Žarko Paić

1.

Ostavimo sada da je u „mojem“ mišljenju tehnosfere od samoga početka već s knjigom Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) bilo „proročanski“ naviješteno kako ulazimo u konačnu fazu apsolutne kvantifikacije i vizualizacije događaja kojim čitava zapadnjačka metafizika kao ontologija prestaje biti djelotvornom. Slika više nije u funkciji jezika, već je jezik postao kako je to najavio Ludwig Wittgenstein u svojim Filozofijskim istraživanjima pragmatički sklop kruženja informacija ili „jezična igra“ (Sprachspiele) kojom se „bitak“ razumije s pomoću prikladnoga alata spoznaje. Kad se, dakle, jezik svodi na instrumentalnu funkciju ne više logosa, već téchne, nastaje kontekst koji u potpunosti preuzima svekoliku djelatnost mišljenja procesima ubrzavanja onog što povezuje broj i sliku u čistu informaciju. Jezici su već odavno na putu vlastita zastarijevanja i izumiranja.

Ovaj jezik na kojem još uvijek govorimo i pišemo samo je posljednje utočište za jednu apsolutnu nostalgiju generacija kojima je smjerna ljubav spram poezije i filozofije bila više od kruha nasušnoga. Odrekao bih se svih svojih tzv. pretkazujućih postavki o autopoietičkoj „biti“ tehnosfere s njihovim apokaliptičkim konzekvencijama za humanističke znanosti i tzv. kulturu teksta za produljenje života jezika i uzvišene zadaće naših sjajnih prevoditelja. I njima je bjelodano da je stvar završena. Prevođenje s tzv. stranih jezika kao izvornika u tzv. urođeni jezik nas kao govornika i obratno više nije u ovlasti čovjeka-kao-prevoditelja, već je napredak u prevođenju kao transkodiranju informacija došao do stadija čudovišnoga događaja „beskonačne brzine“ kojim pred sobom imamo najzahtjevnije tekstove veličajnih mislilaca i pisaca bez gramatičkih pogrešaka ili kontekstualnih besmislica koje iziskuju sigurnu ruku čovjeka-kao-redaktora. Ono što sam napisao u tekstu naslovljenom „Sveučilište i tehnosfera: Kraj humanistike i mogućnosti obrata?“ u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2024.) ubrzano se realizira i samo se još nadam da će „kraj ere profesora“ ipak doći malo kasnije, ne zato da bih Vam rekao kao Marx svojim suborcima: „Ne srljajte u revoluciju kapitalizma kao guske u magli. Nisam još napisao Kapital.“ Reći ću ipak ovako: sve sam već napisao, ovo su samo varijacije na mnoštvo tema koje su promišljene u online knjizi Transverzale ꟷ ili o tehnosferi kao mišljenju (https://zarkopaic.net/news-and-events/transverzale-ili-o-tehnosferi-kao-misljenju/). Što onda još preostaje?

Osim pokušaja da se promisli ono što je mučilo i Schellinga i Heideggera, i Ciorana i Payersona, i Dostojevskoga i Hawkinga, naime je li zlo ono što je stvar ljudske mistike i nemogućnosti odrješenja od metafizike kao mišljenja prvoga uzroka i posljednje svrhe, ili je posrijedi konstelacija onto-teo-kozmo-antropologijske„sudbine“, čini se uputnim razmotriti kakva još zadaća ostaje mišljenju nakon što je, kako je to vidio Walter Benjamin u svojem ogledu „Zadaća prevoditelja“ i sam čin prevođenja s drugih jezika postao posljednjim teritorijem jedne ekscentrične slobode stvaranja svjetova čija ljepota nije ni u čemu drugome negoli u misteriju i mistici samoga jezika.

2.

„Zadaća prevoditelja sastoji se u pronalaženju posebne namjere prema ciljnome jeziku koja u tom jeziku proizvodi odjek izvornika. To je značajka prijevoda koja ga u osnovi razlikuje od pjesnikovoga djela, jer namjera potonjeg nikada nije usmjerena prema jeziku kao takvom, u njegovoj cjelini, već je usmjerena isključivo i neposredno na specifične jezične kontekstualne aspekte. Za razliku od književnoga djela, prijevod se ne nalazi u središtu jezične šume, već s vanjske strane okrenute prema šumovitom grebenu; on u nju doziva bez ulaska, ciljajući na to jedno mjesto gdje je odjek sposoban dati, na vlastitom jeziku, odjek djela na stranome jeziku. Namjera prijevoda ne samo da se obraća ili razlikuje od namjere književnoga djela – naime jezika kao cjeline, uzimajući pojedinačno djelo na stranome jeziku kao polazište – već je i kvalitativno potpuno drugačija. Namjera pjesnika je spontana, primarna, očita; namjera prevoditelja je izvedena, krajnja, idejna. Jer veliki motiv integriranja mnogih jezika u jedan pravi jezik oblikuje njegovo djelo. To je jezik u kojem neovisne rečenice, književna djela i kritički sudovi nikada neće komunicirati – jer ostaju ovisni o prijevodu; ali u njemu se sami jezici, nadopunjeni i pomireni u svojem značenju, približavaju. Ako postoji nešto poput jezika istine, beznapetostnog i čak tihog spremišta konačnih tajni za kojima teži sva misao, onda je taj jezik istine – pravi jezik. I upravo taj jezik, u čijem proricanju i opisivanju leži jedino savršenstvo kojem se filozof može nadati, koncentrirano je skriven u prijevodima. Nema muze filozofije, niti postoji muza prijevoda. Ali unatoč tvrdnjama sentimentalnih umjetnika, to dvoje nije filistar.Jer postoji filozofski genij kojeg karakterizira čežnja za tim jezikom koja se očituje u prijevodima. “Les langues imparfaites en cela que plusieurs, manque Ia supreme: penser etant ecrire sans accessoires, ni chuchotement mais tacite encore parole, Ia diversite, sur terre, des idiomes empeche personne de proferer les mots qui, sinon se trouveraient, par une frappe unique, elle-meme materiellement Ia verite.” Ako je filozofu potpuno razumljivo ono što Mallarme evocira, prijevod, sa svojim rudimentima takvog jezika, nalazi se na sredini između poezije i teorije.“ (Walter Benjamin, „The Task of the Translator“, u: SELECTED WRITINGS, VOLUME 1, 1913-1926 Edited by Marcus Bullock and Michael W. Jennings, Harvard University Press, Cambridge Massachusetts-London, 2002, str. 258-259)

Benjaminov znameniti tekst napisan 1921. godine, ta svojevrsna „mala Biblija“ za sve prevoditelje svijeta, nije ovdje prevedena s izvornika na njemačkome jeziku. (Charles Baudelaire, “Tableaux parisiens”: Deutsche Obertragung mit einem Vorwort uber die Aufgabe des Obersetzers, von Walter Benjamin [Charles Baudelaire, “Tableaux parisiens”: German Translation, with a Foreword on the Task of the Translator, by Walter Benjamin], 1923. Translated by Harry Zohn.)

Sablazan je što navodim prijevod s engleskoga, dakle iz druge ruke. Nije to nimalo slučajno. Razlog je što je engleski jezik kao jezik „pragmatičkoga mišljenja“, kako ga je ponajbolje odredio Heidegger u svojim brojnim prilozima o mišljenju i jeziku u doba postava (Gestell) kao biti moderne tehnike, postao univerzalni jezik vladavine tehnosfere i to zato što nema izvornih mogućnosti mišljenja onog što je višeznačno, neiskazivo i neprevodivo, kao što je to slučaj sa slavenskim jezicima, te uvjetno govoreći i njemačkim. Naime, oni se ne temelje u latinskome prevođenju grčkoga izvornika, već kruže oko jezika predmetafizičke i metafizičke lutalačke sudbine kazivanja koje je istodobno autentično „prirodno“ i ujedno omogućavajuće za drukčije razumijevanje smisla bitka od svih jezika (posebno romanskih) koji su nasljedstvo Rima i latinskoga. To je naprosto „usud“ koji se ne može izbjeći i ne može se promijeniti. Benjamin, naravno, i na engleskome i na hrvatskome jeziku dobro zvuči i njegova je eliptična misao u svojoj poetičnosti jasna i prianja nam uz duhovno uho, a ne oko, tako lijepo da jasno vidimo u čemu je problem s prevođenjem poezije i književnosti, te filozofije iz izvornika u drugi tzv. strani jezik. Ako filozofija nema svoju muzu, što je naprosto „divna“ misao, to ne znači da nema svoju zamjensku/nadomjesnu „muzu“ koju joj podaruje bit umjetnosti. Uostalom, Benjamin je filozof i književnik, s jednom nogom na tlu njemačke romantike, a s drugom na tlu Nietzschea, njemačke i francuske avangarde i dekadencije.

Iz navedenoga ulomka jasno je da stvar s prevođenjem nije puko posredovanje između izvornika i onog jezika na koji se prevodi tekst. Štoviše, problem nastaje u tome što Benjamin uzima filozofiju kao medij koji je blizak poeziji odnosno književnosti, ali koji je istodobno i svemu tome udaljen. Mišljenje uistinu nadilazi granice okvira poezije i umjetnosti uopće. Ako je, pak, izvjesno da pisac teksta i njegov prevoditelj nemaju istu „zadaću“, jer bi inače prevoditelj ostao bez svojeg „posla“ i postao pisac, onda je nerazjašnjeno što čini „zadaću prevoditelja“ toliko iznimnom i gotovo „svetom“. Poznato je da prijevodi mogu biti vrhunske kvalitete i gotovo više negoli istovjetni s izvornikom, ali mogu biti isto tako i nečuveni promašaji, što izaziva u čitatelja nelagodu i revolt jer predmnijeva da pisac nije u svojem tekstu bio baš tako nepismen i nečitljiv. Walter Benjamin je bio očaran francuskim jezikom i književnošću. Zemlja njegova izgnanstva pred nacističkim režimom svoje domovine Njemačke bijaše upravo Francuska, a Pariz njegov drugi grad nakon Berlina kojeg je ovjekovječio u eseju Berlinsko djetinjstvo oko 1900. (v. hrvatski prijevod Snješke Knežević, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2017.) U navedenom odlomku iz eseja „Zadaća prevoditelja“ ostaje citat Mallarméa u izvorniku na francuskome. I ne treba ga prevoditi. Neka ostane zatvoren u svojoj glazbenoj polifoniji našeg razumijevanja ili nerazumijevanja njegova značenja.

Tko je prevoditelj i što je njegova zadaća? On/Ona su sjene pisca s njegovim skrivenim ili neskrivenim namjerama da kroz jezik progovori smisao događaja. Jer jezik nije ništa „konkretno“, nikakvo „biće“, već samo i jedino događaj govorenja kao kazivanja (Sage-kaža). Prevoditelj/Prevoditeljica poznaje pisca i njegov jezik formalno bolje od samoga pisca i to zato što posreduje između dva usporedna svijeta: izvornoga jezika i njegove nove ukorijenjenosti u drugome jeziku. Ovo znanje katkad može polučiti takvo savršeno suzvučje u suglasje između izvornika i „drugoga jezika“ da kad čitamo, primjerice, knjigu koja je književna paradigma postmoderne književnosti, roman Umberta Eca, Ime ruže u sjajnome hrvatskome prijevodu s talijanskoga Morane Čale, mi smo zbliženi s namjerom Eca da nas dovede do konačnoga stadija istovjetnosti znaka, označenja i Označenoga, do najvećega umjetničkog dosega u kojem se semiotika spaja s autorskim pisanjem nečega što nije životno, ali je bez toga život osiromašen u svojoj ekstatičnosti.

Zadaća prevoditelja je da se za njega ne zna kao ni za dobroga suca nogometne utakmice, jer ono što je ovdje najvažnije i otuda prevoditeljskome umijeću podaruje istinsko značenje dijaloga pisca i njegove sjene, jest druga zadaća o kojoj u tekstu Waltera Benjamina nema izričitoga spomena. Ta druga, najbitnija zadaća jest ona koju je Heidegger isticao kao svoje poslanstvo u suvremenoj filozofiji. Riječ je o zadaći mišljenja. Prevoditelj/Prevoditeljica nam mora na najprecizniji i najsuptilniji način uopće omogućiti da budemo zbliženi s namjerama pisca i da kroz njegovu priču ili ideju zajednički mislimo ono što proizlazi iz biti govorenja kao kazivanja onog što, primjerice, Mallarmé misli i iskazuje u svojem urođenome francuskome.

Pisac je autentični namjesnik biti jezika, a njegov prevoditelj/prevoditeljica put u otvorenost kazivanja koje traži svojeg čitatelja izvan urođenoga jezika, jer svi su jezici samo mnoštvo odraza onog pra-jezika iz kojeg smo svi potekli dok mislimo i govorimo svoju smislenu povijest uspona i pada egzistencije do posljednjega daha.

3.

Kad više nema „zadaće prevoditelja“ koja bi bila upućena kao imperativ onome ljudskome, suviše ljudskome, dakle prevoditeljima bez kojih nema vrhunske kvalitete svake visoke kulture od modernosti do suvremenosti, što preostaje? Svi to već znaju, pa čak i sami prevoditelji koji se ne mogu pomiriti da su odjednom kao i svi mi, uostalom, postali suvišni ljudi, baš kao što stoji u mojoj knjizi Suvišan čovjek: Refleksije (Matica hrvatska, Zagreb, 2021. Prir. Damir Barbarić. Engl. izd. The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Berlin-Basel, 2023.) Preostaje samo pronaći svoju „zadaću mišljenja“ kao smisao življenja u eri aposlutne vladavine tehnosfere kad više nema živoga subjekta prevođenja tekstova kao posredujućega namjesnika volje pisca za kazivanjem i o ničemu i ništini, kakvi su Beckettovi Tekstovi nizašto. Ono što preostaje je moć i vladavina „Onoga“ kao neljudskoga, dispozitiva tehnološke singularnosti koji zauzima mjesto Prevoditelja/Prevoditeljice i sve više i više „prevodi“ bez greške čak i najzahtjevnije tekstove filozofije i poezije, klasike i modernosti, od Dantea do Joycea, od Kanta do Pessoe.

Da, ušli smo u eru kraja prevođenja kao prevođenja kraja samoga jezika, jer ono što čini tehnosfera je transdukcija i transkodiranje informacija, a informacija je informacija je informacija i stoga se njezina implozija zbiva kao „beskonačna brzina“ transformacije događaja.

Što je sljedeće? Već sam to „najavio“. Kraj „autorstva“ u jednom drukčijem značenju od Barthesove „smrti autora“, a to možemo čitati u Durrellovoj Clei, posljednjoj, četvrtoj knjizi Aleksandrijskoga kvarteta.

A nakon toga? Kraj sveučilišta i posvemašnja vladavina homo kybernetesa koji sjedi u nekoj staroj pariškoj knjižnici s početka 20. stoljeća i poput Waltera Benjamina čita svoje posljednje retke eseja „Zadaća prevoditelja“ na hrvatskome jeziku koji glase ovako:

„Tamo gdje doslovna kvaliteta teksta izravno sudjeluje, bez ikakvog posredničkoga smisla, u istinskome jeziku, Istini ili doktrini, taj je tekst bezuvjetno prevodiv. Svakako, takav prijevod više ne služi cilju teksta, već djeluje u interesu jezika. Ovaj slučaj zahtijeva bezgranično povjerenje u prijevod, tako da baš kao što su jezik i objava spojeni bez napetosti u izvorniku, prijevod mora ispisivati doslovnost sa slobodom u obliku interlinearne verzije. Jer do neke mjere svi veliki tekstovi sadrže svoj potencijalni prijevod između redaka; to vrijedi prije svega za svete spise. Interlinearna verzija Svetoga pisma je prototip ili ideal svakog prijevoda.“ (Walter Benjamin, isto, str. 262-263)

Između redaka, tako se probijamo kroz ovu prazninu od svijeta kojemu slika podaruje značenje, ali ga ipak obasjava ono što barem za nas kao drevne stanovnike Platonove špilje ima najvišu zadaću da nas održi na ovome životu, taj jedinstveni zanos slijepe vjere u Jezik, svemu unatoč!