedan otklon od avangardnoga pokreta kakav bje kubizam za sebe nastojao ostaviti tu uzvišenu riječ-pojam cjelokupnoga umjetničkog stvaralaštva. Naposljetku, u čitavome sustavu filmskih slika koje izvodi Gilles Deleuze u svoja dva sveska o filmu istaknuto mjesto u analizi filmova Andreja Tarkovskoga, Belle Tara, Federica Fellinija ima pojam kristalne slike.

Takva slika povezuje trenutnu sliku s virtualnom slikom prošlosti koja uvijek ostaje prisutna duž minimalnoga kruga. Veliki krug je organski, mali krug mineralan, kristalan. U tom procesu kontrakcije, a ne širenja, trenutna slika je uvijek odsječena od svog motoričkoga proširenja. Umjesto da se organski razvija, ona se kristalizira sa svojom vlastitom virtualnom slikom u najmanjem mogućem unutarnjem krugu. Kristalno je stoga opis koji se primjenjuje na svoj objekt, koji ga istovremeno zamjenjuje, stvara i briše te neprestano stvara mjesta za druge opise koji proturječe, istiskuju ili modificiraju prethodne. Oni se odnose na čisto optičke i zvučne situacije odvojene od svog motoričkoga proširenja: film vidioca, a ne više glumaca. Kristalizacija uvijek pretpostavlja odnos s okruženjem koje se stalno vraća i s kojim se lik suočava u minimalnome krugu. (v. Gilles Deleuze, Cinéma 2: Image-Temps, Minuit, Pariz, 1985.)

Kristali i praznina…

Bez praznine ne bi bilo moguće kristalizirati ono što nazivamo svijetom u njegovoj apstraktnoj i konkretnoj čistoći. No, i još jedno, najbitnije. Slika koja umjesto Heideggerova „prvoga početka“ mišljenja u predplatonizmu Parmenida i Heraklita podaruje drugo značenje razumijevanja svijeta jest ova „slika mišljenja“, slika vječnoga i beskonačnoga postajanja za koju sve što nastaje ujedno i nestaje, jer jedino što preostaje je ono što Simondon i „kristalni kubisti“ nisu znali, a mi, mi mitopoetski osuđeni na rešetke vlastita jezika jesmo, ali ni to nam nije bilo dovoljno da vidimo kakvu misaonu veličajnost imamo kao moć imaginacije zauvijek.

„Kristalna kocka vedrine“, da, taj izraz Tina Ujevića jedinstvena je i neponovljiva slika mišljenja kojom mišljenje slika svijet prije praznine i nakon nje.

Koje bogatstvo jezika, kakva raskoš smisla!