Žarko Paić

1.

Ponekad se kroz karizmatsku osobnost nekog pisca prenose ideje iz drugih svjetova teksta. Pisca tako podvrgavaju operaciji „uskrsnuća“ ne baš toliko zbog njegovih ideja i veličajnih spisa, već zbog potrebe da se s njim i preko njega ─ alegorijski, simbolički, metaforično, aluzivno ─ zapodjene drugi oblik dijaloga s vremenom negoli što je jednosmjerna i površinska dijagnoza da je upravo „ovo“ vrijeme nesklono pojavi velikih pjesnika i mislioca. U hrvatskome slučaju pisac preko kojeg su se vodili takvi dijalozi i odapinjale kritičke strelice uvijek je bio, i čini se da će i ostati, Antun Gustav Matoš. Na njegovu se grobu Antun Šoljan oprostio od svih užasa socijalističkoga režima. Ni naš subverzivni klasik, Radovan Ivšić, posljednji nadrealistički svjetionik slobode kao eksplozije riječi, koji je periodično dolazio do središta književne javnosti kao netko posve Drugi i poput stranca, bez državno-partijskih odličja i robovanja prolaznoj slavi, nije odolio da Matoša ne podvrgne vlastitome skalpelu produktivnoga kaosa. U pjesmi začudno izravnoga tona Pozdravljam te A.G.M., što za Ivšića kao suptilnoga pjesnika ljubavi u okrilju nadrealističkoga kanona nije uobičajeno,tekst poprima oblik diskursa manifesta. Izvorno je napisan na francuskome jeziku za simpozij o Matošu na Sorboni 1984. godine. Pjesnik tako izrijekom kaže:

„Govorio si: „Što bi bio čovjek bez tih velikih sanjara? Dan bez noći, život bez sna. Sanjajmo, dakle!“ Govorio si također: „Postati čovjek je ljepše no postati kralj, a postati pjesnik je ljepše no postati čovjek!“ ─ Dobro si poznavao boju slobode.“ (Radovan Ivšić, U nepovrat, GZH, Zagreb, 1990., str. 118-122.)

Ako se za Ivšića može sažeti bit njegova književnoga djelovanja od prve zabranjene poeme Narcis, koja je toliko ozlojedila krv i pastorale Pavelićeva ustaškoga režima da je mladoga pisca stavio na indeks zbog toga što je nadrealističkom „ludorijom jezika“ provocirao simboličke stupove U-totalitarizma čak i više od Krležina Antibarbarusa, a o čemu je Stanko Lasić mjerodavno progovorio u svojoj monumentalnoj Krležologiji, onda je zacijelo u pravu Dalibor Foretić kada ustvrđuje da je Radovan Ivšić svojevrsno književno čudo, poput Rimbauda, jer nikoga nije oponašao. U tom izdvojenom i nesvodljivu položaju Ivšić je ostao do kraja života. Njegov pjesnički glas i dramsko pismo bez uzora je i bez sljedbenika u hrvatskoj književnosti. No, ono je takvo od samoga početka, od trenutka nastanka uzbudljive životne i poetičke igre bez kompromisa. U mahnitome vrtlogu vremena sve ono što se književnim mandarinima i ravnodušnim poduzetnicima Teksta čini zastarjelim modelom pobune uz neizbježnu dogmu nadrealizma o snu kao drugome životu, preostaje temeljno pitanje: zar je moguće biti istodobno onirički anđeo i nepokorni heretik jezika?

Nitko se više od Ivšića ne može podičiti da je toliko svoj i „svojeglav“. Njegova navastita liričnost diskursa predstavlja u suvremenoj hrvatskoj književnosti začudni spoj naivnosti u iskazu i žestoke geste subverzije logocentričnoga poretka svijeta. Pogledajmo samo kako se ono „naivno“ opredmećuje i utjelovljuje u svojem dvoznačnome znaku apokalipse i balkanskoga folklora. Kralj Gordogan u mahnitome završetku poput krvavoga uzurpatora ubija sve, i lūde i dvorjane. Poput apsolutnog ubojice svijeta iz perspektive vječne samoće diktatora siječe stabla i izgovara ono neiskazivo: caf, caf, caf! Kada zbiljske i imaginarne glave padnu s ramena, Gordogan će nastaviti sjeći trupce. Da, Kralj Gordogan je istinska antipolitička drama o mahnitosti politike uopće. U doba njezina nastanka Ivšić je znao da ustaški grozomorni poredak strahovlašća neće odmijeniti buržoaski liberalizam, a koji su nadrealisti, uostalom, prezirali. No, i on bi bio blagodat prema stegama i utegama socijalizma koji se ustoličio nakon strahota 2. svjetskoga rata na ovim prostorima.

2.

Ivšić je dosljedno ostao pisac onkraj svake privrženosti ideologijama. Stoga je zatiranje projekata njegove avangardne, vagabundske kazališne družine 1950-ih godina bio tek formalni povod odlaska u Pariz. Narcis iz podzemnih krajolika jezika i svijesti, majstor ironije i pronositelj subverzivnosti gesta, svoje je pjesništvo usmjerio totalnome projektu snoviđenja i  performativne akcije u javnome prostoru s posljednjom nakanom prelaska granica između jezika i slike. Ivšićevo je kazalište izrazito vezano uz izvore tragičkoga svijeta Grka. Bez maski i kaciga svi se njegovi arhetipski likovi ne mogu zamisliti kao žive pojave. Oni su istodobno objekti nekog praiskonskoga kaosa kao i snovite ideje u žudnji za moć, bez obzira u kojem se obličju pojavljivali. Iza maske ne postoji više ni mimika niti gesta onoga nesvjesnoga što se artikulira kao jezik, kako kaže Lacan. Doista, iza maske nema ničega. Svijet sveden na koprene parodirane umjetnosti zrcali umnožene male Gordogane, balkanske i ine izmaštane monstrume, koji se u liku apsolutnoga kralja-ubojice preporađaju i doživljavaju ekstazu proždiranja. Ekstatični jezik mahnitosti vladanja bezobzirno je grozan u svojoj „uzvišenosti“:

Otišao je. fff! Što me nije ubio? Gora goru ne ubija. Ni opazio me nije, smrt ga opazila. I ono čudo s njime: hi hi hi, hi hi hi! Što ću sada? fff! Mogu vjetar na uzicu vezati. Ludo, ludo! Ni njega nema. Nema li koga na putu? Pusto je sve i prazno. Rep mi na čelu izrastao, ako znam što ću činiti. fff! Sjetio sam se. Idem u šumu i stablo ću za stablom caf, caf, caf, caf,  caf, caf, caf! (Radovan Ivšić, Kralj Gordogan, u: Teatar, NZMH, Zagreb, 1998., str. 122.)

Ivšićev dramski jezik obilježava apsolutna sloboda i autonomnost pjesničkoga kazivanja. Spoj s ritualnim postupcima neoavangarde i njezinim maskama i znakovima, preradbom grčkih travestija, dovodi do učinka uzvišenosti i čudovišnosti (Unheimlichkeit). Pritom valja dodati da se u njegovu djelu ne može otkloniti subverzija poretka metafizike profanoga života. Između umjetnosti i života ne postoje oštri rezovi. Štoviše, od života se treba stvoriti jedinstveni umjetnički događaj u svakom trenutku egzistencije. No, bez nepokornosti i nepripadnosti društvenim uzusima građanskoga morala i politike sve se čini uzaludnim. Tako je s Annie le Brun 1968. godine u doba studentskoga pokreta u Latinskoj četvrti u Parizu, kada su studenti predvođeni Danielom Cohn-Benditom danonoćno prosvjedovali na barikadama, napisao nekoliko manifesta protiv bivših nadrealista, fašista i maoista, pristajući unatoč skepse uz ideje „velikog osporavanja“. Značilo je to biti uz „bjesnilo“: Pas des Pasteurs pour cette rage/Ne treba nam Pasteur (ili pastir) za ovo bjesnilo. Bilo je to samo drugo ime za nadrealizam s njegovim metapolitičkim snovima o slobodi. Uostalom, pariški su „revolucionari“ 68′ svoju pobunu ukrasili gotovo tipičnim nadrealističkim sloganom: budimo realni, tražimo nemoguće! Georges Bataille bi rekao u Dnevniku o Nietzscheu da nemoguće zahtijeva da se s njim ide do kraja, baš poput žene.

Sve to Ivšića nije priječilo da ne poklekne pred demonskim zovom neoavangarde i da postane grobar vlastitih žudnji za estetizacijom politike poput mnogih drugih. Pjesnik i dramatičar, hrvatski subverzivni klasik, nikad nije pristajao izazivati misaonom energijom. I kada je za poraz modernoga pjesništva okrivio akademizam i profesore sa sveučilišta na Zagrebačkim književnim razgovorima 1998. godine, nije to bilo razočaranje i puki hir čovjeka koji nikad nije vjerovao u sveučilišta kao oaze slobode. Radilo se o prosvjedu protiv okoštale tradicije mišljenja. A ona pjesništvu nije podarila ništa više osim katkad ispraznoga sveznadarskoga manirizma uz figuru poete ductusa. Ivšić se iznova usudio prvi izreći heretičku misao. Živost se duha ne uči u seminarima. Takav je duh izvan enciklopedizma. Ako je njegova pretpostavka sloboda, onda je njegova glavna postavka da je san i rastrojstvo osjetila put u kraljevstvo čiste duše. Živost duha i nesputanost duše žive od zraka i daha. Tako je Radovan Ivšić još u mladosti u drami Daha simbolički navijestio onirički svjetonazor i ideju vlastita pjesništva. Ova eterična estetika slobode nema ništa s dadaističkim razaranjem jezika u ime iskonske tjelesnosti govora. Nije li uistinu Ivšićev izdvojeni položaj u cjelini sve više prihvatljiv nadolazećem naraštaju negoli kad je pisao svoje stihove o Narcisu, Toyen, dahu i uzdasima?

Ivšić je čarobnjak riječi u svođenju na njihova elementarna značenja. Čini se da je to razlogom zašto je jezik za njega posvećeno mjesto kazališta. To je eksplozija jezika u svim smjerovima. Poseban status koji jezik ima u nadrealističkoj praksi pisanja već je višekratno protumačeno. No, kada se govori o nadrealističkome mitu u okviru kojeg je i Ivšićevo djelo uklopljeno u novome horizontu značenja, valja imati na umu upozorenje o „izrođivanju“ iskonskih nagnuća tog avangardnoga pokreta. O tome ponajbolje svjedoči njegov utemeljitelj André Breton.

„Danas je opće poznato da se nadrealizam kao organizirani pokret iznjedrio unutar zahvata velikih razmjera koji se ticao jezika. Stoga nije na odmet opetovati da plodovi jezična ili slikovna automatizma, koje je na samom početku istaknuo, u duhu svojih tvoraca nisu odgovarali nikakvom estetskom kriteriju. Čim je kod nekih od njih taština takvu kriteriju dopustila da se ugnijezdi ─ što nije trebalo dugo čekati ─ zahvat se izopačio, a vrhunac je bio gubitak stanja milosti koje ga je prvotno omogućilo. (André Breton, „O nadrealizmu u njegovim živim djelima“, Europski glasnik, br. 4/1999., str. 819. S francuskoga prevela Vlatka Valentić.)

Ako će, dakle, nešto snažno i duhu vremena nepokorno preživjeti od razasute baštine nadrealizma u književnome poretku koji poput ništavila zjapi pred nama, onda će to očigledno biti razigrana proizvodnja jezične raskoši. Posrijedi je ona vrsta igre što nadilazi sve zamislive estetske i etičke kanone. Slikarstvo ovdje može biti spokojno. Jer, Miró, kao autor izvorne litografije uz Ivšićevu pjesmu Mavena iz 1960. godine, Dalí i Picasso neprestano privlače gledatelje dobro ugođena oka. Za čitatelje Nizana, Eluarda, Bosqueta, uz iznimku Bretona, to ne bismo baš mogli reći. Nadrealizam je kao i svaki avangardni pokret u 20. stoljeću bio odveć samorazaralački da bi od vlastite dogme načinio blistavi dragulj u kruni. Ono što preživljava jest samo jaka misao: ideja da je sloboda u svojem apsolutnome zahtjevu jezičnoga kaosa izvor umjetničke istine. Zato je Ivšićevo čitanje A.G. Matoša moguće sagledati kao vlastiti odraz u zrcalu iz kojeg se naziru obrisi nadrealističkoga „svetoga trojstva“ ─ sna, slobode i rastrojstva osjetila.

Radovan Ivšić kao radikalni nadrealist nije se odricao temeljnih ideja ovoga pokreta i kad je sve krenulo nizbrdo. Alkemiju slobode koja prethodi književnosti mnogi nisu mogli razumjeti čak ni kada je u slavnome razdoblju vladavine kultnoga Gordogana zagrebačkim ITD-om sve smjeralo rasprsnuću boja, svetkovini maski i animističkih tonova „divlje duše“. Njegov radikalni stav osporavanja značio je ipak nešto krajnje „ne-suvremeno“ u odnosu na trend rastuće performativnosti kazališnoga jezika. Što? Ništa drugo negoli da kazalište nije želio oslobodti govora/jezika da bi dao prostor vjekovne potlačenome tijelu kao što je to bila Artaudov put kritike metafizike Zapada. Već od samoga početka to je bilo prisutno u dramama Daha, Sunčani grad, Vojnik pobjednik. Vrhunac se doseže u poetskome kazalištu apokaliptičke vizije svijeta s povratkom onome iskonskome, šamanskome karakteru jezika. U Ivšićevoj drami Aiaxaia u režiji Vlade Habuneka 1983. godine na pozornici HNK-a u Zagrebu susrećemo se s tajnom stvaranja i moći riječi. Nije li, uostalom, sâm Ivšić na pitanje o smislu Kralja Gordogana izravno odgovorio u jednom programatskome razgovoru:

„Napisao sam je 1943. godine u najgore vrijeme. Ona je napisana jezikom narodne poezije, a vezana je cijelim našim balkanskim folklorom…Sto stvari ima u tom imenu. S jedne strane ima ima Engleza Gordogana Craiga kojega sam volio, jer je obnovio moderni teatar. Zatim Gorboduc, jedna od prvih engleskih tragedija, pa piće Gordon’s gin, pa riječ gord, pa Gorgona…Grupa suglasnika grg nalazi se u mnogim indoeuropskim jezicima, gdje je vezana za značenja gutanja, proždiranja, potonuća.“(Radovan Ivšić, U nepovrat, GZH, Zagreb, 1990., str. 83.)

U suvremenome hrvatskome pjesništvu više nema heretika iz unutarnjega poriva slobode. Pjesništvo, kao ni književnost uopće, nema nikakvo drugo poslanstvo osim vlastite preobrazbe u užitak sâme tekstualnosti. Sve su to tek apokaliptičke inačice već zastarjelih poetičkih i teorijskih programa od nadrealizma do poststrukturalizma. Ako, dakle, nema više nikakvog radikalnoga osporavanja čak ni u teoriji o pisanju kakvo je bilo postavljeno u mišljenju-pisanju Mauricea Blanchota ili Georgesa Bataillea ─ što preostaje? Ponajprije, nema se što osporavati jer živimo u doba posthumanoga stanja gdje su sve strukture već raspršene, a umjesto vladavine središta na djelu je logika fluidne mreže odnosa između biti i pojave. Sve postaje nadomjestivo jer ništa nema postojanost i trajnost. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.)

U doba posvemašnje praznine čemu još sanjari što subverzivno prolaze traumatskim kôdovima stvarnosti poput sablasti? Zar je baš sve postalo isprazno i osuđeno na blaziranost duha vremena? Radovan Ivšić bio je dvojezični pisac s ovu stranu „tamnice imaginarnoga“,( Radovan Ivšić, Poèmes, Gallimard, Pariz, 2004.) kako je i sâm prokazivao Brechtov angažman u kazalištu. Ako se sloboda izvorno konstituira u jeziku kao ono nesvjesno, onda se taj jezik pojavljuje ne više pukim alatom mišljenja. Jezik kazuje proživljeno iskustvo pobune i osporavanja. Ovo su ključne riječi nadrealizma. No, uz mjeru vlastite, unutarnje pobude za smislom u potrazi za ljepotom i tajnom. Ivšićev se čudesni jezik predrefleksivnoga iskustva, toliko blizak narodnome pjesništvu, igri i začaravanju razotkriva iz odnosa sa svijetom kao eksperimentom života i dahom ekscentrične slobode. Stoga je poezija ono što se u Grka nazivalo svezom/odnosom proizvođenja novoga i njegova misterija (ποίησις i mυστήρια). Stvarati ne znači skrivati značenje stvorenoga od puka, nego podarivati mu tajnu koja ga štiti od profaniranja i ispražnjavanja smisla.

„Poezija jest kao vjetar, ljubav, šuma, očajanje, zrak, san. Ona uzima boje koje joj hoćemo dati, ali po svojoj biti izmiče svakom formalnom određenju.“ (Radovan Ivšić, U nepovrat, str. 37.)

3.

Zvuči uistinu nesklapno Ivšićevo ime vezati uz tradiciju. Međutim, ne zaboravimo da je avangarda paradoksalni projekt, a to onda znači i nadrealizam bez kojeg je njegova umjetnost nezamisliva, iako je posrijedi nesvodljivost autorstva često i protiv glavne struje na čelu s Bretonom. Nadrealizam otuda postoji samo u razaranju jedne vrste tradicije, dok onu drugu, suspregnutu i potisnutu u stranu, oniričku s podrijetlom u romantizmu preoblikuje u vlastiti poetički program. U zbirci ogleda i razgovora objavljenim pod nazivom Kaskade (Cascades) 2006. u Parizu, Ivšić stavlja na početku uz Bretona još dva motta i to njemačkoga pjesnika-mislioca Novalisa. (Radovan Ivšić, Cascades, Gallimard, Pariz, 2006.)

 Nije to, dakako, slučajno. Novalis je ishodište romantike koja je nastojala sjediniti novim poetsko-filozofskim jezikom mitski iskon u Grka i suvremenost u znaku vladavine znanja i moći profanacije svijeta. U jednom od ogleda „Riječi maske i maske riječi“ („Les mots du masque et les masques du mot“), govoru na konferenciji Magija i književnost u Kongu (Magie et écriture au Congo) iz 1993. godine, Ivšić govori o „devastaciji riječi“ i njezinome tehničkome nadomjesku u totalitarnim poretcima 20. stoljeća. (Radovan Ivšić, Cascades, str. 202.)

Borba za očuvanje živih jezika jest smisao očuvanja naroda i njegove neumrle tradicije. Razlike su ono što tu tradiciju čine neugasivom i kada se nastoji razoriti svim sredstvima. Zato je baština u suvremenom liku narodne poezije, od čega je satkana i čudovišna figura Gordogana, uvjet mogućnosti svake igre i dekonstrukcije smisla. U drami Aiaxia govor poprima posvećeno značenje:

„Govor je kad iz daha riječi naviru/kad se tiho probijaju/širom prelijevaju/strahotne i uvijek nove…/riječi, crvene od usana, mokre od suza, mračne iz dubina srca/riječi od sna i riječi od uma.“

Heretik iz jezika jest pjesnik posvećen snoviđenjima i ludizmu. Izigravanje smisla ne pretpostavlja stvaranje alogičnih i metalogičnih sklopova. Avangarda je još od ruskoga futurizma klizila po rubu vriska i krika, zvukovnih tragova praiskonskoga bola. No, Ivšić se tome nikad nije priklonio. Naizgled heterogena struktura njegovih stihova, ako se slijedi put zbirki od Tanke preko Crnog do Bunara u kuli zaziva oniričke sfere i strujanja daha iz čega izvire govor. To je pjesništvo i umjetnost na dah kao što ronjenje na dah iziskuje od ronioca svijest o granicama i moći proboja tišine tamne vode u rijeci ili moru. Uz san i slobodu dah je treća ključna riječ svekolika Ivšićeva kozmogonijskoga poretka stvari. Dah je usto poetski sublimirana zgoda uzdizanja čovjeka ponad stvari. U grčkome, predsokratovskome iskustvu pojam se duše odnosio na bit bitka. Čak je i Aristotel u spisu O duši (De anima) izrekao misao da je „duša na neki način sve“. Dah je šum i ništa, ono zagonetno oslobađanje duše iz ništavila (crnila) u svijet kao svjetlost. U ciklusu pjesama Zračne pojave iz 1959. godine Radovan Ivšić govori o tijelu i dahu, ljepoti žene onkraj erotičkih tvarnih dimenzija. Dah bića ne priziva posljednji (uz)dah. Nigdje u Ivšića nema ni traga od dekadencije i simbolizma. Eterični i onirični bljeskovi, slikarski elementi teksta, klone se svih oblika rasapa i užasa praznine. Ivšić je stoga istinski pjesnik predrefleksivnoga iskustva gibanja tijela i riječi, ne stvari i riječi poput Henrija Michauxa.

4.

Ako se zna da je njegova mladenačka poema Narcis nagrizla duhovnu bijedu Pavelićeva ustaškoga poretka, što je samo znak da totalitarizam ne podnosi nikakvo pa ni umjetničko iskliznuće „smisla“, iako je iz današnjeg motrišta to bila nedužna igra protiv svetkovine uništenoga razuma, eksperiment automatskoga pisma, ali subverzivan u svojoj nakani protiv prozirnosti tekstualne istine o ozračju društvenoga ropstva, onda je samorazumljivo zbog čega se Ivšić zauzimao za rubne, alternativne kulturne projekte. Tako se čak i pjesništvo u svojoj cjelovitosti kao sinteza glasa, slika i pokreta riječi nije moglo zamisliti bez knjige koja nešto (konotativno/denotativno) govori onkraj tvarnosti znaka. Skurjenijev onirizam i djetinji, naivni prizori u suprotnosti s redukcionizmom Exata s Ivanom Piceljom kao Ivšićevim prenosnikom slike iz njegovih drama samo su logični nastavak poetike apsolutne slobode drugim sredstvima. Za privrženike ljepote u klasičnim okvirima Ivšićevo pjesništvo bit će, doduše, nekovrsni tamni hibris. Iako mu se ne može zanijekati inventivnost i briga za formalnu jednostavnost pjesme, bez obzira je li riječ o razlomljenome stihu ili proznoj strukturi Bunara u kuli koja podsjeća na oniričku pripovijest. No, Radovan Ivšić nije moderni tradicionalist. Za njega je ljepota tek onda stvaralački pokretač umjetnosti kada je u suglasju s pobunom i jezikom isijavanja smisla. Ona je utoliko više važnija ukoliko se ne doživljava uzvišenom i muzejski okoštalom relikvijom. Ivšić otuda ne ponizuje ljepotu tako da je skrnavi ili banalizira. Zato će se rijetko netko moći odvažiti pronaći bilo kakve dodirne točke njegove poetike s postmodernim eklektičkim duhom praznine. Kao i svaki „prosvijetljeni“ nadrealist od Saint-John Persea do Bataillea tako se i Ivšić nadahnjuje onom hermetičkom tradicijom od katarskih sljedbi do narodne, pučke kulture izvan kanona „naive“ da bi još više naglasio svezu/odnos snoviđenja, iskonske ljubavi i tijela kao misterija. To je tijelo od daha i etera, od svjetlosti i minerala.

Za Ivšićev se poetski jezik s pravom tvrdilo da seže u rasponu od nereprezentacijskoga, performativnoga do simbolički i metaforično razigranoga. Prijelaz iz jednog sloja u drugi nije pritom značio napuštanje izvorne opsjednutosti njegovom znakovnom moći i apofantičkim čudom. Vrtoglava sloboda jezika, kao jedna od temeljnih „ljudskih sloboda“ u zatočeništvu svijesti, iziskivala je osjećaj za sažimanje i brigu za slikovnost jezika sâmoga. Kada se ta „dahovska“ poetika ogoli od izvanjskih, akcijskih motiva, od očitovanja nadrealističke slobode kao prosvjeda sna i ludila čiste bezrazložnosti, preostaju li tek samo „lijepe pjesme“ što sanja svaki tradicijom obuzeti poeta ductus? Naravno, ali bez trojstva snova, slobode i ludila sve bi to bilo pukim uljepšavanjem stvarnosti, čistom estetskom fascinacijom i ništa više.

5.

Radovan Ivšić se i u angažiranome stihotvorstvu kao u slučaju već spomenutog Pozdravljam te A.G.M. ne odriče smisaone iskazivosti. U sumraku stoljeća koje odlazi, kako pjeva u dijalogu s Gustlovim sjenama i opsjenama, ne preostaje tek nostalgija za vremenima kada je osporavati još imalo smisla. Preostaje ipak svijest da je praznina samo prijelazno stanje. Doduše, ono može potrajati neizmjerno dugo. Pjesnički glas Radovana Ivšića nedjeljiv je s onim što progovara iz Gordogana, Dahe, Aiaxiae. U suglasju tijela kao znaka, riječi i slike, svjetlosti i ništavila, oslobađa se ona životna energija pisanja kao jedino smislenog odgovora slobode u njezinoj posvemašnjoj nepokornosti. Nepotkupljiva riječ i kada se suprotstavljala ustaškome i boljševičkome totalitarizmu, i kada je secirala Krležine dogme i kada se priklanjala manifestima u doba zamora avangarde ─ riječ Radovana Ivšića ostala je čistom i posvećenom posljednjem uzdahu ljudske nemoći da zaustavi vrijeme i osjeti se uzvišenom poput poezije u času njezina rađanja.

Zar i njegov mahniti Gordogan, ta paradigma diktature ludila i zla, uzvišeno poetski ne frflja kada ostane sâm na svijetu:

Pusto je sve i prazno.