Žarko Paić

Constantin Noica (1909.-1987.), prijatelj Emila Ciorana i Mircee Eliadea, bio je rumunjski vodeći filozof, autor originalnih rasprava o ontologiji (naslanjajući se na Hegelovu trijadičku shemu), o logici i kulturnoj morfologiji (u maniri Oswalda Spenglera) kao i niza objavljenih eseja o rumunjskom “duhu” ili “duši”. Usto, bio je političko progonjen od komunističkoga poretka diktatora Causescua, što mu je kao i češkom filozofu Janu Patočki priskrbilo epitet disidenstva u istočnoj i jugoistočnoj Europi druge polovine 20. stoljeća. U PRIČAMA O ČOVJEKU Constantin Noica bavi se sustavno i deskriptivno-analitički s Hegelovom FENOMENOLOGIJOM DUHA.

Način njegova pristupa pritom je uistinu karakterističan za stilsko-heurističko razdvajanje od glavnih smjerova suvremene filozofije 20. stoljeća. Čitanje ove knjige stoga ne zahtijeva akumulaciju znanja iz sekundarne literature o Hegelu i hegelovstvu, o svim onim zakučastim i teško shvatljivim pojmovima i kategorijama zapadnjačke metafizike koje su u njegovim djelima od rane do kasne faze dospjele do ideje aposlutne znanosti iskustva svijesti. 

Navest ćemo samo jedan citat iz knjige koji će zorno posvjedočiti kako Noica razumije Hegelov cjelokupni filozofijski projekt apsoluta u doba modernosti:

„Od prvotne gordosti što raspolaže čistim razvojem apsolutnog duha, čak i što mu u zbilji udah­njuje život, čovjek se s prirodom i povijesti zatječe pred otuđenjima duha od kojih se duh polako, svaki put kao da kreće ispočetka, ponovno pretva­ra u čovjeka i ispisuje, s čovjekom i svime ostalim, još jednu stranicu ap­solutnog duha. Cilj cijelog tog razvoja? Taj da apsolutni duh iz povijesti, s jedne strane, i iz Fenomenologije iznova pronađene kao otvorena knjiga o čovjeku, s druge strane, osnuje svoje pamćenje i istinu.

Tu je Hegel zastao s pričom o čovjeku, Hegel, koji mu ju je prvi ispri­čao. A mi koji ovo iznova pripovijedamo znamo da je on svojim završnim mislima opisivao ono što će sam poslije učiniti u Enciklopediji kao da se prisjećao budućnosti – kako se to govorilo za proroke. Možda se tako pri­sjećao i naše budućnosti, s obzirom na to da mi, ljudi nakon njega, ne pi­šemo nikakve druge Od knjige osim onih koje je on propisao: Knjigu logike, Knjigu prirode i Knjigu povijesti. “ (str. 272)

Noicina knjiga PRIČE O ČOVJEKU uistinu predstavlja mogućnost uvida u njegova tumačenja kraja metafizike u Hegelovoj FENOMENOLOGIJI DUHA. Ono što pogađa „suvremenost“ daleko je složenije i otuda čudovišnije jer je riječ o obezvređivanju vrijednosti i estetskome opravdanju života u situaciji vladavine tehnoznanstvenog sustava vrednovanja samoga života.

Stoga valja čitati njegove komentare i tumačenja Hegela kao pokušaj da se ne samo razumije doseg čitave povijesti metafizike i osobito njemačkoga klasičnog idealizma, nego prije svega ono što preostaje od filozofije kao istraživanja smisla bitka i smisla čovjeka u situaciji njegove posvemašnje raskorijenjenosti i svedivosti na funkcionalnost opstanka u ustrojenom svijetu današnjice. Stil ove knjige je na visokoj razini, što je značajka Noicina pisanja koje se može usporediti sa Cioranovim načinom kazivanja, uz neizbježnu razliku koja se pokazuje u tome što je Noica akademski filozof s preglednim načinom izlaganja sadržaja i tematskih razina Hegelove ontologije.

Znanstveni doprinos knjige Constantina Noice PRIČE O ČOVJEKU ponajprije se ogleda u njegovoj neobično izvedenoj interpretaciji Hegelove amblematske knjige FENOMENOLOGIJA DUHA, ali i u cjelini njegova filozofiranja uopće. Čitajući Noicu ulazimo u mrežu Hegelovih pojmova s kojim je moderno mišljenje uspostavljeno kao logika i ontologija napretka i razvitka u svijesti o slobodi. Usporedi li se ova knjiga s nekim kanonskim teorijskim pristupima Hegelu poput onih u djelima njemačkoga filozofa Dietera Henricha ili francusko-ruskoga mislioca Alexandrea Kojévea, možemo bezuvjetno istaknuti da je posrijedi formalna sličnost u pristupu i bitna razlika. Iako je kao u Kojévea u  središtu upravo čovjek u njegovoj individualnoj egzistenciji unutar strukture subjektivnog, objektivnog i apsolutnoga duha, ovdje se govori o njegovoj povezanosti s pokušajem izgradnje smislenoga svijeta kao jedinstva supstancije i subjekta.

Drugim riječima, Noica analizira kako se nesretna svijest, nastanak samosvijesti u grčevitoj borbi gospodara i sluge tijekom povijesti i naposljetku dolazak do sinteze znanja i mudrosti pojavljuje kao ozbiljenje filozofije u svijetu znanstveno organizirane zbilje na svim razinama. Nesumnjivo, Noica izvan kanona ontologije i epistemologije modernih orijentacija poput fenomenologije i hermeneutike smjera Hegelovu mišljenju kao onom vrhuncu zapadnjačke metafizike bez kojeg nije moguće misliti aktualnost i nadolazeću budućnost.

          I na kraju samo još ovo. U pismu Noici 7. siječnja 1958. godine iz Pariza, njegov najbliži prijatelj Emil Cioran, koji je sve pokušao da se ova knjiga objavi u francuskome prijevodu, kaže kako mi “nikad ne poznajemo sudbinu neke knjige.” Nije ovdje važno što Cioran kaže da bi PRIČE O ČOVJEKU sigurno francuski akademski filozofi, s kojima Cioran nije uspostavio nikakve odnose, sasjekli u korijenu. Ali koga briga za to. Knjige žive svoj autonomni život, pa je tako i ova Noicina kao komentari Hegela za disidente dospjela i do nas dugo godina nakon što je napisana na rumunjskome. Mogu samo reći na kraju i ovo, a nemam baš kao ni Cioran neko posebno mišljenje o akademskim tzv. misliocima, uz rijetke iznimke. No, katkad i njihovu natmurenu ozbiljnost i heuristiku valja uzeti zdravo za gotovo i reći. Noica je stilist u filozofiji, ali prava tumačenja Hegela ipak ću uvijek potražiti u knjigama drugih velikih mislioca. I to je to.