Žarko Paić

1.

Kažimo za početak ponešto o životopisu i djelima Dušana Pirjevca Ahaca. Rodio se 1921. godine u Solkanu kod Gorice. Sudjelovao je u partizanskome pokretu i imao je vidnu ulogu u slovenskome antifašizmu. Bio je profesor svjetske književnosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. U 1960-ima Pirjevec je objavio nekoliko monografija o modernoj slovenskoj književnosti, posebno se usredotočujući na razdoblje fin-de-sièclea. Najpoznatije su bile njegove studije o piscu i esejistu Ivanu Cankaru. Objavio je i brojne studije o klasičnim djelima zapadnoga kanona, među kojima je najpoznatija njegova rasprava o problemu zla u djelima Dostojevskog. Svoja znanstvena istraživanja temeljio je na estetskim teorijama Hegela, Georga Lukácsa i Mihaila Bahtina, ali i na Sartreovoj egzistencijalnoj filozofiji i Ingardenovoj fenomenologiji književne znanosti. Bio je otvoren i za struje koje su dolazile iz novoga historicizma. U tom razdoblju Pirjevec je održavao bliske kontakte s filozofskom školom Praxis, koja je pokušavala formulirati alternativnu i humanističku viziju marksizma.

Bio je i član Odbora poznate Korčulanske ljetne škole. Njegovo prijateljstvo s Vanjom Sutlićem imalo je pritom posebnu važnu dijalošku formu mišljenja i to je vidljivo u bitnim dijelovima knjige o Dostojevskom s obzirom na ključne postavke o kraju metafizike u Marxa i Nietzschea. Između 1969. i 1971. bio je urednik časopisa Sodobnost. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, Pirjevec je simpatizirao studentski pokret koji se razvio na Sveučilištu u Ljubljani. Godine 1971. pridružio se prosvjedima protiv uhićenja dvojice studenata sveučilišta, Frane Adama i Milana Jesiha, što je eskaliralo okupacijom Filozofskog fakulteta od strane studenata. Od 1970-ih, Pirjevec je postupno napuštao svoje prethodne marksističke stavove. Pod utjecajem filozofa Ivana Urbančiča, sve se više približavao filozofiji Martina Heideggera. Krug mislilaca i pisaca okupljenih oko slovenskoga časopisa „Nova revija“ utemeljenog početkom 1980ih godina, (Ivan Urbančič, Taras Kermauner, Spomenka Hribar, Tine Hribar) nedvojbeno su nasljedovali duh i misao Pirjevca u bitnim aspektima njegove duhovne avanture. Umro je 1977. godine. Na hrvatskome jeziku uz knjigu o Dostojevskome, imamo također i njegovu Smrt i ništinu: Odabrane spise, Demetra, Zagreb, 2009. u prijevodu Maria Kopića, koji je uz filozofa i dramskoga pisca Dragutina Lučića-Lucea nesumnjivo najbolji poznavatelj filozofskoga uvida u bitne aspekte Pirjevčeve analize djela svjetske književnosti. Evo, kako Kopić sintetizira postavke iz Smrti i ništine:

„U spisima što ih okuplja knjiga Smrt i niština Pirjevec podrobno ocrtava diferenciju između umjetnosti i znanosti, između nacije i naroda, između socijalno-povijesne akcije i umjetnosti kao umjetnosti. Naravno, Pirjevec će svagda upozoriti da su te diferencije moguće samo na osnovi Heideggerova nacrta ontološke diferencije između bivstvovanja i bivstvujućeg. U znamenitom spisu Bog ateista Pirjevec će se upustiti u složeno raščlanjivanje onto-teološke strukture metafizike, u kojoj će navedena diferencija između bivstvovanja i bivstvujućeg omogućiti razbijanje identiteta između bivstvovanja i boga kao najvišeg bivstvujućeg, dakle i razbijanja identiteta između bivstvovanja i čovjeka, koji je kao totalni subjekt zauzeo mjesto božje.“ (Mario Kopić, „Dušan Pirjevec: Smrt i niština“, https://pescanik.net/smrt-i-nistina/ 05.05.2010.)

Moje osobno iskustvo ozbiljnijeg čitanja Pirjevčevih knjiga i tekstova na slovenskome jeziku otpočinje 2002. godine nakon upoznavanja s čitavim nizom sjajnih knjiga koje je filozof Dean Komel priredio i objavio u biblioteci fenomenološkoga časopisa Phainomena, a još osobnije sve će se intenzivirati 2005. godine na simpoziju posvećenom povijesnome mišljenju Vanje Sutlića u Zagrebu na kojem je Pirjevčev posljednji učenik pjesnik, romanopisac, filozof, antropolog Iztok Osojnik spomenuo kako se dijalog filozofije i umjetnosti nakon dijaloga Sutlića i Pirjevca 1960-1970ih godina nastavlja i u ovo doba složene i egzistencijalno „mračne“ post-epohe između nas u drugome kontekstu, ali ono što je isto jest prevladavajuća dijagnoza posvemašnjega nihilizma.

2.

Uz knjigu talijanskoga filozofa vezanog uz Schellinga, Kierkegaarda i Jaspersa, filozofije egzistencije i egzistencijalizma, Luigija Pareysona o Dostojevskome, knjiga Dušana Pirjevca gotovo da na srodnim, ali bitno različitim pretpostavkama pristupa pitanju o bogu u romanu Braća Karamazovi. Već na samome početku autoru je stalo izložiti je li pitanje o bogu s obzirom na Dostojevskoga i njegov roman uopće dostojan „ulaz“ u misterij ove knjige-nad-knjigama moderne književnosti koja ima još k tome i pečat filozofijskoga razumijevanja slobode i ljudske egzistencije u diskurzivnome žanru književnosti. Pirjevčeva je analiza Dostojevskoga krajnje ekstenzivna i pripada teoriji književnosti, nesumnjivo, ali na izdvojen način. Kako? Tako što samu književnost u njezinoj modernoj autonomnosti svodi na ono što je bljesnulo u epohi kraja metafizike s dovršetkom 19. stoljeća, a pokazalo se ključnim za čitavu duhovnu povijest Europe i Zapada, dakle svijeta u cjelini, kroz formalni sukob ateizma i teizma, o čemu svjedoči čitav Nietzscheov pokušaj prevladavanja nihilizma nakon smrti Boga i vladavine nadčovjeka u doba znanstveno-tehničke raskorijenjenosti Zemlje kao takve.

          Dušan Pirjevec istražuje filozofijski i književno-teorijski iznimno poticajno kako Dostojevski kroz likove romana artikulira različite stavove o postojanju Boga, moralu i ljudskoj slobodi. Pritom valja kazati da svaki od braće Karamazov – Dmitrij, Ivan i Aljoša – utjelovljuju različite aspekte ljudske prirode i različite filozofske pozicije. Mogli bismo kazati da su to „slike mišljenja“ kao realizacija „principa individuacije“. Tako Dmitrij označava svekoliku strast i impulzivnost, jer se često suočava s moralnim dilemama koje proizlaze iz njegovih hedonističkih sklonosti. Njemu usuprot, Ivan, predstavlja intelektualca, agnostika, cinika i skeptika, jer na krajnje odrješito refleksivan način postavlja pitanja o egzistenciji Boga i problemu zla, a sve to doseže najvišu razinu misaonosti i književne transparencije njegovim poznatim “Velikim inkvizitorom” kao zacijelo najmoćnijom alegorijom u svjetskoj književnosti uopće, ne samo u modernoj. Naposljetku, Aljoša, najmlađi brat, koji simbolizira duhovnost i vjeru, smjerni je učenik starca Zosime i predstavlja nadu u mogućnost moralnoga i duhovnog preporoda.

No, sve je to uglavnom već dobro analizirano i u različitim pristupima filozofsko-književnih studija u 20. stoljeću od 1930-1970ih godina koji nastoje dospjeti do prave genealogije egzistencijalizma. Uostalom, knjiga Luigija Pareysona je u tome podarila iznimno važne misaone konzekvencije, ali ostajući u horizontu svojevrsne „ontologije slobode“ kojoj pečat podaruje nova „filozofijska vjera“ na tragu Kierkegaarda i Jaspersa. Bit ću izričito „grub“ i kazati da bi pristup Pareysona misteriju pojma boga i prevladavanja nihilizma u Dostojevskoga bio bliži onome što ispovijeda Aljoša Karamazov. Znači li to da je Pirjevec bliži skepticizmu Ivana Karamazova? Da, ali pogledajmo kako to valja obrazložiti iz same strukture knjige Braća Karamazovi i pitanje o bogu.

Pirjevec, naime, detaljno analizira kako Dostojevski razvija likove za svoje istraživanje složenih pitanja dobra i zla, slobode volje i moralne odgovornosti. Posebno se osvrće na Ivanovu borbu s pitanjem teodiceje – kako pomiriti postojanje sveznajućeg, svemogućeg i dobronamjernoga Boga s prisutnošću zla u svijetu. Kroz detaljnu analizu, Pirjevec pokazuje kako Braća Karamazovi nisu samo obiteljska saga, već i duboko filozofsko djelo koje izaziva čitatelja na promišljanje o vlastitim uvjerenjima i moralnim vrijednostima. Njegovo tumačenje podastire zacijelo novi uvid u složenost ovoga romana, ističući njegovu relevantnost za suvremene rasprave o vjeri, etici i ljudskoj prirodi. Već u prvome poglavlju naslovljenom „Bog i roman“ autor uspostavlja luk u kristalizaciji onoga što povezuje početak europskoga romana sa Cervantesom i njegovim Don Quijoteom da bi u kontrapunktu dospio do razlike u pitanju o bogu koje se postavlja u romanu Braća Karamazovi. Pirjevec kaže i ovo:

„S obzirom na značenje riječi bog, dobro je reći: u Cervantesovu se romanu bog pokazuje u dva obličja. Ponajprije, je to bog koji je istodobno i stvoritelj i smisao, odnosno ideja i tvorac. Zatim je to bog koji je „još samo“ bezgranična milost, dakle, stvoritelj koji upravo samo kao bezgranična milost sve samo dopušta i ništa više. Bog nije ni smisao ni ideja.“ (Dušan Pirjevec, Braća Karamazovi i pitanje o bogu, str. 29.)

Zašto je ovo važno istaknuti, naime da se bog na početku europskoga romana pojavljuje u dva svoja obličja? Očito zbog toga što je posrijedi bog kao stvaralački pokretač zbivanja u svijetu i bog koji nakon stvaranja postaje ono što je „iza“ ovog svijeta kao jamstvo svekolike ljudske želje za bezgraničnom milošću. Kao svrha i smisao bog se, dakle, više ne pojavljuje u svijetu i ovo drugo značenje koje se pretkazuje u Cervantesa ima posebno mjesto u Dostojevskoga. To je upravo ono koje pripada pitanju teodiceje od Leibniza do Hegela jer se zlo-u-svijetu mora moći prevladati, ali pitanje je kako i na kojim misaono-životnim pretpostavkama. Glavni problem koji Pirjevec nastoji razriješiti u svojoj studiji o Dostojevskome nije ni pitanje o bogu, a ne boga kao takvoga, a ni pitanje teodiceje u smislu racionalne konstrukcije zapadnjačke metafizike koja završava s Hegelovim sustavom apsolutne znanosti duha. Umjesto toga, Pirjevec vidi da su sva tri brata Karamazova „korelacijske figure mišljenja“ nakon kraja metafizike, u njezinoj silaznoj putanji kad se upravo ničeanski nakon smrti Boga uspostavlja „carstvo dosade i straha“, kad više ništa nema iza i sve se odjednom pojavljuje kao nužnost nastanka „novoga čovjeka“ koji neće više svijet mijenjati ni nasiljem ni revolucijama, već pokušati pomiriti ona dva značenja boga u njegovoj svojevrsnoj „imanentnoj transcendenciji“ kao život koji se vodi na ovoj zemlji, a ne izvan nje, i umjesto „drugoga života“ izvan ovoga sve postaje pitanje besmrtnosti i ozbiljenju sreće kao raja na zemlji.

3.

Pretposljednje poglavlje knjige o Dostojevskome najznačajnije je za razumijevanje Pirjevčeve temeljne nakane tumačenja u filozofijskome ključu, rekli smo već, ne na tragu Aljoše i njegova altruističkoga mesijanizma kao ozbiljenja bezgranične milosti božje u svijetu, već na tragu Ivanova skepticizma i prevladavanja izvora metafizičkoga razloga za postojanje Boga stvaranja i iskupljenja. U tom je poglavlju Pirjevec pokazao da je istinski dijaloški sugovornik Vanje Sutlića, koji je već u svojoj prvoj i odlučnoj knjizi za zadaću povijesnoga mišljenja, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju (V. Masleša, Sarajevo, 1967.) otvorio pitanje realizacije filozofije kao metafizike u „svijetu rada“ kao ishodištu svih postmetafizičkih nelagoda i aporija, jer se temeljni pojam novovjekovne filozofije kao što je to transcendencija (od Kanta do Schellinga i Hegela) više ne može održati u „novome svijetu“. Inače, naslov ovog pretposljednjega poglavlja Pirjevčeve studije o Dostojevskome glasi: „Bog kao pitanje novog svijeta“. Što ovdje čitamo? Ponajprije, da se jednakost koja je presudna za samorazumijevanje čovjeka, a o njoj u romanu Braća Karamazovi neprestano govore i inkvizitor, i starac Zosima i Ivan realizira ne više u onostranosti, kako je to odredila kršćanska religija i teologija, već u ovostranosti. To onda znači da se silazna putanja transcendencije ne može tek tako dokinuti u osjetilnosti i materijalnosti ljudskih žudnji i temeljnome pokretaču kapitalizma kao društvenoga poretka koji u svojoj biti nije ništa drugo negoli nihilizam bez odgovora na pitanje o višim svrhama i smislu ljudske egzistencije. Pirjevec „sutlićevski“ poentira čitavo svoje filozofijsko razmatranje ovog temeljnog metafizičkoga problema odnosa Boga, slobode i teleologije ljudske biti u „novome svijetu“ na sljedeći način:

„Sada je jasno zašto više ne možemo rabiti riječ: transcendencija. Bitak kao apsolutno biće nije više s onu stranu. Preselio se u ovostranost te zato moramo reći: rescendencija. Iz toga slijedi da znanost, tehnika i revolucija, ne bi bile moguće bez „preobražaja“ transcendencije u rescendenciju. Moguće su kao prevrat unutar metafizike. U filozofiji se taj obrat događa u djelu Marxa i Nietzschea.“ (Dušan Pirjevec, isto, str. 200-201.)

Nećemo puno dobiti time kad pitamo što je rescendencija, jer se ta riječ vezuje uz suprotnost descendenciji, koja označava srodnost po silaznoj fazi, dakle sin spram oca, te se često koristi izraz za teoriju evolucije u biološkome smislu. Otuda rescendencija pripada onome što se zbiva kad je na djelu proces „imanentne transcendencije“, a to znači kad je metafizika u svojem dokinutome i prevladanome obliku zadaća mišljenja koje se bavi svim aspektima ovostranosti ne više iz perspektive onostranosti, dakle Boga. Umjesto ove vertikalne strukture mišljenja koja određuje i čitavu religijsku tradiciju, jer inače pojam i ideja boga ne bi bila mogućim, na djelu je svojevrstan obrat u samoj biti metafizike. Pirjevec iznimno lucidno pokazuje da je tek iz ove perspektive „novoga svijeta“ moguće postaviti pitanje o besmrtnosti i istinskoj sreći ljudske egzistencije jer se u samoj jezgri njegove osjetilnosti kao smrtnosti postavlja pitanje o „novoj besmrtnosti“ kao ozbiljenju istinske ljudske biti koja nije niti puki mesijanizam svečovještva, a niti skeptičko nihilističko neutraliziranje onog što je ideja transcendencije Boga u svojem stvaralačko-iskupiteljskome načinu postojanja u svijetu značila za povijest ne samo Zapada, već i svijeta u cjelini. Rescendencija je zapravo pitanje o slobodi čovjeka bez tradicionalno postojeće i postojane ljudske biti u situaciji duhovnoga očitovanja dosade i straha od jednolikosti „novoga svijeta“ kojemu bezuvjetnu novost podaruje logika znanstveno-tehničkoga napretka.

Dušan Pirjevec je stoga uz Luigija Pareysona na najrefleksivniji način pokušao misliti aporije i paradokse onog što Dostojevski u Braći Karamazovima dovodi naposljetku do transparencije. Nije to ono već „dosadno“ ponavljanje da ako nema Boga, sve je dopušteno, pa onda svaki kršćanski fundamentalizam ima razloge za prokazivanje svake ideje jednakosti i pravednosti u uskrslome socijalizmu jer negira Boga i njegovu transcendenciju, te je otuda revolucija nužno osuđena na despotizam i nasilje radikalnoga zla. Nije to, obratno, ni već isto tako „dosadno“ ponavljanje da ako ima Boga sve je osuđeno na kontrarevoluciju i apsolutno zlo u ruhu „svetih ratova“ koje predvode političke religije naših dana. Ne, Pirjevec je u svojem promišljanju ovih temeljnih pitanja i životnome stavu „revolucionarni egzistencijalist“ i ono što je zagovarao beskompromisno i krajnje spekulativno na najvišoj razini pripada obnovi drevne grčke mudrosti i skeptika i cinika i stoika navlastito.

Život je apsolutni dar jedne uzvišene rescendencije koja zahtijeva slobodu kao uvjet mogućnosti postavljanja pitanja o besmrtnosti i sreći ljudske egzistencije onkraj svih besmislenih žrtvovanja za drugi život. Pitanje o „novome svijetu“ jest, dakle, pitanje o događaju istine same slobode koja nadilazi svaku samovolju modernoga subjektivizma.

Pirjevec je završio svoju studiju o Braći Karamazovima uistinu filozofijski nadahnjujuće. Proglasio je ovaj roman onime što više i nije roman i tu je postavku argumentirao isto onako kako je Heidegger objasnio uporabu pojma „destrukcije tradicionalne ontologije“ u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme. Destrukcija nije ni uništenje niti razaranje, već preokret i preusmjeravanje same ideje romana u svoj temelj koje pripada biti pjesništva, ali ne kao puke fantazije i proizvođenja umjetničkoga smisla, nego kao dospijeće u predvorje „novoga svijeta“.

Je li taj „novi svijet“ uopće još više dostojan biti poprištem jednog istinskog spasonosnoga događaja u samoj biti jezika koji otvara prostore slobode kao eksperimenta u doba realiziranoga nihilizma preostaje zadaćom mišljenja koja pretpostavlja ono što je Dušan Pirjevec ostavio u svojim knjigama, ali i kreće u posve drugome smjeru od silazne putanje realizirane metafizike.