Žarko Paić

1.

Željko Senković, ugledni profesor filozofije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta J. J.Strossmayer u Osijeku, autor mnoštva knjiga iz grčke i suvremene filozofije, autor je zbirke tekstova naslovljenih provokativno BOG U GRANICAMA UZALUDNOSTI. Kroz dva poglavlja koja broje 25 kraćih tekstova uz Uvodnu riječ autor je sebi postavio u zadaću da promisli, protumači i prokomentira različite aspekte filozofijskog i teologijskoga odnosa spram pitanja o Bogu, bogovima, božanskome i religioznosti u doba globalne sekularizacije, ali i onog što Habermas naziva postsekularnim društvom u kojem je ontologijski status Boga na fluidnim osnovama.Posebno valja spomenuti da je u svojim analizama na vrlo upečatljiv način pokazao odlično poznavanje suvremene filozofije i k tome situaciju koja obilježava teologijsku i kulturnu scenu na ovim prostorima.

Senković pritom svoje promišljanje mjesta Boga i božanskoga u suvremenome svijetu određuje pokušajem drukčijeg čitanja Nietzscheove dijagnoze nihilizma, posredovano Sloterdijkovim razlaganjem pojma transcendencije. Na jednom mjestu nalazi se i ova postavka koja se čini formativnom za razumijevanje Senkovićeve temeljne nakane u ovoj knjizi.

“Kršćanstvo je prestalo davati smisao, ili drugačije rečeno: naša epoha u nemisaonom obesmišljavanju nivelira mogućnosti izvornog mišljenja i doživljavanja. Ako i živimo u famoznom “kraju” velikih narativa, onda je to prvenstveno kraj osmišljavanja zbilje. Kada neka civilizacija slabi i umire, iscrpljen je smisao kojim je darivala život. To se čuje i u sintagmi smrt Boga, koja je lozinka suvremenog doba. Smisao je uvijek smisao svijeta, kao što je i čovjek prvenstveno ljudski svijet. No kada se smisao svijeta dovede do propitivanja u izostancima, nedostatcima, promašajima, mahnitanju materijalnog zgrtanja i uživanja, prekomjernostima svih vrsta, on se dovršava u nihilizmu.” (str, 60)

No, upravo suprotno od pozicije svakog reduktivnoga pozitivizma tehnoznanosti i apologije kibernetike ili, pak, suprotno od postavki hajdegerijanskoga podrijetla o kraju filozofije i metafizički shvaćenog čovjeka u povijesti Zapada, Senković se zalaže za drukčijom praksom mišljenja koja pretpostavlja uvid u svojevrsnu tromost ili postojanost metafizičkih ishodišta čovjeka kojemu pitanje o Bogu i stav spram vjere u onostranost još uvijek znači više od tradicionalno postavljenih teodiceja ili, pak, fundamentalističkih objava. Utoliko je ovaj pristup pronalaženje zlatne niti između velikih narativa kako metafizike tako i postmetafizike danas onaj koji nedvojbeno zaslužuje respekt.

2.

Pristup Željka Senkovića nesumnjivo se pokazuje u tome što njegova istraživanja odnosa filozofije i postmoderne teologije nadilaze uže filozofijske i teologijske okvire i postaju uvjet mogućnosti otvaranja istinske rasprave o mogućnostima i granicama egzistencijalnoga djelovanja Boga i religije u svijetu kojim vladaju suvremene tehnologije, znanosti i pragmatičko mišljenje. Dovodeći u svezu Kantovu kritiku religije i Küngov projekt svjetskoga ethosa autor nas suočava s nužnošću dijaloške otvorenosti spram onih pitanja mišljenja i vjere koja u granicama antinomija uma i zagovara nove etičnosti svijeta dovode do novih rješenja. Posrijedi je suočenje s mišljenjem suvremenosti koje je autentično i u svojoj otvorenosti iziskuje dijalog različitih teorijskih orijentacija o pitanjima metafizike, kulture i etike.

          Senkovićeva knjiga BOG U GRANICAMA UZALUDNOSTI pokazuje kako se filozofijski može promišljati fenomen religioznosti i vjere a da to ne bude zatvoreno u područje bilo kojeg legitimnoga ontologijskog ili teologijskog pristupa kakvi se u 21. stoljeću iznova nude kroz različite neo-i-post-moderne eshatologije, kritike metafizike, posthumanizme i transhumanizme. Njegova je knjiga pregledno i lucidno tumačenje prijepora između kritike religije u prosvjetiteljstvu i u antropologijskim izvođenjima konzekvencija agnostike, ateizma i nihilizma s onim postavkama koje nasuprot tome nude novu katehizaciju, evangelizaciju i politizirane dimenzije kršćanstva kao dominantne povijesne religije s njezinim izvornim i suvremenim dogmatikama i praktičnim etikama. Knjiga je utoliko povijesno-metafizički otvoreno zbivanje odnosa moći uma i razvitka svih onih etičkih pitanja koja proizlaze iz razumijevanja Boga i božanskoga kao temelja drukčije vjere u pozitivnost objave.

3.

Kako uistinu misliti vjeru danas a da poduzeto mišljenje ne bude tek rekonstrukcija novovjekovlja s Kantom i Humeom kao razlikom transcendentalizma i empirizma ili, pak, ono koje iza sebe nužno ima dijalog o sekularizaciji i njezinim aporijama (Habermas i Ch. Taylor), da se ne govori o teologijskim uvjetima promišljanja nove eshatologije koja još od Karla Rahnera pretpostavlja religiju kršćanstva kao otvorenost za nadolazeću budućnost? Željko Senković svojom knjigom, koja u naslovu ima začudan pojam „uzaludnosti“ koji naizgled proturječi mesijanstvu i nadi, ali otvara pitanje vjere i nihilizma u suvremeno doba vladavine onog neljudskoga u cjelini svega što jest, podario je iznimno zanimljivu svezu između dva razdvojena područja koja su još od Grka bila gotovo nerazrješiv problem „ranga“ u ontologijskome smislu. Uostalom, zar o tome ne govori Heideggerovo razumijevanje biti filozofije kao metafizike koja se pojavljuje svagda kao onto-teologijsko ustrojstvo, a ne teo-ontologijsko.

Mišljenje nije vjera iako je pitanje o božanskome i Bogu nužno pitanje ljudske egzistencijalne situacije u svijetu (od Kierkegaarda do Sartrea), a vjera koja se objavom uspostavlja kao misterij božanske prisutnosti svagda nadilazi mišljenje kao područje umne djelatnosti. Ono treće, onaj mogući „most“ kao prostor dijaloga između filozofije i teologije, mišljenja i vjere, čini se da je u razdrtosti ovog svijeta kojim ovladavaju različiti politički fundamentalizmi i ideologijske obnove u vidu kulturalnih ratova ponajprije zadaća promišljanja mogućnosti njihova nereduktivnoga odnosa za svako buduće mišljenje.