Grube veličine

Paul Valéry i „Kriza duha“

June 24, 2024
Valery
Paul Valery

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove stilski odmjerene rečenice ulaze mnogima lakše u uho, iako u biti kazuju gotovo isto. Usto, važna je činjenica da je to francuski dekartovac i pisac Mlade Parke najavio među prvima u 20. stoljeću, uz Spenglera i Jüngera, dakako.

ʺKlasifikacija nastanjivih krajeva svijeta rukovodit će se odsad grubom veličinom, statističkim podacima, brojevima: stanovništvo, površina, sirovine… Kako su stvari pošle, to će biti ubuduće jedino mjerilo.ʺ  (Paul Valéry, ʺCrise de la esprit’, u Œuvres I, Gallimard, Pariz, 1957, str. 1000.

Da, stvari su otišle predaleko. Duh više ne slijedi omjere i razmjere onog što pripada simetriji svemira s čovjekom kao mjerom svih stvari. Umjesto toga ono bezmjerno vlada svim kriterijima tzv. ljudskoga u njegovu proširenju izvan vlastitih granica. Ono što nas ovdje tišti jest da je Valéry gnomskim jezikom uputio na isti problem kojeg je nastojao geopolitički riješiti Carl Schmitt u Nomosu zemlje nakon 2. svjetskoga rata. Iako ih dijeli više od dvadeset godina, obojica su dospjela do toga kako ono europsko i zapadnjačko više nema nikakve veze s Aristotelom i Hegelom, renesansom i avangardom, već jedino s pozitivnim znanostima i modernom tehnologijom koja u konačnici odlučuje i o logici osvajanja ‘velikoga prostora’ u planetarnim okvirima ljudskoga djelovanja. Ono što kapitalizam 20. i 21. stoljeća jedino zanima su, dakle, ‘grube veličine’. Politika koja se bavi ‘brojevima i sirovinama’ može se zvati i javnom i demokratskom, i kako god hoćemo, ali ta je politika nužno i neizbježno postala geopolitika. Njezina je ‘bit’ u totalnoj mobilizaciji militarne industrije kao referencijalnoga okvira svake buduće ‘zelene demografije bez naroda’. Odmah da otklonimo bilo kakve nesporazume.

Geopolitika označava u tendenciji ono što politika moći i upravljanja svijetom iz položaja autokratske, totalitarne ili demokratske vladavine izvršava. Europski je duh u svojoj svjetsko-povijesnoj misiji koloniziranja Drugoga s pomoću filozofije, umjetnosti i znanosti dvoznačnoga podrijetla. On je istodobno osloboditeljski jer od Kanta zahtijeva autonomiju mišljenja i visoki moralitet izgradnje ‘vječnoga mira’ među narodima i državama, ali je i imperijalno uspostavljen na zasadama rimskoga republikanizma. ‘Svijet’ od doba cara Augusta nije više ograničena ekumena, već prošireno područje Pax Romane. Otuda misliti europski duh u krizi nakon 1. svjetskoga rata i rasapa koncepta nacije-države znači misliti tragično iskustvo europskoga imperijalizma. Kad stvari odu predaleko, onda je razvidno da sve postaje jednoliko i jednoznačno. Baviti se ‘stanovništvom i sirovinama’ pretpostavlja neljudsku projekciju njihova ‘raseljenja-preseljenja’ i ‘eksploatacije’.

Valéry je svoja razmišljanja o ‘krizi duha’ završio s pitanjem može li se i kako pronaći neku mogućnost otklona, čak ne niti zbiljskoga otpora, ovom procesu nezadrživoga procesa kvantifikacije bitka. Naravno, otklon nema veze s ‘revolucijom’, ‘obratom’, ‘promjenom’ društva i politike. Otkloniti nešto ili otkloniti se od nečega znači biti izdvojen i na distanci od glavne struje ‘duha vremena’. Kriza je inače riječ koju sam ‘pokopao’ kao posve nevjerodostojnu u uvodnoj studiji knjige Doba oligarhije, a koja se bavi upravo pitanjem biti Europe na kraju njezina metafizičkoga poslanstva. U trijadi pojmova logosa-imperiuma-apokalipse povijest Zapada završava kao kraj svake moguće krize od Valéryja do Husserla. Mi ne živimo više u razdoblju krize, već u ‘Gro§raumuʺ prestabiliranoga kaosa i entropije bez otklona i zaklona, naprosto otvoreni u mreži događaja onom što iz bezmjernoga stvara ‘mjeru neljudskoga’. Duh je ionako odmijenila kultura, koja se od početka nalazila u krizi, a kultura je postala prazno mjesto političke moći ostavljena na milost i nemilost svojih krhotina u pustoši bezavičajnosti.

Ah, ti ‘nastanjivi krajevi svijeta’, što ćemo više s njima ako ih nastanimo s viškom stanovništva i sirovina za proizvodnju praznine? Ostat će bez svoje posljednje tajne, da su, naime, ne-nastanjivi za bilo što i bilo koga Drugoga osim onog duha koji lebdi nad preostalim vodama.

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024