Žarko Paić

1.

          Ovo je prijevod Heideggerova kratkog nacrta teksta koji ćemo u nastavku pokušati protumačiti. Nalazi se u 75. svesku njegovih Sabranih djela, izd. V. Klostermann iz Frankfurta na Majni, 2000., koji obuhvaća dva dijela: 1) Uz Hölderlina i 2) Putovanja Grčkom. Zapravo, treći dio ovog sveska sadrži različite vrlo kratke nacrte i bilješke i u tu skupinu tekstova pripada i ovaj. Datira se u 1939. godinu.

M.H.

O POLITIČKI POGREŠNOM TUMAČENJU “DOMOVINE” KOD HÖLDERLINA

“Duh čuvar domovine” (IV, 385), “do danas / Ostao je bez imena” (IV, 245). Još nije imenovan; još nije uspostavljen, “Zbog njezine ljepote”. Imenovati taj “duh” i uspostaviti nešto još više je ista stvar. Taj duh koji drži domovinu sabranu u njezinoj neuzvišenoj biti i prvo zahtijeva razotkrivanje njezine biti ꟷ umjesto zagovaranja ciljeva, namjera i zahtjeva u natjecanju s drugima. “Duh”: odlučujući utjecaj bitne istine. Hölderlinov “domoljubni zaokret” ne smije se pogrešno tumačiti “politički” ꟷ možda čak i u smislu konačnoga i primarnog cilja.

Domovina i njezin zakon samo su tranzitna točka za bitne odluke koje se tiču ​​bogova. Tek iz takve odluke dobiva svoje ime, kaže se što je “njemačko”. Protiv gruboga “politički” pogrešnog tumačenja Hölderlina, koje sada polako postaje uobičajeno čak i tamo gdje se još uvijek očekuje istinsko promišljanje, može se suprotstaviti jedan dokaz, koji datira iz 1804. Završna rečenica posvete njegovom prijevodu Sofokla glasi:

Inače ću, ako vrijeme dopusti, pjevati roditelje naših knezova i njihovu veličinu i anđele svete domovine.

Ne domovinu, već anđele njezine svetosti, podrijetlo i temelje vladavine koja je održava. Ozbiljno – odlučno znanje o skrivenome, tek treba utvrditi, bitnome podrijetlu domovine. Kada ćemo početi shvaćati ozbiljnost i nužnost nad kojom moramo biti gospodari ako riječi ovog pjesnika žele pronaći njemačku publiku?

2.

          Unatoč tome što dobro znamo kako je nesretno završila Heideggerova metapolitika njegova „duhovnoga nacizma“ nakon što su objavljene Crne bilježnice 2015. godine s jasnim dokazima njegova antisemitizma (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/, čitati njegove tekstove o Hölderlinu znači imati uvijek u vidu ono što je u naslovu ovog nacrta: o politički pogrešnome tumačenju domovine. Nije, dakle, problem u Hölderlinu i njegovu tzv. „domoljubnome zaokretu“ nakon himne „Germanija“ i „Rajna“, već u tumačenju onih koji u tome „duhovnome obratu“ vide političke konzekvencije. Budući da Heideggerov tekst datira iz 1939. godine kad Hitlerova Njemačka kreće u totalnu mobilizaciju sustavnoga genocida nad Židovima i nearijevskim narodima, kad, dakle, otpočinje užas 2. svjetskoga rata i kad je ideologijsko ustrojstvo Nazi-pokreta dospjelo do latentne faze realizacije posvemašnjeg uništenja Drugih, ovaj tekst kao da je obavijen nekom začudnom hermetičkom sjenom.

Nije teško razabrati o čemu je riječ. Heidegger je još kao rektor Sveučilišta u Freiburgu 1934. godine i vrlo brzo nakon što više nije obavljao ovu „političku“ dužnost odgoja i obrazovanja njemačkih studenata jasno pokazivao svoju nenaklonjenost i odbojnost spram rasno-biologističkoga shvaćanja pojmova „njemačkoga naroda“ i „domovine“. Taj njegov spor, koji je u svojem samorazumijevanju i u poznatome razgovoru za „Der Spiegel“ (1966/1976) nazvao svojim gotovo „subverzivnim“ odnosom spram službene nacističke politike koja ga je stoga držala podalje od javnih priznanja i dužnosti, proizlazi još iz prvoga „zaokreta“ ili „obrata“ (die Kehre) njegova mišljenja nakon Bitka i vremena (Sein und Zeita) s reduktivnim znanstvenim pristupima biti čovjeka kao tubitka (Dasein), a rasistički biologizam nacističkih filozofa bio mu je odlučujući moment za skrivenu radikalnu kritiku ne samo instrumentaliziranja biologije kao znanosti u političkome smislu, već i pojma kojeg je uvijek smatrao odioznim, kao što je to kultura.

Uostalom, naci-Kulturkampf je 1930ih godina u Njemačkoj uspostavio politiku pokoravanja „javnoga razuma“ novome pokretu/poretku totalitarnoga ustrojavanja svijeta života. Zato je „politički pogrešno“ Hölderlinov „domoljubni zaokret“ tumačiti njegovim antirepublikanskim nagnućem, ako se zna da su i Hegel i Schelling i sam Hölderlin na najuzvišeniji način svetkovali ideale Francuske revolucije i s njima bit slobode koja nikad ne može biti tek ograničena na liberalistički pojam osobe samstvenoga individuuma. U ovome nacrtu teksta koji je očito Heideggeru trebao biti od velike važnosti za čitavo njegovo poduzimanje „zaokreta“ spram Hölderlina i njegova puta kazivanja onkraj granica metafizike i svijeta tehnički zapale modernosti u bezdan posvemašnje otuđenosti i napuštenosti od smisla bitka upada u oči nešto gotovo tautologijski. To je da Heidegger ističe kako valja suprotstaviti ono istinski misaono dalekosežno iz same biti Hölderlinova kazivanja o „domovini“ i „domoljublju“ onome „grubome, politički pogrešnome tumačenju Hölderlina koje sada polako postaje uobičajeno čak i tamo gdje se još uvijek očekuje istinsko promišljanje.“ Gdje bi to drugo moglo biti negoli ondje gdje se Hölderlin kao „nacionalno blago“ tumači i kanonizira da uz Goethea bude svojevrsni otac-utemeljitelj njemačke „domovine“. Ako je prvi zbog svojeg prosvjetiteljstva i koncepta Weltliteratur odveć kantovski usmjeren u visine kozmopolitizma, onda je samorazumljivo da će s Hölderlinom nakon njegova „domoljubnoga zaokreta“ germanističke katedre na sveučilištima i kulturna politika novoga naci-pokreta/poretka htjeti stvoriti ono što se i očekuje. A to je sliku ili kult oca-utemeljitelja njemačkoga naroda iz duha mito-poetskoga govora koji gubi svoju elegičnost spram nestanka izvornoga grkstva i kao i Wagnerova „umjetnička religija“ postaje nova „politička teologija“ za „narod“ („Volk“).

Heidegger pronalazi „dokaz“ protiv ove političke zlouporabe Hölderlina u svrhe tvorbe „domovine“ i „domoljublja“ nigdje drugdje negoli u riječima samoga pjesnika iz 1804. godine u posveti njegova prijevoda Sofokla. Još jednom se nalazimo u okružju onoga što Heidegger u svojim tumačenjima Hölderlinova pjesništva provodi kao uputstvo. Naime, riječ je o iskazima koji imaju grčko podrijetlo one temeljne riječi-pojma čitave borbe s metafizikom, a to je riječ neskrivenost (Aletheia).          Istina s kojom se nužno podaruje  „smisao bitka“ u zajedništvu bogova i ljudi, besmrtnika i smrtnika nikad nije nešto puko predmetno i opredmećujuće, jer se njezino razotkrivanje odvija skrivanjem i zastiranjem. Domovina nije stoga za Hölderlina, prema Heideggeru, ono što se uopće može „politički pogrešno zlouporabiti“, jer je boravište i zavičaj (Heimat) istinske slobode kazivanja,  a ne nikakve druge profane svrhe postojanja naroda u povijesti. I zato toliko emfatička uporaba riječi „duh“ koji Heidegger piše pod navodnicima, jer je jasno da je to drugačiji, ali ipak bitno srodan pojam onome što je Hegel u svojoj teodiceji svjetske povijesti mislio kao apsolut u smislu jedinstva subjekta i supstancije samoga naroda. Nema nikakve dvojbe: domovina i domoljublje mogu biti ono „pozitivno“ uzeto kao što to smjera i Hölderlin kad su pročišćeni od svih zlih duhova „grube politizacije“, kad su mitopoetski usmjereni onome što čuva i nosi narod u njegovu „duhu“ onkraj svekolike bludnje i zapalosti u metafizičku opsjednutost izvanjskim ciljevima svojega poslanstva. Za Heideggera je stoga Hölderlin ponajprije pjesnik ovog obrata u „drugi početak“ jednog drukčijega kazivanja (Dichten) s kojim izvorno grčko i suvremeno njemačko stanje „duha“ možda može dospjeti do svojeg cilja (telos) ako „domovinu“ i „domoljublje“ očuva od napasti „politički pogrešne zlouporabe“.

3.

No, sve što smo dosad kazali u tumačenju ovog nacrta teksta koji govori o „Heideggerovom Hölderlinu protiv političke zlouporabe pojmova domovina i domoljublje“ ipak preostaje unutar jedne svojevrsne hermetične „igre staklenim perlama“ za koju pjesništvo, paradoksalno, ima i nema svoje druge ciljeve i svrhe. Zašto je uopće „domovini“ i „domoljublju“ kao eminentno modernim političkim pojmovima partikularne „ljubavi“ spram vlastite države i njezina naroda potrebno utemeljenje u pjesničkome kazivanju? Ostavimo da je romantika sukrivac za ovu estetsko-političku zlouporabu „umjetničke religije“ koja je svoje prostore realizacije pronašla u europskim narodima i njihovim nacionalnim kulturama 19. stoljeća. Nema tog europskoga naroda koji se u svojem imaginariju političkih reprezentiranja „domovine“ i „domoljublja“ ne uznosi u nebo sa svojim pjesnicima koji su ujedno i mitski moderni državotvorci, a često i predvodnici nacionalnih revolucija. Njemačka je, kao što je dobro poznato, za razliku od buntovne i republikanske Francuske iz koje je poteklo svjetlo univerzalne političke slobode modernosti, kao što je to dobro zapazio filozofski antropolog Helmuth Plessner tragična zemlja čiji se narod u bitnome smislu pojavljuje u povijesti kao „zakašnjela nacija“. Zakašnjelost se odnosi na utemeljenje onih ideja koje su politički svjetotvorne i univerzalne, a upravo je to Njemačka imala u doba prosvjetiteljstva s Kantom i Goethem.

No, politička provincijalnost i težnja za autarkičnim konceptom Herderova „duha naroda“ nije Nijemce oslobodio svojeg fatalnoga partikularizma, o čemu nećemo nikad ništa saznati niti čitanjem Hölderlina niti Heideggera. To je ono što iskazuju ne njemački veliki pjesnici i dramatičari poput Kleista i  Schillera, već ono što pronalazimo u bezobzirnoj kritici njemačkoga „duha palanke“ u tekstovima Nietzschea i mladoga Marxa. I zato je „danas“ ono o čemu hermetički i gotovo ezoterično govori Heidegger 1939. godine da bi s Hölderlinom obranio svoju „metapolitiku“ koja ustrajava na pojmovima „domovine“ i „domoljublja“ protiv „politički pogrešne zlouporabe“ važno samo iz sljedećeg razloga. Ne niti iz estetskoga, a posebno niti političkoga. Ono navlastito što svetkuje svaki istinski oblik ljubavi spram domovine ne nalazi se u jeziku njegovih velikih pjesnika, već u „duhu“ slobode koja predstavlja univerzalnu otvorenost istine (Aletheia) kao „smisla bitka“, a taj se duh nikad ne može spustiti na razinu rasno-biologističkoga zloduha mržnje spram Drugih.

Tako je bilo prije, a tako je i sada i bit će zauvijek. Sve je  jednostavno i sve se svodi na ono što u svojoj bestemeljnosti određuje i bit filozofije i bit naroda. Riječ je o autentičnoj ljubavi spram istine kao neskrivenosti slobode, jednakosti, pravednosti i suosjećanja spram Drugoga. Tek kada to imamo u vidu, možemo iznova čitati Hölderlina čista srca i Heideggerovo tumačenje njegova pjesništva uzeti kao uistinu jedno od najbitnijih uputstava za „drugi početak“ mišljenja onkraj granica zapadnjačke metafizike.