Žarko Paić

Umjesto šaha s njegovim jasnim i nepromjenljivim pravilima kao u biti metafizike Deleuze je volio go zato što se pravila uvijek iznova stvaraju. Igra postaje know-how, a ne naučena lucidnost povlačenja ideje za Platonovu masnu bradu. Iako je šah podrijetlom iz Indije, a ne Grčke, to ništa ne mijenja na stvari. Logika i matematika u obje su povijesne primordijalne strukture mišljenja svijeta gotovo identično posložene. Filozofija je grčka i indijska stvar. Sve drugo je go. Evo, najosnovnije informacije o ovoj igri. To je tzv. asptraktna društvena igra za dva igrača u kojoj je cilj okružiti više teritorija od protivnika. Igra je nastala u Kini prije više od 4000 godina. Vjeruje se da je to najstarija društvena igra do danas. Go su zapadnjački moreplovci donijeli iz Japana. Naravno, Japanci su sve kreativno ‘maznuli’ od Kineza od konfučijanstva do budizma, pa tako i ovu igru opsade prostora. Go se inače igra na drvenoj tabli zvanoj ‘goban’. Crni i bijeli igraju na ploči koja se sastoji od 19 vodoravnih i 19 okomitih linija koji tvore mrežu od 361 polja odnosno križanja. Svaki igrač ima na raspolaganju neograničen broj žetona koji se obično nazivaju kamenovi u svojoj boji. Igra počinje na praznoj ploči. Cilj je igre stvaranje teritorija koje kontrolira jedan igrač. Na kraju partije, zarobljenici – uzete ili mrtve figure – postavljaju se na križanja u protivničkim teritorijima. Uglavnom, za Deleuzea i Guattarija u njihovim spisima Anti-Edip i Tisuću platoa ova igra je metafora za logiku konteksta u njihovoj tzv. nomadologiji. Vidljivo je da je razlika između šaha i go igre u tome što šah pretpostavlja odijeljene fiksne prostore koji su i fizikalno i pojmovno kontrolirani odozgo. Ideja reda na nebu vlada nad kaosom na zemlji. Hijerahija je poredak apriorno zadan i on se samo prenosi novim generacijama kao matrica u koju se ne sumnja.

Prostor, dakle, ne postoji nikako drukčije negoli kao apstraktno djelovanje moći kralja i kraljice vremena nad svim drugim podređenim figurama vječnoga poretka stvari. Monarhija je metafizički govoreći najidealniji poredak vladavine, a njezina je duhovna istina u aristokraciji. Tome usuprot, go počiva na logici deteritorijaliziranja-reteritorijaliziranja zemlje kao aksiomatike kapitalizma. To znači da je mreža koja povezuje kapitalistički ustrojen poredak svijeta fleksibilna i formalno demokratski isprepletena od čvorišta do čvorišta zato što teritorij svagda valja osvojiti za razliku od vertikalnoga rastezanja prostora kakav je bio mišljen prije Leibniza i Riemanna. Go otpočinje s praznom pločom, a šah s već uvijek do vječnosti postavljenim figurama u dva reda. Obje su igre simbolička reprezentacija ratnoga stanja kao nužnosti i kontingencije slobodne sudbine čovjeka u svijetu. Da ne bilo nikakve zabune i nesporazuma. Nomadologija je za Deleuzea i Guattarija konceptualna matrica ratnoga stanja. Obje igre, metafizike i pragmatizma, šah i go, nisu ništa drugo negoli prikaz i predstava ratovanja za prostor-vrijeme onog što je preostalo od povijesti. Izumitelj estetskoga objekta ili readymades, avangardni umjetnik Marcel Duchamp strastveno je igrao šah kao umjetnički događaj, jer igra je izvorište nastanka umjetnosti. Razlog je u tome što šah svojom logičko-matematičkom ezoterijom otvara mogućnost mišljenja unutar zatvorenoga prostora. Sloboda izmišljanja postaje nužnost pronalaska samo jedne-jedine mogućnosti spasa, pobjede, poraza ili remija. U go-alternativi sve je na osvajanju teritorija s relativnim mnoštvom mogućnosti. Problem je međutim u tome što rat nije mimesis igre, već je igra reprezentacija rata. Zato su obje igre, metafizike i nomadologije, već bitno odigrane i ne mogu biti i nadalje uzor za ‘veliku igru’ tehnosfere, za onu transklasičnu logiku kibernetike u kojoj igra nema dva igrača, već tri: životinju-čovjeka-stroja. Takva igra nadilazi transcendentalnu iluziju postojanosti vemena i pragmatičnu iluziju fluidnosti prostora.

Posljednja igra pripada autopoietičkome sustavu umjetne intuicije homo kybernetesa koji se ne igra da bi oponašao već postojeći svijet apsolutne vladavine načela razloga niti se igra da bi predstavljao koloniju BORG u osvajanju prostora-vremena za stvaralačku hibridizaciju života. Homo kybernetes se više ne igra zato što je njegov način egzistencije onkraj logike i poetike igre kao takve. Homo kybernetes kao tertium datur računa-planira-konstruira sam umjetni život kao eksperimetalnu igru kaosa sa samim sobom. Svaka je dosadašnja igra bila neka vrsta reda i poretka čvrstih i fluidnih struktura i funkcija. Ova to više nije. Ona počiva na metastabilnoj ravnoteži kaosmosa.

I zato je najpotresniji iskaz u suvremenoj filozofiji onaj Deleuzea i Guattarija iz spisa Što je filozofija?

Potrebno nam je samo malo reda, da nas zaštiti od kaosa.