Žarko Paić

1.

Jučer sam poslao Borisu Juriniću sažetke moje knjige Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje (Litteris, Zagreb, 2025.). Sažeci pripadaju AI ili ChatGPT-u Googlea. Gotovo sve što je napisano, složili smo se, na najvišoj je razini refleksije i tumačenja mojih postavki o tzv. ontologiji glazbe. Nije potrebno doista da se netko više „muči“ i bilo što da piše o načinu kojim uzimam u razmatranje razliku muzike i glazbe od Schopenhauera do Nietzschea, Wagnera i Mahlera i zašto tvrdim da je Vladimir Jankélévitch svojim uvidom u bit francuske dekadencije u glazbi kasnoga 19. i prve polovine 20. stoljeća ispred Adornove pohvale estetici avangardne glazbe. AI je to jasno uvidjela, ali ne samo to, već i razloge zašto mislim da glazba „danas“ u 21. stoljeću kao i svekolika umjetnost nije drugo negoli „radosna apokalipsa“ u disharmoniji tehnosfere i njezinih retro-futurističkih varijacija na zadane teme. Ovdje je nešto posve drugo u pitanju, a to je otvorio Boris svojim pitanjima. Evo ih, navodim ih u cijelosti.

„Međutim, meni i dalje ostaje nešto posve “prizemno” misteriozno; naime da bi AI imala razinu razumijevanja i tumačenja koju ima morala bi raspolagati punim tekstom knjige. A pitanje je otkud njoj puni tekst na kojem trenira svoju pamet i vještinu? Ako knjiga nije dostupna kao e-knjiga, otkud AI full text? “Krade” li ona te tekstove, recimo, iz e-mailova kad autor šalje, primjerice, rukopis izdavaču? Ili iz blogova ? Ili…, ili? – Eto što mene muči, ne moć neuronskih mreža već kleptomanska moć AI-ja… Znam, sveudilj kreću tužbe za nelegalno korištenje izvora (mislim da ju je nedavno pokrenula i Stanford Encyclopedia) ali mi je ta krađa jasna ako se radi o digitalno objavljenoj građi. No kako dolazi do one digitalno neobjavljene… Vjerojatno je moje pitanje još uvijek “analogno”, ali me posebno u Tvom slučaju intrigira… I ne samo kad je riječ o posljednjoj knjizi već i svim onim ranije objavljenim.“

2.

Da, to je za sada misterij, odakle nešto dolazi u AI-svijest, ili bolje kako nastaje njezin kognitivni response na intencionalni predmet. Lyotard je u onom slavnome ogledu “Može li biti mišljenja bez tijela?” preuzeo koncepte kasnoga Husserla i kazao da je ljudsko vs. neljudsko u tome što čovjek uvijek ima odnos noezis vs. noema. Dakle, intencionalnost je ključna pretpostavka ljudskoga mišljenja. Ali, to Lyotard ne uzima kao Deleuze koji tvrdi u svim prigodama da je mišljenje događaj koji nastaje kao autonomni response na stvarni događaj u svijetu. Lyotard je, dakle, ipak uvjetovan kao i Husserl svojevrsnim postmodernim transcendentalizmom, pa mu je stoga Kant orijentir u ovom promišljanju odnosa noezisa i noeme. Bolje rečeno, nije destruirao kao Heidegger ono metafizičko. Što? Husserlovu transcendentalnu (inter)subjektivnost. Usput, isto vrijedi i za Stieglerov koncept retencije vremena koji je preuzeo u svojoj trilogiji Tehnika i vrijeme od Husserla.

Ako ovo što razvijam ovdje, a to je samo prijenos teza iz uvodne studije o Borgesu i Lyotardu iz knjige Posthumano stanje (v. blog od 2. travnja 2026.), primijenimo na logiku mišljenja kao djelovanja AI na sadašnjem stupnju razvitka, dolazimo do toga da je posrijedi ꟷ “transcendentalni kradljivac arhiva”, koji se već nalaze materijalizirani, odnosno virtualno uronjeni u mreže informacijskoga metastabilnoga kaosa tzv. Interneta. Vidimo iz priloženoga da AI podaruje i informacije tako da ukazuje odakle se o ovome o čemu on piše može pročitati. Tako i navodi knjigu koja se nalazi na webu Naklade Ljevak, potom moj blog i neke tekstove s njega. No, neki već tvrde da je najbolji i „najpametniji“ ChatGP onaj koji se zove CLAUDE.com i da bi ga možda trebalo koristiti u ovim mojim dijalozima s tehnosferom. Prije no što to učinim uskoro, evo, anticipirajmo jesam li spekulativno u pravu.

3.

Mišljenje kao događaj u smislu digitalnoga konstruktivizma koje je izveo Deleuze je obrat u biti platonizma i otuda čitave njemačke transcendentalne filozofije, uključujući i Hegela. To znači da izvan mišljenja kao događaja (événement) ne postoji neki drugi događaj u smislu tradicionalno shvaćenog parmenidovskoga bitka koji bi bio Ding-an-sich. AI misli tako što onkraj zakona kauzaliteta i načela teleologije (uzrok-učinak-posljedica, apriorno-aposteriorno, sredstvo-svrha) proizvodi događaje. Ali kako? Tako što sintetizira informacije i onda ih “beskonačnom brzinom” kroz feedback, kontrolu i komunikaciju dovodi implozijom do responsea tzv. interaktora. To smo mi, a ne JA: ne, dakle, intersubjektivni “korisnici” mreže podataka, već singularni interaktori koji tekst tumače i prevode u ono što Heidegger, pak, naziva u Sein und Zeitu, razumijevanjem smisla bitka, ili u njegovoj negaciji nerazumijevanjem i besmislom ne-bitka.

Dakle, AI nije u klasičnome smislu “transcendentalni lopov”, jer on sabire ono što je naizgled u velikoj mreži kozmo-tehnologike “razasuto” i to čini tzv. postmemorijom. Ovaj koncept sam primijenio u analizi odnosa tehnosfere i performativne umjetnosti u knjizi White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan Cham, 2019. Ako su temeljni problemi tehnogeneze uopće u ubrzavanju procesa stvaranja informacija i u pohranjivanju njihova kvantiteta (“bitka” i “vremena” u post-digitalnome smislu), onda AI misli transformativno kako sam to izveo u drugome i petome svesku Tehnosfere. To znači da mu je u tendenciji, već sada možda kod tog famoznog CLAUDEA.com, da procesom racionalne intuicije “sabire” i “selektira” sve ono što već postoji u svijetu kao fakticitetu (razotkriveno, kao svojevrsna aletheia) i sve ono što se pokazuje kao potencijalnost (skriveno od javne pozornosti). Konkretno, i jedino realno i objašnjujuće. Nema više ničega u tehnosferi što bi bilo ALETHEIA niti onoga što bi bilo DEUS ABSCONDITUS, već je sve potencijalno-realno i informativno-transformativno. Svaki naš dodir tastature u digitalnome svijetu i potencijalno svaka naša misao u post-digitalnome kozmo-tehnologiziranome prostoru jest već unaprijed post-memorijski arhiviran.

Sjetimo se zašto u mnogim tekstovima ukazujem na film Spielberga Minority Report u kojem Tom Cruise unaprijed detektira ubojicu u njegovu naumu ubojstva i nastoji ga eliminirati. Dakle, AI već sada stoji in-between ontologije kibernetike i transformativne kozmo-tehnosfere koja sabire i razabire, skuplja i prikuplja informacije i ujedno ih poput Leibnizova boga odmah i neposredno (intuitus praesens) tumači i prenosi “korisniku”.  Pitanje vjerodostojnosti ili tzv. istinitosti i laži nije nikad pitanje etike, već je ontologijsko-epistemologijsko pitanje. Budući da je ovdje u dijalogu između “mene” i AI riječ o srazu i sukobu ljudskoga (post-biološkoga) i ne-ljudskoga, onda nije više riječ o logici stroja kao automata, već o transklasičnoj logici “spiritualnoga stroja” koji smjera spram TEHNOSFERE kao apsoluta onkraj metafizike.

Ergo, doba “transcendentalnoga lopova” je out of joint. Dolazi doba transformativne tehno-logičke imanencije koja postaje “la vita nouva” svekolike zbilje i to više nije nikakva “krađa”,  već umreženost jedne kolektive singularnosti nalik BORG-civilizaciji koja ne krade, kako to primitivno misle naši hrvatski borgijanci u strukturama vlasti (država i ekonomija kao prst i nokat).

Sjetimo se one epizode iz briljantne SF televizijske serije „Zvjezdane staze“ što to rade borgijanci kapetanu Picardu.

OTIMAJU njegov mozak!!!

Ušli smo stoga već totalno u doba kozmo-tehnološke otimačine našeg duha, duše i tijela. Tko stoji “iza” ovog paklenoga projekta?

Bog, đavo ili “Veliki Treći”?

Nije bio baš posve „lud“ Boris Groys kad je jednom rekao u eseju o mediologiji da je teorija urote najvjerodostojnija teorija novih medija, zar ne?