Kratka povijest likova

Od Edipa i Antigone do narcističkih nihilista

March 07, 2024
Antigone_condannata_a_morte_da_Creonte
Antigone sentenced to death by Creont - Giuseppe Diotti (1779-1846)

Kako izgleda kratka povijest likova u zapadnjačkoj umjetnosti, osobito književnosti, tko su i što su zapravo oni? Ponajprije, pojam lika odnosi se na utjelovljenje idejnoga sklopa mišljenja. Lik je eidos-morphé onoga što čini unutarnju narav simboličkih formi mišljenja, da to kažemo na način Cassirerove metafizike. U mitskome svijetu Grka očito je da lik heroja i polubogova poput Herakla i Sizifa, Narcisa i Edipa, te heroina poput Antigone, primjerice, već unaprijed upućuje na njihov tragični usud. Mit je kazivanje o stvaranju svijeta i oblikovanju života prema imperativima tradicije koja vremensku ekstazu ili dimenziju prošlosti ovjekovječuje. To je razlog nečuvene suvremenosti svih mitskih likova grčkih tragedija koji ponekad više govore nama samima danas od avangardne umjetnosti. Vječna mladost mitolikih grčkih statua s razorenih hramova na Korintu, primjerice, takva je da nam čak ni njihova razorenost uopće ne remeti sliku koju nam je stvorila mistifikacija mitske Helade koja je uistinu otpočela s renesansnim neoplatonizmom, a dobila je i svoje historijsko utemeljenje nastankom znanstvene discipline povijesti umjetnosti početkom 19. stoljeća s Winckelmannom i Rieglerom. Likovi su, dakle, obogotvoreni heroji i heroine tragične borbe sa silama prirode i neukrotivosti onog silnoga i čudovišnoga u čovjeku. Antički svijet je i u Grka i u Rimljana otuda ono isto u razlikama, te zbog toga književno stvaranje nužno pretpostavlja razračunavanje s herojskim razdobljem svijeta kao u Homerovim epovima Ilijada i Odiseja ili u Vergilijevoj Eneidi. Naravno, dobro je poznato kako je slučaj Ovidija i njegovih dekonstrukcija mitova i herojstva u Metamorfozama početak subverzivnoga statusa pobunjenoga umjetnika koji postaje prijetnja političkome poretku kao ozakonjenome mitsko-religioznome otajstvu vlasti.

Likovi koji određuju bit srednjovjekovnoga kršćanstva su teolozi, sveci i svetice te heretici vjere. Od sv. Augustina i njegovih Ispovijesti do nesretne ljubavi Abelarda i Heloize, od mistika poput sv. Tereze i sv. Ivana od Križa do cezaropapinskoga genocida nad katarskim heretičkim sljedbama i dalje očito je da se više ne radi ni o herojima ni o tragediji kao metafizičkome događaju sukoba smrtnika i besmrtnika, zemlje i neba. Umjesto toga, srednjovjekovno shvaćanje svijeta i čovjeka otvara područje subjektivnosti kao prostora duhovne molitve, krivnje i iskupljenja, jer je tijelo izvor svih zala i opačina, pa borba protiv Antikrista uzima formu unutarnjeg i vanjskoga patosa posvemašnjeg samopriznanja i samookrivljavanja čovjeka za slavu nadolazećega iskupljenja. Iako se koncem srednjega vijeka uspostavlja glavni lik ovog apokaliptičkoga sukoba dobra i zla s prikazom viteza koji odlazi u rat protiv Saracena da bi oslobodio Kristov grob u Jeruzalemu od neprijatelja kršćanstva, razvidno je da se viteštvo pojavljuje kao bit djelovanja u okviru feudalnoga društvenog poretka. Prvi roman Miguela de Cervantesa, Don Quijote pripovijeda o ludim zgodama bistrog viteza od Manche, koji je ništa drugo negoli lik fanatičnoga ‘luđaka’ što zamjenjuje iluziju za zbilju, pa herojski kopljem napada divovske vjetrenjače. Mit ima heroje, a religija vitezove, i u oba slučaja njihova je sudbina ili tragična ili tragikomična.

Don Quijote
Don Quijote

Moderni kapitalizam i referencijalni okvir vladavine znanstveno-tehničkoga doba nakon 1789. godine i Francuske revolucije na mjesto heroja i vitezova uspostavljaju likove koji nemaju više ništa u sebi ni tragično ni apokaliptičko. To su građanin kao malograđanin, njemački Kleinbürger, koji je istodobno i industrijalac odnosno vlasnik kapitalističke tvrtke, ali ne i njegova suprotnost u liku radnika. Doduše, Dickensovi romani su književna ilustracija u realističkome stilu pripovijedanja Engelsove najznačajnije knjige Položaj radničke klase u Engleskoj. No, prava suprotnost ovom anti-tragičnome realizmu modernoga kapitalizma i njihovim subjektima kao što su dosadni i prazni vlasnici tvornica i rentijeri bez suviška ‘herojskih strasti’ nisu nikakvi radnici i lumpenproleteri, već likovi pobunjenih dekadentnih umjetnika kao marginalaca i boema i to ostaje do kraja 1980-ih godina, od Baudelaireova flanera i Oscar Wildeova dandyja do destruktivnih avangardista poput furioznoga kompozitora i glazbenog genija Adriana Löwerkühna iz romana Thomasa Manna, Doktor Faustus. To je, dakle, zlatno razdoblje figuracije životnih stilova, kako to ustvrđuje njemački kulturalni sociolog Norbert Elias, a stil nije ništa drugo negoli egzistencijalni performativni događaj života kojeg vode prokleti umjetnici-geniji poput Antonina Artauda, Ezre Pounda, Tina Ujevića. Umjesto mitske tragične heroike imamo subverziju banalnosti, trivijalnosti i običnosti vladavine kapitalizma kao mehanosfere i društva spektakla u činu ne-rada, odbijanju građanske časti i života homo duplexa kako je to već Marx dijagnosticirao u Kapitalu i u nekim drugim spisima referirajući se na Balzacove romane. Biti izvan-sfere-rada znači biti slobodan i osuđen na životno-egzistencijalno marginaliziranje. Čitajući pisma Joycea bratu u Dublin iz Pule, Matoševa pisma iz Pariza rodbini i prijateljima, a isto pronalazimo i u gotovo isposničkome životu emigranta i azilanta Waltera Benjamina nakon odlaska iz nacističke Njemačke u Francusku, vidimo prikaz užasne bijede i uboštva jer svi mole da im se pošalje novac što prije da bi platili silne dugove i jeli barem nekoliko puta tjedno najskromnije moguće u jeftinim gostionicama i svratištima. Lik umjetnika kao pobunjenoga heroja u borbi protiv dosade i otuđenosti modernoga masovnoga društva nije zapravo ništa drugo negoli prikazivanje-predstavljanje latentne dehumanizacije umjetnosti i njezinih pokušaja da oslobodi čovjeka od pada u tehnički bezdan ništavila.

Dorian Gray
Dorian Gray

S dolaskom toba posthumanoga stanja i tehnosfere, koju ponajbolje oslikavaju romani Michela Houellbecqua Elementarne čestice, Platforma, Karta i teritorij, Serotonin, uništiti, lik se ove suvremene metamorfoze kognitivnoga kapitalizma mijenja iz luzera u korporativnoga narcističkoga nihilista koji spaja iskustvo društvene mizantropije i stalne težnje za konačnim oblikom mesijanskoga iskupljenja. Umjesto vjere u Boga, političke revolucije države i društva, umjesto želje za pravednošću i jednakošću u ovom svijetu kaosa i entropije ljudskoga, sve smjera na individualno seksualno zadovoljenje, na bijeg od društvene odgovornosti i lažne suosjećajnosti spram patnje Drugih. Sve naposljetku postaje mahnita žudnja za srećom i blaženstvom vlastite brige za sebe, kako bi to formulirao Michel Foucault, kojeg Houellbecq kao i sve strukturaliste, poststrukturaliste, marksiste i nove ljevičare, ali i nove desničare, fundamentaliste uvijek u svojim tekstovima najgrublje i cinički izruguje kao proroke-šarlatane nemogućega. No, jedno je neporecivo. Likovi za doba tehnosfere bili oni muški ili ženski, a u filmovima SF-distopija poput Aliena žena je dominantna u svakom pogledu, racionalnome i intuitivnome, dok isto vrijedi i za film Blade Runner, što potvrđuje postavke Donne Haraway iz Manifesta za kiborge da tek dolazak posthumanizma i transhumanizma emancipira ženu kao autentično polje subjektiviranja želje, su zapravo oni koji sjedinjuju ono tehnotopijsko i ono ljudsko-suviše-ljudsko. Tek na kraju povijesti lik kao sinteza eidos-morphé i tehnogenetske konstrukcije umjetnoga života više nije u vlasti ni bogova ni ljudi, ni prirode ni društva, već je ‘oličenje’ čiste volje za moć kao egzistencijalne slobode da se sam život uspostavi kao fantazija, hiperrealnost i trauma koju više nitko izvana niti iznutra ne razrješava poput deus ex machinae.

          Lik u doba tehnosfere zahtijeva apsolutnu moć imaginacije i kontingentne želje za postojanjem u času kad ništa više nema u stvarnosti svoj uzor, mimesis, model i matricu, Takav lik nadilazi povijest umjetnosti i njezinu (s)likotvornost jer sve je još uvijek ipak otvoreno za mogućnost da budućnost ne bude tek slikotvorno ništavilo i praznina.

American Psycho
American Psycho

Similar Posts

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove […]

June 24, 2024

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su […]

June 23, 2024