Žarko Paić

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove stilski odmjerene rečenice ulaze mnogima lakše u uho, iako u biti kazuju gotovo isto. Usto, važna je činjenica da je to francuski dekartovac i pisac Mlade Parke najavio među prvima u 20. stoljeću, uz Spenglera i Jüngera, dakako.

ʺKlasifikacija nastanjivih krajeva svijeta rukovodit će se odsad grubom veličinom, statističkim podacima, brojevima: stanovništvo, površina, sirovine… Kako su stvari pošle, to će biti ubuduće jedino mjerilo.ʺ  (Paul Valéry, ʺCrise de la esprit’, u Œuvres I, Gallimard, Pariz, 1957, str. 1000.

Da, stvari su otišle predaleko. Duh više ne slijedi omjere i razmjere onog što pripada simetriji svemira s čovjekom kao mjerom svih stvari. Umjesto toga ono bezmjerno vlada svim kriterijima tzv. ljudskoga u njegovu proširenju izvan vlastitih granica. Ono što nas ovdje tišti jest da je Valéry gnomskim jezikom uputio na isti problem kojeg je nastojao geopolitički riješiti Carl Schmitt u Nomosu zemlje nakon 2. svjetskoga rata. Iako ih dijeli više od dvadeset godina, obojica su dospjela do toga kako ono europsko i zapadnjačko više nema nikakve veze s Aristotelom i Hegelom, renesansom i avangardom, već jedino s pozitivnim znanostima i modernom tehnologijom koja u konačnici odlučuje i o logici osvajanja ‘velikoga prostora’ u planetarnim okvirima ljudskoga djelovanja. Ono što kapitalizam 20. i 21. stoljeća jedino zanima su, dakle, ‘grube veličine’. Politika koja se bavi ‘brojevima i sirovinama’ može se zvati i javnom i demokratskom, i kako god hoćemo, ali ta je politika nužno i neizbježno postala geopolitika. Njezina je ‘bit’ u totalnoj mobilizaciji militarne industrije kao referencijalnoga okvira svake buduće ‘zelene demografije bez naroda’. Odmah da otklonimo bilo kakve nesporazume.

Geopolitika označava u tendenciji ono što politika moći i upravljanja svijetom iz položaja autokratske, totalitarne ili demokratske vladavine izvršava. Europski je duh u svojoj svjetsko-povijesnoj misiji koloniziranja Drugoga s pomoću filozofije, umjetnosti i znanosti dvoznačnoga podrijetla. On je istodobno osloboditeljski jer od Kanta zahtijeva autonomiju mišljenja i visoki moralitet izgradnje ‘vječnoga mira’ među narodima i državama, ali je i imperijalno uspostavljen na zasadama rimskoga republikanizma. ‘Svijet’ od doba cara Augusta nije više ograničena ekumena, već prošireno područje Pax Romane. Otuda misliti europski duh u krizi nakon 1. svjetskoga rata i rasapa koncepta nacije-države znači misliti tragično iskustvo europskoga imperijalizma. Kad stvari odu predaleko, onda je razvidno da sve postaje jednoliko i jednoznačno. Baviti se ‘stanovništvom i sirovinama’ pretpostavlja neljudsku projekciju njihova ‘raseljenja-preseljenja’ i ‘eksploatacije’.

Valéry je svoja razmišljanja o ‘krizi duha’ završio s pitanjem može li se i kako pronaći neku mogućnost otklona, čak ne niti zbiljskoga otpora, ovom procesu nezadrživoga procesa kvantifikacije bitka. Naravno, otklon nema veze s ‘revolucijom’, ‘obratom’, ‘promjenom’ društva i politike. Otkloniti nešto ili otkloniti se od nečega znači biti izdvojen i na distanci od glavne struje ‘duha vremena’. Kriza je inače riječ koju sam ‘pokopao’ kao posve nevjerodostojnu u uvodnoj studiji knjige Doba oligarhije, a koja se bavi upravo pitanjem biti Europe na kraju njezina metafizičkoga poslanstva. U trijadi pojmova logosa-imperiuma-apokalipse povijest Zapada završava kao kraj svake moguće krize od Valéryja do Husserla. Mi ne živimo više u razdoblju krize, već u ‘Gro§raumuʺ prestabiliranoga kaosa i entropije bez otklona i zaklona, naprosto otvoreni u mreži događaja onom što iz bezmjernoga stvara ‘mjeru neljudskoga’. Duh je ionako odmijenila kultura, koja se od početka nalazila u krizi, a kultura je postala prazno mjesto političke moći ostavljena na milost i nemilost svojih krhotina u pustoši bezavičajnosti.

Ah, ti ‘nastanjivi krajevi svijeta’, što ćemo više s njima ako ih nastanimo s viškom stanovništva i sirovina za proizvodnju praznine? Ostat će bez svoje posljednje tajne, da su, naime, ne-nastanjivi za bilo što i bilo koga Drugoga osim onog duha koji lebdi nad preostalim vodama.