Žarko Paić

Jedno od najparadoksalnijih mjesta o odnosu filozofa i filozofije u spisu Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić, glasi kako su filozofi stranci, a filozofija je grčka. (str. 69) I Heraklit i Aristotel nisu Atenjani, isto tako ni Anaksimandar niti Empedoklo. Atena je polis i istodobno bit grkstva, dok je Sparta predziđe ideje slobode bez koje filozofi kao emigranti i filozofija kao ekscentrično mišljenje bitka nikad ne bi imali mogućnost svojeg postojanja. To da je filozofija grčka ne znači nipošto da je ona ono opće, a da su filozofi pojedinačno. Odnos univerzalnosti i singularnosti, uostalom, za Deleuzea ne proizlazi ni iz skolastičkoga realizma, a niti iz nominalizma. Filozofija kao grčka stvar mogla je postati univerzalnom stvari zapadnjačke svjetske povijesti samo zato što su ono grčko i grkstvo pronosili tzv. stranci i useljenici u Atenu i druge gradove kao ponajprije ‘svoju’ stvar egzistencijalne sudbine, a potom i kao zrcalo ideje svijeta kojeg ne može biti bez ideje slobode.

Filozofija kao svijet proizlazi iz bezdana slobode, a taj je bezdan od Parmenida do Schellinga svagda mišljen kao uvjet mogućnosti zajedničkoga bivanja ili postajanja (Werden, devenir) čovjekom. Znamo da su Grci, osobito Atenjani, čovjeku dali atribute plemenitosti, razboritosti, mudrosti, ali i srčanosti, odlučnosti, samopožrtvovanja u brizi za boljitak zajednice koja se uvijek pojavljuje kao najviša vrijednost za koju valja ako je nužno i položiti svoj život. Nasuprot ovoj trijadi filozofije, svijeta i slobode nalaze se područja vladavine divljega barbarstva sa značajkama okrutnosti prirode i djelovanja bezakonja do granica čudovišnoga kaosa. Stoga filozofi kao stranci (ksenos) nisu barbari, već oni koji svojom iznimnom singularnošću pridonose da svijet u svojoj univerzalnosti progovara u grčkome jeziku, jeziku filozofije kao slobode. Nije, dakle, sloboda nešto puko suprotno nužnosti kao što je um suprotan bezumlju. Posrijedi je prostor otvorenosti mišljenja koje načelno ima bezgranične mogućnosti u okviru onog što je čovjeku dano u odnosu s bogovima i prirodom.

Što je Grčka? Ovdje se ne bavim delezovskom analizom filozofije kao konceptualne konstrukcije ne samo filozofskih pojmova i kategorija, već i problema, koji su uvijek različiti od primjerice znanstvenih problema i umjetničkih pitanja. Zanima me samo kako se s filozofijom i filozofima, ako je Deleuze u pravu, uspostavlja odnos između svijeta i slobode koji postaje istodobno bit onog grčkoga u povijesti Zapada i bit onog univerzalnog svjetskog koje ima svoj arché u Ateni kao polisu svih polisa, kao kozmopolitskome gradu Grka kao stranaca. Ovo je, dakle, filozofski problem koji postaje i temeljni problem svake buduće politike univerzalnosti u planetarno-globalnome poretku koji karakterizira totalna mobilizacija tehnosfere i vladavina kapitalističkoga sustava proizvodnje života uopće. Problem je nerješiv tek kad su odnosi između pojmova unutar njegovih logičko-realnih granica takvi da više ne mogu iz nekog razloga dospjeti do sklada.

Filozofija kao sloboda prethodi stvaranju ljudskoga svijeta, a ne božanska volja i prirodni kaos kao apsolutni nered. No, da bi filozofija kao sloboda mogla uopće postojati u mišljenju ljudi, potrebno je da se njezino djelovanje događa u horizontu svijeta čiji prostor nije ograničen fiksnom granicom između onog udomaćenoga i ukorijenjenoga i onog što je strano i tuđinski. Nije, dakako, Atena bila idealni grad za emigrante i strance, kako je to pokazao Michel Foucault u svojim predavanjima o pareziji ili odlučnome i hrabrom govorenju istine u lice vladaru. (Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima – Predavanja na Collège de France1982-1983, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg.)   Ali, u okružju političkoga poretka demokracije s povremenim ekscesima tiranije i čestom vladavinom oligarhije, njezina je veličina bila u tome što su grčkost i vrline pravedne zajednice kojom vlada ljepota u umjetnostima i sklad u arhitekturi postajale mamac za strance, ono zašto se isplati biti građanin polisa i u njemu živjeti kao čovjek koji teži i sam dati gradu-državi svoje najviše mogućnosti uopće. Stoga valja postaviti stvari ovako.

Filozofija je Grčka, a ne grčka stvar, a filozofi su stranci u svijetu zato što ideja slobode koja sve drži uopće zajedno da ne propadne u bezdan kaosa nije tek ono univerzalno koje omogućuje singularnost, već i ono najkrhkije, ono egzistencijalno riskantno i neprestano ugroženo. Znamo da su Atenjani pobijedili Perzijance zahvaljujući mudrosti i lukavosti Temistokla koji je stvorio brodovlje dostatno spremno da ugrozi kvantitativnu premoć protivničke teške mornarice neprilagođene za borbe u ograničenom prostoru, a ne otvorenome moru. No, Grčka je svjetionik slobode zahvaljujući filozofiji i njezinim filozofima-strancima koji su izgradili novi svijet na konceptualnim platformama platonizma i aristotelizma, stoicizma i skepticizma, na tlu i moru metafizike i njezinih proboja k onom arhajskome svijetu jednostavnosti i vedrine življenja i nikad više povijest nije doživjela ponavljanje njezine sudbine. Tragično je samo to da se ponavlja uvijek kaos a ne savršenstvo reda, jer svijet treba uvijek ponovno stvoriti i nikad ovaj svijet nije više onaj kakav je bio.

Problem je samo u tome što mi danas više nemamo ni filozofiju niti svijet, a sloboda koja nam je podarena u bezavičajnosti života ima karakter osjećaja nomadstva i tuđinstva poput one tibetske legende o domovini kao logorovanju u pustinji koju je tako rado navodio Cioran, nihilist, skeptik i barbar, kako je sam sebe nepogrešivo portretirao.