Žarko Paić

U jednom fragmentu Friedricha Schlegela iz 1797. godine, tvrdi se da u onome što označava pojam filozofije umjetnosti uobičajeno nedostaje jedno od dvojeg, ili filozofija ili umjetnost. Ako je jednog možda previše, a drugog premalo, stvar bi još nekako mogla biti popravljena. Ali, što ako ovaj Schlegelov fragment i njegova kritička aforističnost zapravo nije više  od dobre dosjetke ili ako, da još bude gore po njega, više uopće nije relevantna žaoka upućena i filozofiji i umjetnosti? Možda je još mogla biti nekako i zanimljiva u doba dok su Hegel i Schelling gradili svoje filozofijske sustave i tako metafiziku uzdizali na vrh modernoga Olimpa. Tada je bilo samorazumljivo da se filozofija kao fundamentalna ontologija, kako bi to rekao Heidegger, s visoka spekulativno i refleksivno obraća umjetnosti da bi joj podarila utemeljenje kao svojevrsne nove discipline unutar filozofijski shvaćene metaphysicae specialis. Misliti umjetnost u doba nastanka transcendentalnih sustava i romantike već je bilo u znaku jasnog prijepora. Naime, filozofija je od Kanta bila impregnirana racionalizmom i jezikom prirodno-tehničkih znanosti. Doba prosvjetiteljstva nužno je bilo vođeno  idejom da bilo kakva mistika i misterioznost prirode i onog ljudskoga praznovjerje i vjerski dogmatizam pretpostavljaju znanstvenoj metodi i istraživanjima bitka, bića i biti čovjeka. Kant, kao što je poznato, u svojoj Kritici moći suđenja nije utemeljio nikakvu filozofiju umjetnosti, ali ni filozofijsku estetiku, jer je to već učinio Baumgarten. Čitav problem s nastankom estetike kao refleksije o lijepome i uzvišenome u prirodi i ljudskome svijetu umjetnosti ponajbolje je sažeo Hans-Georg Gadamer u svojim Ogledima iz filozofije umjetnosti (AGM, Zagreb, 2003., str. 27. S njemačkoga prevela Darija Domić) kad kaže:

ʺEstetika je kao filozofijska disciplina nastala tek u 18. stoljeću, tj. u doba racionalizma, očevidno izazvana samim novovjekovnim racionalizmom, koji se uzdiže na temelju konstruktivnih prirodnih znanosti, kakve su se razvile u 17. stoljeću i kako do danas određuju lice našeg svijeta, tako da se u sve vrtoglavijem tempu pretvaraju u tehniku.“

Smjer kojim je filozofija umjetnosti krenula otada nije ostavljao nikakve sumnje da se ono navlastito umjetnosti, njezina ontologijska bezrazložnost i spoznajno-refleksivna intuitivnost ne može nesvodivo misliti bez radikalne kritike filozofije kao racionalizma i kao filozofije kao fundamentalne instancije utemeljenja umjetnosti. Njemačka je romantika s Novalisom i Schlegelom pronašla alternativu u povratku onome pred-refleksivnome, onome što počiva onkraj logosa kao temelja bitka uopće. Otuda nije slučajno da su najznačajniji proboji unutar i izvan tzv. filozofije umjetnosti izvedeni u spisima Nietzschea i Kierkegaarda kao kritika istodobno Hegelove apsolutne metafizike i kao kritika romantike. Mnogi će ipak tome dodati da je najznačajnija filozofija umjetnosti 19. stoljeća ona Schellingova iz koje čak do danas možemo dospjeti do mogućnosti da se sustavu logičkoga utemeljenja znanosti o umjetnosti pronađe uvjet mogućnosti koji nije filozofijski niti teologijski, već proizlazi iz bezdana svijeta kao ono nesvodivo umjetničko djelovanje izvan logike kauzaliteta i svrhovitosti. No, čini se ipak da su Nietzsche i Kierkegaard bliži pokušaju da se već i samo filozofijsko mišljenje obnovi u svojoj biti polazeći od biti  umjetnosti, a ne od bilo kakve znanstveno-tehničke racionalnosti na čemu je, kako je to pokazao Gadamer, i zasnovana filozofijska estetika. Nietzsche je u tom pogledu zahtijevao od filozofa da misli i živi artistički, dok je Kierkegaard samo u svojoj prvoj ili ranoj fazi, prije one etičke i religiozne, umjetnost uspostavio kao egzistencijalnu nužnost vođenja ljudske slobode kao moderne sudbine čovjeka. (v. o tome Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021. i Žarko Paić, Sfere egzistencije – Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017.)

Ovim sam se problemom bavio u trećem svesku moje Tehnosfere i došao do zaključka kako nikakva nova filozofija umjetnosti ne može biti spasonosni uvid u, primjerice, dosege transgenske umjetnosti ili postkonceptualizma, a kamoli tek da bi imala primjereni pojmovno-kategorijalni aparat za shvaćanje problema tijela kao tehnogenetske konstrukcije. Zašto? Iz jednostavnog razloga što filozofija umjetnosti ne može konceptualizirati ono što označava pojam događaja već kod Heideggera, a kamoli u slučaju Whiteheada i Deleuzea. Umjetnost je već i za Nietzschea zgoda volje za moć kao estetičkoga bivanja (Werden), a ne postojanoga i nepromjenljivoga bitka kojemu ljepotu i uzvišenost kao u Kanta, pa čak i Hegela, podaruje Bog kao regulativni pojam svrhovitosti prirode ili kao teodiceja svjetskoga duha. Stoga umjetnost nakon requiema za ontologiju od Heideggerova Bitka i vremena do Deleuzeova Razlike i ponavljanja mora postati sam egzistencijalno-estetički projekt sinteze života i onog što nadilazi život sam i što se danas evidentno pojavljuje u slučaju umjetne inteligencije s tzv. ChatGPT – OpenAI.

Što je to drugo negoli fascinantni umjetnički događaj koji sintetizira um i volju, estetičku pojavnost i estetičku samorefleksiju, ono autopoietičko i ono autogenetičko u svim formama moguće egzistencije unutar ovog svijeta? Što bi uopće neka hermeneutika i fenomenologija, gadamerovsko-huserlovski intonirana, imala još reći o ovom paradigmatskome slučaju dokaza kako odnos između filozofije i umjetnosti u doba tehnosfere znači kraj filozofije i kraj umjetnosti u granicama zapadnjačke metafizike? Heidegger je prvi koji je jasno upozorio da dolazi vrijeme vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike i da je jedina spasonosnost onog što pripada biti filozofije i biti umjetnosti u događaju (Ereignis) kao zgodi otvorenosti smisla bitka koji nije parmenidovski ono isto i nepromjenljivo, nego se pojavljuje u zgodi i odgodi svojeg mogućeg, ali ne i nužnoga, događanja. Dobro ovo treba čuti. Nije više ništa ni zbiljski niti nužno kao što je to bilo za filozofiju umjetnosti i estetiku kantovsko-hegelovskoga kruga mišljenja, već je sve samo otvoreno kao mogućnost. No, ova mogućnost u smislu potencijalnosti nije istodobno i uvjet mogućnosti nastanka ‘novoga’ kao temeljnoga pojma avangardne i suvremene umjetnosti. Ništa ‘novo’ više nije ni zbiljsko niti nužno, a možda je moguće samo ako se dogodi posvemašnji obrat u samoj ‘biti’ onoga što je ostalo od postmetafizičkoga shvaćanja filozofije i umjetnosti.

To što je još preostalo ‘uzurpirale’ su različite, tzv. nove estetike performativnosti, instalacija, atmosfere, slike, digitalnosti, korporalnosti time što su delezovski umjesto mišljenja u smislu eshatologije otpočeli s analizom mozga kao stvaratelja misaonih događaja fraktalne virtualizacije. Iz toga je već bjelodano da mi više ne govorimo ni o filozofijama umjetnosti niti o filozofijskim estetikama, već samo o pluralnome svijetu tzv. estetičkoga bitka koji se od Maxa Bensea i kibernetike do Dietera Merscha i aisthesisa razumije u nesvodivoj otvorenosti ljudskoga stvaralaštva naspram tehničke redukcije AI-kreativnosti. (v. o tome Žarko Paić, prir., The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcstle upon Tyne, 2022.)

Moram još nešto iznova reći. Naime, svi pojmovi tradicionalne filozofije umjetnosti i estetike, kako smo to vidjeli već i u onom citatu Gadamera, prožeti su ‘nečistoćom’ novovjekovne znanstveno-tehničke konstrukcije. Ako je tome tako, bilo je nužno razabrati kako budućnost onog estetičkoga ne može biti izvan onog tehnološkoga, pa makar se postavili i na glavu od obsidijana. Stvar je toliko jednostavna da glava mora zaboljeti ne od čudovišno složenoga problema, već od najsloženije moguće jednostavnosti. Dalje se više ne može s pojmom filozofije i umjetnosti, kao ni s pojmom estetičkoga. Put je s tehnosferom ili, ako hoćete s tim zbiljskim HAL-om 9000 s kojima se već igraju i mala djeca i postavljaju mu luda pitanja o ocu, majci, rodbini i metafizičkoj duhovnoj svojti iz svemira, definitivno dovršen. Ono što će se još ‘događati’ kao ‘novo’ neće biti ništa novo jer je novost ponavljanje aktualizacije u temporalnome ustrojstvu onog ‘sada’ koji se samo produžuje poput kartezijanske res extensa. Novo je zastarjelost ovog svijeta i njegove vječne novosti koja je za stare Grke bila nepoznat pojam. Sokrat se, uostalom, rugao nekom Atenjaninu koji je posvuda putovao i govorio kako upoznaje ‘nove’ ljude i krajeve, a da sam ne zna i nije spoznao ni što su stari ljudi i krajevi, a kamoli neki novi.

Kad tehnosfera postane umjetnički događaj interaktivne vizualne komunikacije onda smo u stanju akceleracije umjetnoga djela, a ne više umjetničkoga djela. Umjetno nije ništa fiksno i nepromjenljivo a niti statično i postojano. Ono je u znaku brzih promjena i transformacija i zato više ni umjetnost niti estetika ne mogu biti nešto čemu nedostaje refleksije i spekulativnosti. Jer ChatGPT – OpenAI u tendenciji misli tako što programira svoje vizije i govori tako što algoritamski računa i planira konstruirana stanja zahvaljujući umjetnome jeziku kao tehničkome dispozitivu svih postojećih mrtvih i živih jezika ljudske civilizacije.

I još na kraju moram reći i ovo. Sve što je nekoć bilo postojano i veličajno i čemu se i danas divimo čitajući i gledajući, slušajući djela koja su nam obilježila duhovni život pa tako i Schlegel i Kant i Schelling i Hegel, i Bach i Beethoven i Mahler i Debussy, i Mantegna i Leonardo i Rebrandt i Cézanne, i Goethe i Shakespeare i Hölderlin i Rilke, sve je to već zauvijek odigrano i postalo je kozmičko-planetarni trag u velikoj pjeni stvaranja. Mi se bavimo samo još onime što u otvorenosti horizonta mišljenja ima ‘potencijalnu mogućnost’ novoga događaja. Ali ta i takva gotovo neznatna ‘potencijalna mogućnost’ kao čista tautologija mišljenja koje misli postajanje, a ne bitak, ne ostavlja mnogo izgleda za istinsku bit suvremenosti koja sve tri ekstaze ili dimenzije vremena sažima u četvrtu, onu koju određuje živa vječnost trenutka u svojem ekstatičkome događaju života.

Prošlost, sadašnjost i budućnost filozofije i umjetnosti proizlazi iz otvorenosti izgleda ove kairologijsko-apokaliptičke vječnosti koja više ne traje niti se događa u nedogled, već se samo živi i egzistencijalno sloboduje kao autentično vremenovanje.