Žarko Paić

Identitet? Metafizika je od iskona u znaku dvojstva. Parmenid bitak shvaća postojanošću i vječnošću, jer ono što jest nije drugo negoli ono isto koje omogućuje svaku razliku i drugost bića. Heraklit misli bivanje kao promjenu bića u postojanosti promjene, Ono što je promjenljivo nije isto kao isto, već isto kao jednako. Otuda ponavljanje proizlazi iz bivanja drukčijim onog istoga. U suvremenoj filozofiji Nietzsche kroz volju za moć kao vječno vraćanje jednakoga misli bitak kao bivanje. Zato ponavljanje ne znači ništa novo, već je novo ono isto kao individuacija u egzistencijalnome smislu nastanka bića. Deleuze uspostavlja svezu između Heraklita i Nietzschea tako što uvodi ponavljanje kao nastanak onog novoga, ali ne kao postojanoga bitka, već kao postajanja koje pretpostavlja slučaj iznimke ili logiku kontingencije. Dakle, kad metafizički mislimo identitet, onda moramo imati u vidu da od samoga početka pa do kraja ono isto jest isto kao apsolut u postojanoj vječnosti ili kao apsolut u vječnome postajanju. Nemojmo utvarati da je ono suvremeno shvaćanje tzv. antiesencijalizam naspram drevnoga esencijalizma. Ne, problem je u tome što Deleuze jasno pokazuje u Uvodu svojeg temeljnoga djela Razlika i ponavljanje da mi u tzv. moderno i postmoderno doba ne živimo više u iluziji transcendentalnoga shvaćanja izvornosti i jednokratnosti bitka poput Grka ili srednjovjekovnih kršćana.

Mi smo djeca tehničkoga simulakruma i okruženi smo izvana i iznutra sredstvima mehaničkoga ponavljanja poput satova, reprodukcijskih alata, fotografije i filma. Ono što određuje pojam identiteta nije stoga pasivno stanje bitka, već dinamični sklopovi postajanja-drugim iz apsoluta kao razlike. Iz razlike kao takve, iz imanencije života nastaje individuacija, ono što svoju ‘bit’ zadobiva ne darom Boga ili faktičnošću prirode, u onom spinozističkom smislu razlikovanja između natura naturans i natura naturata. Misliti identitet u doba tehnosfere stoga znači misliti drukčije ono Isto koje ne zadobiva svoju istost i istovjetnost odozgo,  onto-teologijski, već odozdo, tehno-topologijski i onto-etologijski. Imanencija je istovjetna sa životom i misliti život otuda ne znači više davati mu božansku moć podrijetla bez mogućnosti promjene iz sklopa odnosa snaga i moći ove prestabilirane disharmonije svijeta.  Svetost života dolazi sada iz njegove kontingentne mogućnosti ozbiljenja slobode kao događaja kojim mišljenje postaje virtualna aktualizacija prostora-vremena njegove nužne fraktalizacije i ekscentričnoga slučaja kao iznimke.           

 Identitet? I ono Isto i ono Različito, a ne ono isto koje razliku stvara kao ono drukčije od istoga, već kao ono različito što stvara ono isto kao drukčije. Iznimka nije više potvrđivanje pravila, već stvaranje novoga pravila koje pretpostavlja mogućnost drugosti kao zbilju i nužnost Drugoga. Ono isto je uvijek isto posvuda i nigdje, a ono različito je uvijek različito kao drukčije i drugo u stalnoj promjeni svijeta. Ovaj identitet koji se konstruira, a ne nasljeđuje spojem slučaja i nužnosti, sreće i tragike, određuje se svagda iz novoga konteksta i situacije i zato je njegova ‘sudbina’  da bude ANTI-EDIP, de je rizomatski aksiom, stranac i nomad,  a ne ukorijenjeni pripadnik vječnoga Heimata. Ono najčudovišnije je, pak, samo to da ova apsolutna sloboda kao kontingentni izbor vlastite ‘sudbine’, ovaj kaos bez podrijetla, zahtijeva smirenje, pokušaj da se u ono Novo unese duh stabilnosti, ono što čuva čovjeka da ne poludi od beskonačne brzine transformacija. Lijepo je to rekao Borges povodom analize soneta i slobodnog stiha: imamo tradiciju da ne poludimo od originalnosti. Novo i ponavljanje su već za Kierkegaarda bili pitanje razlike grčke eleatske škole u filozofiji i modernosti. Grci su ponavljanje shvaćali ‘tradicionalno’, iz arhajske prošlosti, a mi moderni shvaćamo ponavljanje ‘avangardno’, iz futurističke budućnosti.

Paradoks je u tome što je oboje ono isto u razlikama i k tome čista tautologija metafizički shvaćenoga vremena. Grci su bili lišeni budućnosti i novoga i zato im je vrijeme proizlazilo iz iskustva vječnosti, heraklitovskoga Aiona. Moderni vječnost zamišljaju kao nadvremenitost i zato nitko nema vremena jer ga progoni, goni i pogoni budućnost. Grci nisu znali za problem savjesti, kajanja i strepnje pred budućnošću jer ih je užasno mučila moć tragične prošlosti, Još i danas posjetitelji Mikene osjećaju jezu prolazeći grobnicom u kojoj su pokopani Agamemnon i Klitemnestra iako se to zbilo pred gotovo tri tisuće godina. Tragedija pripada vremenu uživljavanja u stvaralačku dimenziju prošlosti. Mi, moderni, ne znamo za njihov strah, ali samo zato što se užasavamo mogućnosti ponavljanja tehnološke apokalipse u neposrednoj budućnosti. I esencijalističko i antiesencijalističko shvaćanie identiteta povezuje svijest o vremenu. No, je li vrijeme u metafizičkome horizontu još uvijek uvjet mogućnosti identiteta kao onog Istoga i Različitoga?

Identitet? Konačno, u promišljanje ulazi i Heidegger. Njegovo razumijevanje smisla bitka kao horizonta iskonske vremenosti otvoreno je polje egzistencijalne slobode tubitka, njemački Dasein, što je put prevladavanja i drevnoga i modernoga iskustva vremena. Zato je Bitak i vrijeme filozofijski uvid u kraj metafizike kao onto-teologije i jedino što mu je još nedostajalo da otvori put u slobodnu mogućnost nabačaja budućnosti bilo je to što nije imao još pojam apsolutnoga medija kraja metafizike uopće i kraja vremena kao takvoga. Nije imao pojam postava, njemački Gestell. To je bit tehnike u modernome razumijevanju bitka kao takvoga kojim bitak, bića i bit čovjeka bivaju suvišnim za daljnje djelovanje i funkcioniranje čovjeka-u-svijetu. Postav je uvjet mogućnosti nastanka biti tehnike kao sredstva-svrhe realizacije povijesti, ali nije uvjet mogućnosti nastanka tehnosfere. Zato što je tehnosfera samo-hod i samo-razvitak, samo-kretanje i samo-svijest tehničkoga objekta kao apsoluta koji misli isto i različito od čovjeka u formi AI. Tako što misli pragmatički i kontekstualno, ONO u formi AI misli izvan granica metafizike zato što više ne koristi jezik kao događaj kazivanja svijeta, već kao know-how alat za pravljenje mišljevina. Tehnosfera i njezin neurokognitivni Dasein u formi homo kybernetesa nadilazi obje verzije identiteta u povijesti zapadnjačke metafizike, onu Parmenidovu-Heraklitovu i onu Heideggerovu-Deleuzeovu. Tehnosfera više nema identitet, jer je taj pojam već s Rimbaudom i njegovim Pismima Vidovitoga postao besmislen. Zašto? Zato što orfički vidovnjak u dobi od 17 godina kaže: Ja, to je netko drugi.

U mojoj knjizi Politika identiteta – kultura kao nova ideologija jasno i izričito nalazi se i poglavlje pri kraju, zar ne i logično, naslovljeno ‘Kraj identiteta?’ Čitati knjige znači misliti zašto je autor baš na kraju stavio upitnik iza jednog ionako odavno proigranoga pojma koji i u trećoj dekadi 21. stoljeća izaziva iznova toliko veliku pozornost i interes. Misliti znači biti u događaju kojim se svijet pojavljuje kao vječna svjetlost i kao sutonski sjaj iščeznuća.