Hannah Arendt i vita activa

O aporijama slobode

April 04, 2024
hannah-arendt
Hannah Arendt

Da je živa, danas bi Hannah Arendt imala veliko mnoštvo interaktivnih ‘hejtera’. Sa svih strana bi i obrazovani stručnjaci za geopolitiku i društvene i humanističke znanosti kao i polupismeni manijakalni forumaši nasrtali na njezine postavke o mogućnosti obnove totalitarizma, o ne-mogućnosti da Schmttov Nomos zemlje postane samorazumljivost u promišljanju političkoga i politike polazeći od nužnosti imperijalizma u globalnome poretku, o Sokratu kao nesvodivome misliocu poličke teorije republikanizma a ne filozofije politike s eshatologijskim zadnjim nakanama, o kraju nacije-države i nužnosti stvaranja novog oblika građanstva za pridošlice ili izbjeglice, o antisemitizmu kao ideologiji nacizma i posttotalitarne logike artikulacije novoga populizma, o homo laboransu i njezinom otkriću biopolitike prije Foucaulta i Agambena, o Kafki kao piscu koji je navijestio posthumano stanje, o ljubavi spram Heideggera i o ljubavi kao ideji spasonosnoga na kraju metafizike s izvorištem u sv. Augustina itd. Za života proglašavana je izdajicom židovskoga naroda nakon knjige o suđenju nacističkome zločincu Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu i potpunog raskida prijateljstva i duhovnih veza s cionističkim misliocima poput Gershoma Scholema. Prijetli su joj živi nacisti i njihove obitelji kao i novi privrženici Holokausta kao metode izvršenja dijaboličkoga zla nad Židovima nakon objavljivanja najznačajnije studije o politici 20. stoljeća, Izvora totalitarizma. Moralistička konzervativna većina naravno bijelih muškaraca osuđivala ju je zbog davne mladenačke ljubavne afere s njezinim profesorom Martinom Heideggerom, od čega je na kraju ostala prepiska koja svjedoči o burnom razdoblju suvremene filozofije i društvenih znanosti u  doba vladavine moderne tehnike, te ideologija  korijena mržnje među ljudima i narodima, ali svjedoči isto tako i o neprekinutoj ljubavi i bliskosti dvoje mislioca bez kojih ne možemo objasniti aporije slobode i moći u ‘mračnim vremenima’. Neki su je ‘prosvijećeni’  filozofi politike prezirali zbog toga što nije dovoljno osudila Tita i jugoslavenski komunizam s užasom Gologa otoka u svojoj analizi realnih poredaka totalitarizma. Drugi su, pak, išli tako daleko da su tvrdili da njezin nostalgični smjer obožavanja Grka po uzoru na Heideggera dovodi njezinu političku teoriju na rub ‘totalitarnih tendencija’. A militantni su je postmarksisti secirali zbog toga što je tobože držala ljestve liberalno-demokratskim opačinama američke vanjske politike, a u isto vrijeme osuđivala teroristička zastranjenja studentskoga revolta u Parizu, Berlinu i talijanskim gradovima.

Moje stajalište o njezinim filozofijsko-političkim postavkama iznosio sam u brojnim knjigama i studijama i svodi se na to da je smatram uz Carla Schmitta i Lea Straussa, te Franza Neumanna najznačajnijom modernom teoretičarkom politike uopće, a po radikalnosti ideja, načinu njihove beskompromisne obrane u javnome diskursu, zaslužuje po svemu posve drukčije mjesto u povijesti javnih djelovanja intelektualaca 20. stoljeća. Iako je u svojoj tipologiji subverzivnih zagovornika liberalno-demokratske misli i kazivanja sir Ralf Dahrendorf u knjizi Iskušenja neslobode: Intelektualci u doba kušnje, Prometej, Zagreb, 2008. svrstava u skupinu tzv. Erazmovaca, odnosno mislilaca liberalizma poput Bobbia, Arona, Berlina i Poppera koji su se jedini oduprli kušnjama ideologijskoga pada u okrilje totalitarizma, potrebno je taj stav kritički dekonstruirati. Nikakav Erazmo Rotterdamski ne može biti uzor za Hannah Arendt u njezinome javnome djelovanju, već samo Sokrat, Spinoza,  Benjamin i ona sama uz razne gotovo anonimne tribune demokratskih pokreta za građanska i ljudska prava u Americi i diljem svijeta. Zato njezino političko mišljenje, a isto vrijedi i za koncept filozofije kao ‘života uma’ koji nadilazi granice metafizičkih doktrina, ne može biti svedeno ni na kakav izam bilo kakve ideologije. Hannah Arendt je paradigmatski primjer intelektualke na tragu velike tradicije univerzalizma i republikanizma Kanta, ali isto tako i nužnosti obrane partikularnih prava naroda poput židovskoga u obrani njegove državno-kulturne opstojnosti, što u konzekvenciji vrijedi i za sve druge kontingentne primjere ljudskoga identiteta u stanju njihove potlačenosti i ugroženosti. Danas bi zacijelo bila izložena huškačkim hajkama hejtera s postfašističke desnice i tzv. cancel-culture postliberalne ljevice s tabuom političke korektnosti svih mogućih predznaka osobito postfeminističkih. Evo, zašto je sve što kažem o njezinoj poziciji kao misliteljice i intelektualke neporecivo. Navodim ono što sam napisao u knjizi Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., str. 306.

ʺNaime, nakon knjige o banalnosti zla i žestoke polemike protiv Hannah Arendt, došlo je do uistinu tragičnoga razlaza dvoje velikih mislilaca 20. stoljeća. Gershom Scholem, prijatelj i duhovni suputnik Waltera Benjamina, autor sjajnih knjiga o židovskome misticizmu, teologiji i cionizmu, te blizak prijatelj Hannah Arendt, izrekao je u prepisci u časopisu Encounter da je njezin „ton zloban“, te da je u potpunosti promašila cilj političke analize nacizma i antisemitizma s obzirom na Eichmannov slučaj. Dodao je k tome nešto odlučujuće za svako daljnje istraživanje odnosa među židovskim intelektualcima 20. stoljeća, kao i za razumijevanje spora između zahtjeva za idejama prosvjetiteljskoga koncepta kozmopolitizma i židovskoga pitanja. Prigovorio je Hannah Arendt da ne iskazuje ono što čini bit židovstva, a to je Ahabat Israel ─ „Ljubi židovski narod…“ Odgovor koji je uslijedio još je više odlučniji. Može se reći da predstavlja credo univerzalnosti i kozmopolitizma, ali još više odanosti „najsvetijoj dužnosti“ suvremenoga intelektualca posvećenoga istini, slobodi i pravednosti. Što je, dakle, Hannah Arendt tako radikalno i neopozivo odgovorila svojem prijatelju bivšem, velikom židovskome mesijanskome misliocu Scholemu? Ovo.ʺ
„Posve si u pravu – ne pokreće me bilo koja ‘ljubav’ ove vrste, iz dva razloga: nikad u svojem životu nisam ‘voljela’ bilo koji narod ili skupinu – ni njemački narod, ni Francuze, ni Amerikance, ni radničku klasu ili bilo što drugo slično. Jedino što ‘volim’ su moji prijatelji i jedinu vrstu ljubavi za koju znam i u koju vjerujem jest ljubav između osoba. Drugo, ova ‘ljubav prema Židovima’, koju mi savjetuješ, iako sam i sama Židovka, smatram nečim posve sumnjivim…Ne ‘volim’ Židove, niti ‘vjerujem’ u njih; Ja im više pripadam po uvjerenju i o tome nema više nikakvog razloga za daljnju raspravu“.

E, pa sad, hejteri svih zemalja i globalnih mreža, s doktoratima i s tajnim vezama u političkome podzemlju, zucnite jednu a da nije već po defaultu ʺkretenski glupaʺ i vrijedna zaborava.

Similar Posts

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove […]

June 24, 2024

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su […]

June 23, 2024