Žarko Paić

Što je to ‒ komunikacija? Očigledno, riječ se odnosi na odnos između ljudi u nekom već unaprijed određenome načinu oblikovanja zajednice. Namjerno ovdje ne koristim pojam društva jer je ono vezano uz kapitalističku organizaciju i poizvodnju života s pomoću posredovanja tržišnih odnosa i države kao političke instancije vladavine kao upravljanja različitim sustavima u kojima se čovjek pojavljuje ne kao tzv. subjekt ili tzv. objekt, već kao struktura i funkcija odnosa sustava i okoline, poput prava, znanosti, kulture, umjetnosti, sporta, zdravstva itd. U načelu, komunikacija je moguća samo pod uvjetom postojanja onog što čini bit suvremene konstrukcije zajednice u tzv. društvima kontrole globalnoga informacijskoga kapitalizma. Biti-u-zajednici poput umreženoga društva znači biti u stalnoj raspoloživosti za odgovor, response, na zahtjeve primanja i difuzije informacija. Komunikacija u takvom načinu konstrukcije svijeta kao planetarno-globalne mreže događaja nužno sintetizira sliku, tekst, jezik i govor u okvir ili matricu onog što se kibernetički naziva mrežom (network). No, komunikacija nije nikakva autonomna moć slobode djelovanja u smislu posvemašnje neposrednosti i autonomije, već je ishod ili rezultat četvorstva kibernetičkoga modela ustrojstva svijeta kao mreže. Temeljni je pojam ovog modela informacija kao univerzalna forma ili, kako to kaže otac-utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener, ono treće nesvodivo na materiju i energiju. Dakle, ontologijski pojam svake ove ili one teorije komunikacije koji ima strukturu prvoga uzroka unutar metafizičke sheme mišljenja bitka jest informacija. Otuda je komunikacija posljednja svrha djelovanja informacije kao uvjeta mogućnosti odnosa između forme i sadržaja ljudsko-nejudskoga postojanja u svijetu. Suvremena tzv. digitalna komunikacija pretpostavlja višestranost ili pluralnost formata ili matrice kojim se informacija pretvara u sliku, tekst, jezik i govor kao materijalnost posredovanja. Otuda je samorazumljivo da je glavni pojam tzv. digitalnih medija interaktivnost, jer ova otvorena komunikacija između inter-aktora zahtijeva sljedeće. Riječ je o drugome i trećem pojmu kibernetičkoga modela bez kojih ne bi moglo doći do odnosa između prvoga uzroka  i posljednje svrhe. To su feedback i kontrola. Oni nadomještaju tradicionalni model Aristotelove metafizike i logike kauzalnosti koja je dovodila u svezu causa formalis, causa materialis, causa efficiens i causa finalis. Interaktivnost ovu shemu potkopava.

Obrat metafizike kauzalnosti postaje vidljiv u tome što sada ono drugo i treće regulira odnos između prvoga i posljednjega. Umjesto vertikalnosti odnosa između onog transcendentnoga i onog imanentnoga, sada je na djelu otvorenost interaktivne komunikacije između mnoštva inter-aktora zahvaljujući kontingentnoj naravi feedback-sustava koji je, da paradoks bude potpun, već uvijek u svojoj reverzibilnosti posredovan kontrolom digitalnoga kôda. Poslužit ću se ovdje Wittgensteinovom teorijom jezičnih igara, Sprachspiele, koju preuzima i Lyotard u svojim analizama znanosti kao performativnosti know-how logike, i kazati da je svaka komunikacija u ovome svijetu forma života koja se igra po promijenjenim pravilima igre, a jedina univerzalnost ove igre nije u društvenoj biti čovjeka, već u onome što čini bit tehnosfere, a to je logika slike i broja kao digitalnoga kôda. Što je dakle komunikacija drugo negoli partikularnost u odnosima između ljudi koje omogućuje ono neljudsko kao takvo, feedback i kontrola univerzalnosti tehnogenetske konstukcije samoga života. U suvremenoj sociologiji to je izveo Niklas Luhmann, u filozofiji Gilles Deleuze, a u teoriji medija Friedrich Kittler.

Komunicirati stoga znači biti sudionikom zajedničke jezične igre koju omogućuje tehnički aparat feedbacka i kontrole, što znači promijenjeni sustav causa materialis i causa efficiens. No, u čemu je razlika u komunikaciji s Ipodom i tradicionalnom formom pisma koju odašilje poštanska kočija, primjerice? Ako je za potonji slučaj bilo nužno pripadati učenom staležu pismenih ljudi ili tzv. elitnoj kulturi kao u prosvjetiteljskoj Francuskoj u doba Lacloisovih Opasnih veza, dok se danas podrazumijeva da su svi dovoljno ne-pismeni da mogu načrčkati kakvu lascivnu poruku e-mailom ili putem Facebooka poslati svojoj ekspertnoj skupini da ju ‘lajka’, onda je posrijedi razlika koja se u teoriji novih medija označava razlikom između semantičkoga i pragmatičnoga sklopa značenja poruke. Semantički se sklop odnosi na književnu refleksiju s glavnom ulogom metafore, a pragmatični na primanje poruke s razumijevanjem koje uključuje performativni čin korisnika poruke. Otuda je u današnjoj interaktivnoj komunikaciji na društvenim mrežama gotovo nužan porast simboličkoga jezičnog nasilja spram ciljane žrtve. Materijalnost i instrumentalnost komunikacije bila je manjeg značaja u prvom modelu koji se odnosi na vladavinu jezika kao smisla egzistencije. Sada, pak, u doba vizualnih komunikacija i sam je tekst u funkciji slike kao performativnoga događaja, pa se pragmatika značenja pojavljuje kao nužni učinak, a ne posljedica ove ‘beskonačne brzine’ života-na-mreži.

Zašto je u doba apsolutne transparencije komunikacije pitanje kontrole čitavog procesa kibernetičkoga sustava proizvodnje informacija postalo toliko odlučujuće, odnosno zašto je uopće Deleuzov pojam društva kontrole ključan za bilo kakvu daljnju teorijsku analizu biti čovjeka u suvremenosti? Razlog valja sagledati u onome što teoretičar novih medija Friedrich Kittler postavlja kao obrat u razumijevanju pojma medija uopće. Kittler, naime, misli da je težnja za medijalnošću komunikacije u tome da se tehnički uvjeti komunikacije uspostave sredstvom/svrhom same komunikacije. To je vjerojatno dosad najradikalnije izrečena postavka o bîti novih medija. Tehnika otuda autogenerira samu svrhu pragmatičkoga korištenja medija. Ona nije neutralnim sredstvom komunikacije. Tehnika je estetizirano oruđe/igračka. Ona nikome ne služi osim beskrajnome uvećanju informacija potrebnih za nesmetano funkcioniranje složenih društava i kultura znanja. Za Kittlera je pak neprijeporno da se nova medijska kultura ili kultura novih medija ne zasniva na jezicima kaotradicionalnome mediju komunikacije. Tehnički algoritmi jezik su novih medija. Takva je tehnička ili digitalna slika koju novi mediji imaju za pretpostavku vizualne komunikacije.

„Kako bi rekli s Wittgensteinom: svijet je, nažalost, sve što je slučaj. Upravo iz tog problema proizlazi budućnost digitalno izračunatih slika. Indicija za to je da najnapredniji filmovi struke danas već izmjenjuju algoritme s atomskim fizičarima. Na kraju će se vizualizacija fotona, kvantova ili kvarkova, kako se beskrajnim utroškom stvaraju u kilometrima dugim tunelima, poklopiti s jednostavnom vidljivošću ovog svijeta. Čini se da je svrha izračunatih slika, osim svog komercijalnog uspjeha iskazanog milijardama, sudjelovanje u toj spoznaji. Svaki je tehnički medij tijekom naše duge povijesti učinio pristupačnim neku razinu stvarnoga: ne bi bilo razorne snage zrna bez trenutačne fotografije i liječenja bez Wilhelma Röntgena. Sama je znanstvena vizualizacija prema tome ovlaštena govoriti o jednom iconic turnu. /…./ Nijedna predodžba, kao što je to nekoć bio slučaj u Kanta, ne određuje znanostima njihove predmete, nijedno shvaćanje ne svodi njihove predodžbe na taj pojam. Naprotiv, kompjutori su ti koji danas preuzimaju sva konstitutivna ostvarenja koje je nekoć vršio subjekt: od upravljanja, preko registriranja i statističke obrade pa sve do kompjutorske grafike koja proizvodi suprotno od fotorealizma.ʺ (Friedich Kittler, ‘Schrift und Zahl – Die Geschichte des errechneten Bildes’, u Christa Maar i Hubert Burda, prir. ICONIC TURN – Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 199-200.)

Društvo kontrole nije moguće izjednačiti s novim totalitarizmom i pripisati mu osobine čudovišnoga Levijatana za digitalna vremena. No, ono što je u svemu tome zacijelo iznimno opasno jest posvemašnja kontrola života ljudi na mreži koji utvaraju da imaju apsolutnu slobodu pogleda u Druge iz svoje perspektive interaktivne samoće. Deleuze je, međutim, pojam društva iz Hegelove i Marxove dijalektike povijesti, a koji je pretpostavljao mogućnost razlikovanja onog javnoga i privatnog, primjerice vlasništva, potom sustava obrazovanja, potom zdravstva i kulture u europskim okvirima kapitalizma tzv. Welfare state, reducirao na korporativno privatiziranje javnoga prostora što je koincidiralo s nastankom ideologije neoliberalizma u ekonomiji i politici kraja 20. stoljeća. Dolazak razdoblja kibernetičke komunikacije i digitalne demokracije povezano je s krajem svjetsko-povijesne vladavine idologije komunizma u svijetu. Kontrola je, dakle, postala ključna riječ učinkovita uzroka funkcioniranja novog načina ekonomsko-političko-kulturalne vladavine novih medija u prostoru globalnoga kapitalizma zahvaljujući logici nastanka tehnosfere koja osim otvorenosti višestrane komunikacije između mnoštva sudionika na mreži uključuje i ono neljudsko kao matricu ili univerzalnu formu komunikacije između ljudi i strojeva mišljenja. To je interaktivnost same tehnosfere ili autopoietička komunikacija između strojeva mišljenja koji su naravno umreženi da bi sustav omogućavao korisnicima bolje performanse. Društvo je kontrole otuda tautologija kao što je to i najbolji film digitalnoga doba u ideji, naime, Matrix, realizacija filozofije koja uključuje kibernetički model mišljenja u samoj konstrukciji paralelnih stvarnosti. I tako smo dobili komunikaciju bez komunikatora, čistu tautologiju medijalnosti koja više ne treba ni semantiku niti pragmatiku korisnika da bi sustav funkcionirao.

Od komunikacije se više ne očekuje ništa, jer nas ona ne oslobađa potisnutih afekata akumuliranoga nasilja i depresije, narcizma i shizofreničnih proloma traganja za drugim sebstvom od ovoga koji je biološki i egzistencijalno zadan kao kornjači oklop. Od komunikacije se očekuje da bude brzi i neposredni response na dispozitiv moći duštva spektakla u kojem od jezika, govora, teksta do slike prolazimo uvijek isti put nove reverzibilnosti iz jednostavnog razloga što tehnosfera predstavlja matricu i univerzalnu formu jedinog pravoga života uopće ‘danas’, onoga koji postoji poput Lynchovih filmova u snoviđenjima i fantaziji deep immersion ili onog što Deleuze naziva metafilmom svemira.

(Iz knjige Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008.)