Žarko Paić

Sve ovo što je umjesto uzvišenosti božanskoga kao mysterium tremendum et fascinans profanirano do tehnološke fascinacije estetskim objektima koji iz dana u dan postaju sve više „ljepši“ i „brži“ od svojih prethodnika odjednom i nenadano može propasti u najdublji bezdan ništavila. Znao je to iznimno dobro najznačajniji teoretičar medija Marshall McLuhan kad je u svojoj epohalnoj studiji Razumijevanje medija za uvjet mogućnosti nastanka i vladavine radija i televizije i u tendenciji tzv. elektronskih medija uspostavio fizikalni razlog postojanja naše tehničke civilizacije ꟷ električnu struju. Što se događa sa sustavima informacija-komunikacija kad nestane struje u nekom transformatoru ili kad se iscrpi zaliha energije u bateriji stolnoga računala?

Ništa. Nastane mrak i zavlada ništavilo. Sve prestaje „funkcionirati“. Kad nema ovog uvjeta mogućnosti svjetsko-povijesnoga „osvjetljenja“, kad se uruši svemir u svojoj crnoj rupi i izgubi se signal kojim Internet omogućuje da telematska društva uopće mogu postojati, da djeca budu ushićena a starci fascinirani ovom interplanetarnom energijom koju je i papa Ivan Pavao II, a koji je inače doktorirao iz filozofske antropologije Maxa Schelera i bio dramski pisac i glumac, blagoslovio pred kraj života kad je naučio slati mailove i kazao u jednoj homiliji „Hvala ti, Bože, na internetu!“, kad dođe taj blackout ili istinski Sudnji dan za nas slobodne robove tehnosfere, vratit ćemo se konačno „samima sebi“ i bit će to gore od bilo koje Božje kazne ili strahotnoga usuda. Umjesto one Baudrillardove „interaktivne samoće“ na Mreži svih mreža, nastupit će doba mračne primordijalne samotnosti u njezinoj gluhoj tišini i najmračnijoj tmini uopće.

Ostat ćemo osuđeni na iskon i izvornost „drugoga početka“, ne onog koji je misaono zazivao kasni Martin Heidegger, svjesni da smo sada iznova u mrklome mraku kaosa i Ur-Welta, i da se više ne možemo pouzdati ni u kakvu medijalnu pomoć tehnosfere niti tehnologije koja joj je prethodila, već jedino i samo vlastitome dispozitivu sjećanja s kojim jezik stvara horizont svijeta kao prostor-vrijeme mišljenja iz biti mitopoetskoga kazivanja „na“ bitak sâm. Je li, dakle, neka fatalna katastrofa u samoj „biti“ tehnosfere i to kao njezina latentna mogućnost raspada kibernetičkoga četvorstva informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije drugi „uvjet mogućnosti“ povratka povijesti iz duha jedne elementarne ugroženosti ljudske egzistencije?

          Svojim sam studentima morao ispadati čudakom i ekscentrikom iz jednostavnog razloga što sam govoreći o Platonu i Deleuzeu, alegoriji o špilji i virtualnoj aktualizaciji u promišljanju slike-pokreta i slike-vremena u filmu, pred sobom na stolu imao samo knjige i časopise, a na projekcijskome platnu nije bilo nikad ništa. Nikakve slike, a predavao sam im o povijesti slike od mita i religije do moderne i suvremene teorije slike (vizualni studiji i Bildwissenschaft). Nije im bilo lako, priznat ćete. Naraštaju digitalnoga doba koji društvene mreže poznaju bolje od samih sebe uskratiti temeljnu strukturu i matricu svijeta čiji prolom biva omogućen prolomom informacija u stalnome kruženju interaktivnosti kao mantre i kao stvarne rekurzivnosti onog što je još preostalo od iluzije društvenosti društva, to je naprosto iritantno i tiranijski, zar ne?

Objašnjavao sam im čitav niz godina jedno te isto: da zamisle situaciju ovog ontologijsko-egzistencijalnoga Unfalla i da se pokušaju poistovjetiti sa stanovnicima Platonove špilje kako bi im još zornije postalo bjelodano da je veličina ljudskoga mišljenja u „slikovnoj imaginaciji“ koja nije oponašanje već viđenoga na ekranu koji predstavlja naš „svijet“, nego proizvođenje (poiesis) onoga čega nema u stvarnosti pred nama i iza nas. Samo zahvaljujući glasu u tami kojim se jezik iznova obraća ljudima kao Drugima, a to znači i svim drugim bićima, još uvijek možemo očuvati tragove ljudskosti, pa makar i u stanju elementarne suosjećajnosti, dodira i osjetilnosti bez ikakve pomoći onog što nas je povijesno dovelo do najčudovišnijih vrhunaca i razine tehno-autopoiesisa i do prelaska iz stadija postbiološke evolucije u homo kybernetesa kojemu iz mozga vire senzori i ticala za hvatanje informacija iz okolnoga tehničkoga svijeta (Umwelt). Moji studenti su se s vremenom navikli na to da im slušanje umjesto gledanja, govor umjesto slike, omogućuje da razumiju najteže problema i pitanja odnosa jezika i slike u mišljenju ne samo Heideggera i Wittgensteina, već i Paula Kleea i Stelarca.

Rijetki su, doduše, i nastavili istim putem kao i „moj“ glas iz tame kojemu su možda i „vjerovali“ da je jedino taj put smislen i vjerodostojan, a sve drugo ispod razine za koju se isplati živjeti i možda promašiti ovaj jedini život i to potpuno. Giorgio Agamben u fragmentu naslovljenome „Posljednje poglavlje svjetske povijesti“ (v. Goloća, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 155-157. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić) govori o modusima neznanja koje počesto ignoriramo, a ne i znanju koje kad je ispunjeno kao u Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih znanosti biva izjednačeno s bitkom kao supstancijom-subjektom apsoluta. No, neznanje, to je ono što Agamben pronalazi u Kleistovu shvaćanju te posljednje zone povijesti kao plesa. Ono što više nije predmet uma, već se u svojoj izvornoj duhovnoj tjelesnosti odvija kao ples u tami jest govor s kojim se čovjek pokazuje kao biće slušanja Drugoga. Znati proizlazi iz ne-znanja o svijetu i to je ono što je u suvremenoj književnosti usavršio Samuel Beckett svojim anti-dramama i Tekstovima nizašto. Čak onaj koji ne sluša Drugoga već samo vlastiti glas samoljublja i samooglušivanja na govorenje Drugoga zna da je glas uvjet mogućnosti slušanja i da je to najveća mogućnost istinske „komunikacije“ uopće. U početku bijaše glas iz tame, i taj glas bijaše svjetlo i razbor, strepnja i užas, razotkrivanje svijeta i njegovo konačno zastiranje.

Slušati glas u tami znači biti otvoren spram nesvodive tajne suočenja mišljenja i bitka poput prvih grčkih predsokratskih čudaka bez kojih ni Vi ni Ja ne bismo imali nikakva smisla, a naša egzistencija bila bi puko životarenje ili življenje posvećeno izvanjskim stvarima jela i pila, gole moći tjelesnosti i posthistorijske ravnodušnosti u kojoj misleći stroj tehnosfere obavlja sve nužne operacije, a Mi sjedimo pred ekranom i buljimo u svoju fascinantno ispunjenu ispraznu prazninu. U hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, u nezaboravnome romanu Ranka Marinkovića, Kiklop, kojeg je u TV-seriji vizualizirao Antun Vrdoljak s nekoliko upečatljivih scena u kojima jedan od amblematskih likova kao što je Maestro, a igra ga uistinu maestralno Ljuba Tadić, na šanku birtije koja nalikuje simulakrumu Platonove špilje objašnjava zdvojnome intelektualcu Melkioru Tresiću uz čokanj lozovače temeljnu razliku između Aristotela i civilizacije koja je stvorila električni dalekovod kao svoj najviši duhovni orijentir i sredstvo komunikacije. Maestro impresivno i sugestivno govori ovako kao što ću ga uglavnom prepričati bez imperativa vjerodostojnosti, jer svako je prepričavanje nova verzija nastanka i propasti našeg svijeta imaginacije i istinske stvarnosti.

„Dragi Eustahije, vidite… stari su Grci kao mudar narod mislioca i pjesnika stvorili mitske heroje i polubogove, a Homer im je podario ono što nazivamo umjetničkom religijom. Stvorili su ideju polisa kao savršenoga grada Sunca u kojem ljudi slobodno govore Drugima istinu o njima samima, uzvišeno i banalno, kakav već život ionako jest. Aristotel je u svojoj pohvali peripapetike kao škole mišljenja u hodu, lutanju, šetnji gradom, bio onaj kojemu nije trebala ispomoć ovog našeg modernoga čudovišta iz kojeg nastaje električna energija da bi mogao misliti. I što imamo danas? Znanost i nadmoćnu tehnologiju, ali mudrosti više nema, dok se Aristotel nalazi u svim fusnotama nadrifilozofa koji štancaju svoje knjige o svačemu i ničemu a da nisu razumjeli ni čemu uopće mišljenje ni zašto je smisao ljudske egzistencije u iskustvu slobode koju nitko i ništa ne može potkupiti ni za suho zlato. Eto, moj dragi Eustahije, tako je s time, a noćas ću Vas odvesti do sebe, u svoju malu izbu i špilju u kojoj obitavam noću i ponekad danju, da vidite kako moj „posljednji šmrk“ doseže luk vječnosti. Vidjet ćete, bit će to zabavno!“

U suvremenoj književnosti, već sam u jednom davnome eseju to istaknuo, Marinkovićev prikaz Maestrova samoubojstva, ali i Tadićeva fascinantna gluma u tom prikazu „posljednjega šmrka“, kad nakon ispijenog „fasla“ piva ode na balkon i pomokri se na žice s bandere kojom prolazi električni vod, predstavlja nesumnjivo najveći vrhunac ironije umjetničkoga performansa protiv neljudskoga svijeta tehničke mašinerije kolektivnoga opstanka. Pročitajte taj dio iz romana i pogledajte po tko zna koii put tu scenu iz TV-serije i uvjerit ćete se da je to što govorim naprosto tako i drukčije biti ne može. Maestro je Glas iz tame kao što je bit ljudske slobode i njegove ekscentrične samotnosti u ovome napuštenome svijetu u osluškivanju glasova druge i drukčije povijesti od ove koja se naposljetku svodi na pitanje funkcionalnosti jednog „čudovišta“ koje nije ni sablast ni prikaza, ni Alien niti Golem, već ono „ništa“ što omogućuje življenje u svijetu posvemašnje zastarjelosti čovjeka, kako je to pisao još Günter Anders, tvrdeći da je sustav aparata-medija koji nas okružuje i pretvara nas u instrumente svoje tehničke volje za moć „oslobođenje“ od izvorne slobode odluke kojom čovjek biva više od životinje i manje od božanskoga bića naprosto oživotvorenje nihilizma i ništa više.

Glas iz tame odjekuje među zidovima kao prvi i posljednji trag smisla bez kojeg ni filozofija ni poezija ne mogu propasti u bezdan sve dok osluškujemo kako šum vjetra i treperenje trave, huk mora i udar valovlja u obalu nisu samo zvukovi iz nekog izvanjskoga svijeta, već ono duboko i otajstveno u svojoj ljepoti i uzvišenosti kao mysterium tremendum et fascinans.