Žarko Paić

Samosvjesni umjetnik u doba konceptualno-performativnoga «prevrata» granica društvene perverzije moći – globalizacija, simboličko i zbiljsko nasilje kapitala nad živim radom kao podjarmljenom supstancijom-subjektom povijesti, bio-moć tehnologije, terorizam i rat kao «transformacijska logika» nove kartografije svijeta – nema više pred sobom ZID monolitne ideologije. Nakon pada real-socijalizma duh avangardne umjetnosti više ne živi u katakombama, podrumima, na ulicama. Alternativnosti nema «u» zonama sustava homogene kulture. «Subverzivnost» i «radikalnost» ne pogađaju više samo tijelo u njegovu seksualnome oslobađanju. Odvratnosti, sakaćenja, kanibalizam, preobražaj ljudskoga (tijela) u drugu prirodu kiborga i/ili klona ne mogu umjetnosti-društvu ponuditi više od neodadaističkoga «šoka» u uvjetima kad veći šok stvara teroristički i/ili ratni stroj političke moći –  kao što je to  nedovršeni rat u Iraku – negoli uzaludna žrtva medijski već zaboravljenoga «junaka» Zdeneka Adameca  s praškoga javnog trga,  nesvodiva Palachova dvojnika, koji se početkom ožujka 2003. zapalio iz protesta protiv svijeta bez utopije.

Može li se utopijski «biti» i «misliti» iz nedostatka utopijskih perspektiva svih naših tranzicijskih, postindustrijskih, postmodernih društava opće apatije a ne završiti u nekritičkome sljepilu jedne ideologije zbog stvaranja «realne» nade za uspjeh vlastite utopije? Koliko još umjetnost kao novi lik subverzije društvenih i kulturalnih granica može biti izvan čistog oblika ideologijskog diskursa? Tko su uopće relevantni suvremeni mislioci utopije? Zašto svaki oblik suprotstavljanja vladajućem neoliberalnome sustavu imperijalne globalizacije nema realnu utopijsku perspektivu? Kako međunarodnome poretku «kozmopolitskoga internacionalizma kapitala» suprotstaviti više od apstraktne ne-moći uskrsnuća ikona studentske pobune 68.’ (NGO, civilno društvo, zone kozmopolitske kulture nenasilja i mira)?

Utopija ni za Thomasa Morusa nije tek značila projekciju nekog izmaštanoga «otoka» snova i fantazmi o novome Edenu. Ali svaka je utopija nastojala sebe smjestiti na neki «vrli novi otok» s onu stranu realnih uvjeta tjeskobnoga života unutar tvornica, ureda, dosadnih megalopolisa Zapada. Svaka utopija stoga je nužno željela biti «negdje drugdje», kao što je pjevao Baudelaire u Spleenu Pariza – «bilo gdje, samo da je izvan ovoga svijeta.»

Novi zov utopije više nema razloga za bijeg na pusti otok. Nema razloga za kasno otkriće bilo kakve istočne egzotike. U globalnome svijetu jedne te iste ideologije – neoliberalni fundamentalizam kapitala – koja sada poprima obrise vječne, univerzalne i «prirodne» civilizacije, posljednji bijeg već je izvršen. To je ekskapizam duha nepodnošljivo isprazne hibridnosti kulture tzv. pojedinačnoga spasa u New age ideologiji «Doba Vodenjaka». Utopija danas? Nije li to realno tlo žive kritike, nesvodivosti na bilo što prethodno u-topijski izdano u ime budućnosti kao povijesti spasa (komunizam, anarhizam, libertinstvo i last but not least – utopijski socijalizam), što se u 20. stoljeću nužno pretvorilo u svoju suprotnost? Kako misliti utopiju, a ne pobjeći od društva realne represije/depresije u geto ili azil za fantastične outsidere?

Oživljavanje mišljenja o nužnosti novih društvenih utopija danas je ponajprije moguće objasniti nemogućnošću stvaranja realne alternative jedinome svjetsko-povijesnome Imperiju zbilje globalnoga kapitalizma. Gdje nema izgleda za «realnu utopiju», da se poslužim izrazom Ernsta Blocha, raste potražnja za svekolikim utopijskim diskursom. Izjednačenje pojmova poput «revolucija» i «utopija» već pokazuje smjer društvene preobrazbe svijeta globalnoga kapitala kao supstancije-subjekta post-povijesti u kojoj živimo. Obnova teorija o imperijalizmu kapitalističke prevlasti (Hardt i Negri, Wood) ima svoje drugo lice u obnovi utopijskoga mišljenja. Nema nikakve dvojbe da je posrijedi pokušaj nastavka radikalno-lijeve kritičke pozicije prevrata društvenih uvjeta globalnoga kapitalizma s kraja šezdesetih godina 20. stoljeća. No, u suvremenoj se umjetnosti događa nešto mnogo «radikalnije» od puke želje za obnovom «revolucionarno-utopijske» prirode protukapitalističkih, novih društvenih pokreta.

Dogodila se najznačajnija «revolucija» koja utopijskome mišljenju daje krila, ali ga i bitno reducira na užitak u nemogućnosti dosezanja bilo kakve realne društvene snage. Naime, priroda sama kao nužno tlo utopijske svijesti više ne postoji. Sve je postala kulturalizacija prirodnoga «objekta». Bio-tehnologija ili genetska tehnologija ne samo da nadomještaju djevičansku nedužnost prirode kao izgubljena mjesta idealne utopije – poput, primjerice, otočja Balija kao projektiranoga «rajskoga otočja» za odmor radno-depresivnoga stanovnika Zapada koji u globalnome turizmu vidi jedini spas – nego proizvode novu stvarnost ili drugu prirodu utopijskoga krajolika. Utopija stoga nije i ne može biti bijeg od realnosti. Prazno mjesto realnosti kao imaginarnoga pojma želje za realnošću (Baudrillard – Lacan) proizvedeno je iz same biti suvremene opstojnosti globalnoga Imperija. To je znanstveno-tehnologijski projekt veze politike, ekonomije i kulture «umrežena društva» (Castells). Utopija je prostorno-vremenska iluzija stvarnosti ili stvarnost iluzije da svijet još ima mogućnosti konačne probrazbe u dovršenu prirodu svijeta kao neposrednosti predrefleksivnoga iskustva.

Stoga je posve razumljivo zašto se suvremena umjetnost nalazi u plodotvornoj iluziji stvarnosti da je utopija još jedino «utočište» pred žrvnjem Imperija kapitalističke globalizacije. Društvene figure nekoć navodno subverzivnoga revolucionarno-kritičkoga mišljenja više ne mogu zanositi nikoga. Kuba ne može biti figurom antiimperijalističke borbe sve dok u ime prosvjeda protiv ideologije ljudskih prava Imperija, pod kojim se uvijek podrazumijeva SAD, uspješno nastavlja poredak realno egzistirajućega socijalizma s diktatorom, tajnom policijom i logorima. Povezanost društvenih utopija i prirode više nije tek zadatak filozofijske refleksije. Veza je odavno ostvarena spregom globalnoga kapitalizma, biotehnologije i turizma kao posljednjeg utočišta Zapada, njegove realno-iluzorne «platforme» vječne sadašnjosti.

Kad se iz eshatologijske «prirode» povijesti kršćanskoga mišljenja u kozmopolitizmu pronalazi realnu «utopiju» kao alternativu pogubnosti politici nacija-država danas, onda je to nastavak marksističke politike dijalektičkoga razvitka povijesti. Državljanstvo za sve kao jedini način nediskriminatorske politike protiv ljudi «sans papiers» u Europi, vjerojatno se nekome može činiti utopijskoga podrijetla zato što je u sadašnjim okolnostima stvaranja Europe kao konfederalnoga «Doma nacija-država» nerealna opcija. To svakako nije utopijsko mišljenje. Jer nije posrijedi ono ne-moguće, nego realna mogućnost kao iluzija stvarnosti koja određuje samu stvarnost.

Usuprot proglašenim krajevima «povijesti»/»metafizike»/»utopije», mi svjedočimo povratak nekovrsne post-povijesti, post-metafizike i post-utopije u suvremeni svijet života. Zato je danas sva suvremena umjetnost jednostavno repolitizirani čin u-topiziranja zbilje. Što joj preostaje nisu više nikakvi imaginarni prostori ili zamišljanje idealnoga «rajskog otoka», nego dekonstrukcija čovjeka kao svagda već opstojećega prirodnog bića. Nema više nostalgije za prvom prirodom, kao što ni apokaliptički nije moguće zamišljati posljednju društvenu utopiju prirode kao tehnologijske «kristalne palače vječnosti». Utopijsko začaravanje svijeta globalnoga kapitalizma Imperija pretpostavlja svakodnevni rad praktične apstrakcije refleksivne svijesti, rješavanje konkretnih problema otpadnika i «nesretnih svijesti» post-povijesti. To su svi oni koji će Zapad, Europu, SAD i uopće blistave zone živoga rada i kapitala Imperija dovesti uskoro u pitanje. Subjekt-supstancija globalnoga svijeta nije ni «mnoštvo» ni «druga priroda» (kozmopolitski proleter i bio-tehnologijski manipulator), nego život sam koji se u svojoj univerzalnosti, patnji, nesreći i užitku reproducira kao utopijsko ne-mjesto globalne smrti. (Giorgio Agamben, Die kommende Gemeinschaft, Merve Verlag, Berlin, 2003.)

Imperij smrti kao jedina realna zona opstojnosti danas u post-povijesnome svijetu predstavlja nužnost za drukčije mišljenje. Povratak utopije samo je simptom žive nelagode u traganju za još-ne-utočištem. Utopija jest živa kad nadilazi svijet kao decentrirani imperij regionalno-lokalnih utočišta. Ovo je post-utopijsko vrijeme za žrtve u ime primarne istosti. Mi smo isti. Samo su nam genetski kodovi različiti. To nas stavlja u jedinstveni položaj. Što više utvaramo da Imperiju možemo suprotstaviti neku realnu utopiju nerepresivnoga života-za-sve, to smo više osuđeni na iluziju da tehnologija kao druga priroda podastire mogućnost radikalne promjene naše iskonske prirode. Imperijalni poredak globalne smrti prirode iziskuje iz samoga sebe samoproizvodnju utopijskih strategija promjene svijeta života. Za njega su sve ekologijske, mirovne, rodno-rasno-spolne izravne akcije osporavanja dokaz da sustav funkcionira savršeno samo ako uspijeva proizvodnja njegovih «unutarnjih» i «izvanjskih» neprijatelja. Kad se sve dovede do opsadnoga stanja u kojem i bio-moć genske tehnologije i zapatistička gerila mogu biti istodobno utopijsko-ideologijski elementi jednog te istog poretka, dovršena je priča o smislu prekoračenja granica opstojećega svijeta. Imperijalni poredak žudnje posljednja je granica bezgraničnosti snova o drugome/drukčijem svijetu. Utopijska je ne-moć suvremenoga društva onirička kategorija. Suvremena umjetnost stoga se nalazi u onom istom položaju spram društvenih utopija poput onog filozofa-leptira iz drevne taoističke pripovijesti o nemogućnosti razdvajanja sna i realnosti: «Tko sam? Zhuang-Zi koji sanja da je leptir ili leptir koji sanja da je Zhuang-Zi?»

Art-e-fact, 02/2003.