Žarko Paić

Sve počinje i završava s poezijom. Uostalom, poiesis na grčkome spaja ideju proizvođenja novoga ili pojavljivanje stvari u svijetu s govorenjem samoga jezika u formi svečane pjesme ili tužaljke o tom istom svijetu nastalom ljudskom željom za ljepotom i skladom. Nitko ne stvara novo, osim onog Cioranova „okrutnoga demijurga“, kao sklop ružnoga i nesuvisloga, iz mržnje spram svijeta. No, problem nastaje kad poezija u bitnome smislu više ne može pjevati o svijetu kao takvome jer je njegova svjetovnost (božansko-prirodno-ljudsko) iščezla u praznini svega što jest ili se naselila negdje izvan ovoga svijeta, u prostore tame i crnih rupa iz kojih ništa više ne može izaći van, na danju svjetlost. Kad poezija više ne opjevava „svoj“ svijet, a to zapravo ne čini još od Paula Celana i njegovih eksperimentalnih vježbi pronalaženja riječi koje odgovaraju fundamentalnome iskustvu nihilizma poput ništine, nigdine i ništavljenja, što joj još drugo preostaje negoli da u svojem konstruiranome prostoru-vremenu teksta ponavlja već opjevano i već viđeno, ali svagda „novo“, jezikom koji suvremenicima otvara „njuh“ i „sluh“ za ono što Michel Houellebecq u pjesmi „Priroda“, i to na njezinu kraju, naziva okrutnim snom.

I doista, nije li samorazumljivo da  se protiv sveopće nametnute eko-svijesti koja nalikuje više pseudo-religioznoj utjehi negoli obratu u biti rasprirodnjena korporacijskoga kapitalizma s njegovim novi mantrama o „zelenoj tranziciji“ čak i poezija individualnoga revolta ne razotkriva drukčije negoli svojevrsnom ljekovitom mizantropijom? Očito je da ona uključuje i negiranje stvaralačkih moći prirode koju od romantizma do danas forsiraju uvijek oni koji osvajaju svoju pustu zemlju. Evo, ovako pjesnik-književnik znamenitih romana Elementarne čestice, Platforma, Serotonin, uništiti, u pjesmi naslova „Priroda“ odmah s početka bez pardona „pjeva“.

„Ne zavidim pompoznim budalama

         Koji su ushićeni pred jazbinama kakvog kunića

            Jer priroda je ružna, dosadna i neprijateljska;

            Ona ljudima ne može prenijeti nikakvu poruku.

            Slatko je za volanom moćnog Mercedesa,

            Prolaziti kroz samotna i veličanstvena mjesta;

            Lagano upravljajući mjenjačem

            Vladamo brežuljcima, rijekama i stvarima.“

          Nije ovo tekst u kojem ću valjda hermeneutički tražiti u Houellebecqovim stihovima iz Sabranih pjesama neku „suštu“ istinu tzv. našeg vremena. Ma, toga je ionako preko glave u raznim ogledima i osvrtima na njegova djela, pišu li ih loši kritičari ili još nedostojniji apologeti koji još uvijek vjeruju u intencionalnost poezije koja mora kao i roman o nečemu kazivati, iako je odavno postalo besmisleno opetovati Novalisa, Ungarettija, Kavafisa, Pessou u drugome kontekstu kao što je još gore pisati romane na temu obiteljskih kronika male povijesti raspada sebstva u zrcalu zatvorenih društava permisivnoga Zapada. Čitajući „Prirodu“ pred sobom imamo rastvoreni prostor teksta u kojem Francuzi, da baš oni, još od Descartesa do Sartrea i dalje, uzdižu na prijestolje filozofije i književnosti kult Razuma. Ovaj se dualizam usudno ucjepljuje u modernu francusku kulturu. Za razliku od njemačke romantike koja je svoju mitopoetsku začaranost Grcima pronašla u obogotvorenju uzvišenosti prirode i zavičajne topologije naroda „pjesnika i mislilaca“ (Natur und Heimat), francuski je romantizam bio u znaku Aloysius Bertrandova „Gašpara Noćnika“ i usmjerenosti u lutalačku sudbinu razotkrića „orijentalizma“ s mističnim svjetovima Drugoga.

Priroda se nužno pojavljuje otuda kao ono tuđinsko i nepoznato. Zato nije začudno zašto su svi njemački filozofi i pjesnici i u doba konzervativne revolucije 1920ih okrenuti pastoralnome imaginariju poput Hölderlina i Heideggera, dok Francuzi označavaju u književnome i političkome smislu autentični okret urbanosti moderne od Baudelairea do pariških egzistencijalista. Nema tu nikakve mistifikacije. Houellebecq je samo radikalno-cinični, nihilistički nastavljač ove francuske „avangardne dekadencije“ koja se spram svake idolatrije Velike Prirode i njezinih mitova eko-obnove odnosi s prezirom. Zaboravih ipak napomenuti još i ovo, možda i presudno za samu stvar njegove pjesme „Priroda“. Ali, prvo ću navesti dvije zadnje strofe ove moćne anti-poeme iz koje nas promatra Autor iza retrovizora njegova „Mercedesa“ dok lagano luta labirintom kamenih prijevoja provansalskih drevnih gradića.

„Izađemo li iz automobila započinju muke.

            Posrćemo usred odvratne zbrke

            U jednom gnusnom svijetu lišenom smisla,

            Sazdanom od kamenja i trnja, muha i zmija.

            Žalimo za parkiralištima i benzinskim parama,

            Za vedrim i slatkim sjajem niklanih šankova;

            Suviše je kasno. Suviše je hladno. Smrkava se.

            Šuma vas povlači u svoj okrutni san.“ (str. 131)

Nikad ne smijemo zaboraviti da Hegel u Fenomenologiji duha iskazuje najvažniju postavku uopće novovjekovne metafizike. Ona glasi: priroda nije više ono o-sebi ili neposrednost otvaranja organskoga života, već rezultat prirodno-tehničkih znanosti. Eto, kad čitamo Houellebecqov anti-naturalistički „manifest“ u ovoj pjesmi onda smo zbliženi s njegovim mrzovoljnim iskazima samo zato što znamo da nikakvog povratka prirodi u suvremenome svijetu nema i neće ga ni biti osim ekscesa ekscentrika i „luzera“ i mogućih katastrofa u velegradskome kaosu.

Pjevati o „prirodi“ danas znači biti vikendaški romantičar ili eko-fundamentalist, koje Houellebecq u apokaliptičkome romanu uništiti nemilice izruguje kao ideologiju „zelenoga terora“ ili deep-ecology Johna Zerzana. No, zacijelo je razvidno kako Houllebecqova poezija nije nimalo izvan njegovih temeljnih preokupacija razvijenih u romanima poput Širenja područje borbe i Karte, teritorija. Ako ovdje stavimo u niz glavne pojmove posthistorije poput depresije, narcizma, cinizma, apsurda, očajničkoga traganja za ljubavlju koja ima još jedina moć iskupljenja u ovom obesmišljenome carstvu praznine kognitivnoga kapitalizma, nalazimo se u zatvorenome krugu kreativnoga ponavljanja onog što Baudrillard naziva simulakrumom.

Nazivi pjesama poput „Pukotine“, „Pretvaranja, nadzora“, „Tjedni u kalendaru, zidovi“ upućuju na novu artikulaciju ideje bezuvjetne samotnosti u mreži prazne intersubjektivnosti. Zato sve Houellebecqove pjesme nisu pjesme „o“ nečemu što dolazi kao nenadani događaj nepoznatoga svijeta, već su pjesme koje su britka i suverena dijagnoza stanja kaosa i entropije ovog svijeta u kojem se život zbiva unutar sklopova moći, unutar korporacija, nebodera, lutalačkih odlazaka izvan gradova, sabiranja vlastitih duševnih krhotina, unutar četiri zida i žudnje za tijelom Drugoga bez ograda i zazora. Uostalom, ritam i novi spleen iz kojeg raste ono čudovišno u čovjeku pokazuje nam ono najvažnije: Houellebecq je vrhunski majstor proizvođenja bizarno-ekscentričnih asocijacija u tekstu s težnjom da iskaz ostane poput „sedmoga pečata“. Evo dokaza. U poemi „Život, jadni život“ slušamo bolno odvijanje prizora u kojima se starost, agonija i smrt preobražavaju u hibridna stanja egzistencije kad „ulijeću krvave zvijezde“ i „Noć se vere uz mene kao nečista zvijer“. (str. 125)

Od prve do zadnje stranice njegovih Sabranih pjesama susrećemo se s analitičkim psihogramom jedne post-epohe ogrezle u pohlepi i ravnodušnosti već uvijek proigranoga življenja. Putovanja uokolo mrtvih gradova povijesti i povratak u svoju ljušturu od snova ꟷ sve su to tragovi diseminacije jedne beskrajne žudnje za užitkom u trajanju bez cilja. Ipak, ono što Houellebecqa razlikuje od recimo Camusa i njegove egzistencijalne avanture prevladavanja apsurda života nije vjera u književnost kao sublimno ozbiljenje stvaralačke moći.

Pisati više ne znači biti izvan destrukcije i dekonstrukcije teksta. Sve je u otvorenosti temeljnih ideja koje nasljeđujemo još od romantike i dekadencije, ponajprije od Houellebecqova omiljenoga pisca Jorisa-Karla Huysmannsa, a to su posvemašnja posvećenost jeziku koji ogoljuje stvarnost do srži i nadilaženje razlike života i umjetnosti polazeći od stvaranja sebe samoga kao čiste kontingencije mišljenja i kazivanja. Pjesnik nije više ni bard, niti poeta ductus koji živi od vlastita (ne)znanja i kula od citata. On se rađa u placenti od krvi i bijesa, prožet onim „iskustvom okrutnoga sna“ u svakom trenutku svojeg neminovnoga poraza. U poemi „Mogući kraj puta“ čitamo ove stihove koji ostaju u pamćenju kao titraj disonantnih platformi od struna.

„Kao i trava, star sam i veoma suvremen,

Proljeće me ispunjava kukcima i iluzijama

Proživio sam, kao i one, izmučen i spokojan,

Posljednje godine jedne civilizacije.

(…)

Ljudi odlaze, ljudi se rastaju

Žele živjeti prebrzo

Osjećam se starim, tijelo mi je teško,

Ničega nema osim ljubavi.“ (str. 155 i 159)

Zar stvarno baš ničega?

Poezija je rođena kao i filozofija iz najdubljega bezdana svijeta i ondje se vraća na kraju svojega puta.

Još imamo vremena za jedan Hamletov ꟷ out of joint, zar ne?