Žarko Paić

Thomas Bernhard kazao je jednom da je morbidna arkadičnost poslijeratne Austrije naprosto iritantan slučaj paradoksalne sveze političkoga, rojalističkog katolicizma i konzervativne revolucije koja je u književnosti iznjedrila jednog velikog dekadenta kao što je to bio Hugo von Hofmannsthal. Nije Austrija rezultat slobodarskoga duha liberalizma, već ono što je iza zatvorenih vrata Salzburških svečanosti. No, ostat će zauvijek misterij kako je takva nedvojbeno stabilna nacija-država  protiv svoje volje proizvela revolucionarnu reakciju duha – glazbu velikih kompozitora i Wittgensteina. Bernhardov je čudovišno precizan duhovno-povijesni skalpel ponajprije na djelu kao iskustvo jednog umjetnika koji se nikad nije prilagodio ovom procesu ‘normaliziranja’ nacističkih zločina pod izlikom zaborava povijesti kao jedinog načina kojim se svakodnevni život pojavljuje snagom pomirenja onog što ostaje zauvijek nepomirljivo, žrtve i njezina zločinca.

U njegovu romanu Brisanje. Raspad da bi se oslobodio prošlosti, kompleksa svojega podrijetla, pripovjedač Franz-Jozef Murau zauvijek mora napustiti dvorac Wolfsegg, prebrisati mračno mjesto „prirode“ i „društva“ kao raspada vrijednosti i, konačno, napustiti „svoju“ zemlju. 

„Moji su me roditelji, vjerujući da me odgajaju, uistinu razarali, kao što su razarali moga brata Johannesa i moje sestre. Gdje god bi rekli odgoj, radije su trebali reći razaranje, oni su sa svojim odgojem koji, kako je rečeno, nije bio ništa drugo nego razaranje, sve u mojoj glavi unakazili do neprepoznatljivosti, kako se to uvijek kaže u drugom suodnosu. Godinama su na svoj katolički i nacionalsocijalistički način s najvećom bezobzirnošću spram mene sve u mojoj mladoj glavi izmiješali i ispreturali, tako da je mome stricu Georgu također trebalo više godina da tu moju glavu opet dovede u red. Umjesto da nas odgajaju, moji su roditelji mene, moga brata i sestre zapravo unakazili, napravivši u našim glavama samo zlo.ʺ (Thomas Bernhard, Brisanje. Raspad, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 122.-123. S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić)

Ono što Bernhard izvlači na površinu jest, dakle, duhovno nasljeđe zemlje velikih kompozitora, Wittgensteina i neizbrisive mržnje jednog psihopatološkog poriva za, fukoovski rečeno, nadziranjem i kažnjavanjem nepokornosti slobode pojedinca koji poput bastarda prkosi svečano-radno-morbidnoj pastoralnoj idili. Nije za Bernharda Austrija o kojoj govori cinično-destruktivnim tonom ona iz Beča, rezidencijalna, već ruralna i provincijalna, upravo ona koju je na njegovu tragu u svojim filmovima najdojmljivije prikazao austrijsko-francuski filmski redatelj Michael Haneke, osobito u filmu Bijela vrpca (Das wei§e Band) iz 2009. godine.

Ovo zastrašujuće tjeskobno remek-djelo snimljeno u crno-bijeloj tehnici ima značajke sablasnoga prikaza želje za slobodom bez kajanja i grijeha, slobodom koja je istodobno traumatičan događaj kao i mesijanski prekid s onime što sam režiser naziva genezom zla. Za mene je to uvjerljivo najbolji film u 21. stoljeću jer je psihološko-vizualno i filozofijsko-emocionalno razračunavanje s represijom u univerzalnoj formi oslobađanja od nasljeđa fašizma i nacizma. Iako je Haneke radnju smjestio u ruralni ambijent protestantske Njemačke, isto se zbiva i u Bernhardovim prozama kad je riječ o katoličkoj Austriji.

Korelacije između linguistic i visual turn-a, jezika i slike u slučaju pisca i režisera koji pripadaju istom kulturnome miljeu, pokazuje kako se ono jezovito (Unheimliche) odvija u formi svakodnevne normalnosti koja nije ništa drugo negoli ideologijska represija superEga nad već unaprijed pokorenim subjektom djelovanja na vlastitome životu. Nije Austrija prirom realizacija estetske morbidnosti pisca i režisera koji simultano i korelativno stvaraju svoja djela kao najradikalniju kritiku ovog Heimat-kompleksa kao arkadijskoga turističkog branda koji će se prodavati zauvijek, baš kao i slika o Beču kao gradu ‘radosne apokalipse’ o kojem je Hermann Broch pisao kao o muzealizaciji kiča sredstvima paradoksalne sveze pastorale i duha bezobzirne kritike onog što Beč predstavlja kao svjetski grad velikih kompozitora i Wittgensteina, dodajmo ovome još Freuda, pa Musila, pa naposljetku i samoga Bernharda. Austrija je jedno, a Brisanje. Raspad i Bijela vrpca drugo. To Drugo, to je ono što nije ništa drugo negoli ono Unheimlich u svim aspektima duhovnoga života i u svim formama umjetničkoga traganja za genezom zla.

To Drugo pripada moći umjetnosti da govori o užasu i zlu čak i kad je sve postalo ‘normalno’, kad naizgled ništa više u doba posthistorijske dosade samoga života ne izaziva šok ponovnoga suočenja s likovima koji uživaju u nanošenju boli Drugima, likovima patoloških ubojica i morbidnih stupova društva koje iza zatvorenih vrata kao u Hanekeovim filmovima skriva tu strašnu bijelu vrpcu, simbol djevičanske čistoće i nasilne smrti. Razapeta žica, smrt farmerove žene koja je propala kroz trule daske, nestanak barunova sina…