Žarko Paić

1.

Čitajući intrigantnu knjižicu akademika Mladena Machieda, Futurizam 100 godina kasnije: Radiofonski collage, DHK, Zagreb, 2010. posebno valja upozoriti na početku ovog zapisa kako u „Uvodnoj napomeni“ autor ima potrebu naglasiti da su svi „citati u ovom tekstu autentični. Donosim ih u vlastitom kritičkom odabiru i prijevodu s talijanskog, francuskog, španjolskog, portugalskog i ruskog“. (str. 5) Već podnaslov knjižice sugerira da autor ima za nakanu nešto krajnje izazovno. Riječ je o „radiofonskome collageu“ tekstova koji su imali za cilj biti čitanjem spikera onoga što je bila ideja prvog i ujedno najradikalnije misaono uspostavljenoga povijesnog pokreta avangarde nazvanog futurizam kojeg paradigmatski “utjelovljuje“ Filippo Tommaso Marinetti. U „Završnoj napomeni“ saznajemo da ideja nije realizirana u radijskome mediju jer „petero mlađih redatelja „Hrvatskog radija“ 1 i 3, koji su ga otklonili, nisu znali „kako da ga postave“. (str. 99)

U svakom slučaju, Mladen Machiedo je u knjižici o futurizmu „100 godina kasnije“ jasno nakanio uspostaviti svezu između onog što bismo nazvali prvim početkom futurizma i njegovim „posljedicama“ ili onime što mi u 21. stoljeću nosimo kao teret nasljeđa u mnogim aspektima života uopće.  Dragocjenost ove začudne knjižice jest u tome što nam donosi na uvid postavke mnogih manje poznatih sljedbenika i sljedbenica Marinettija, potom same njegove skice i tekstove uvrštene u znamenite manifeste futurizma, te različite bilješke i tekstove poput (Produžene aktualnosti) našeg slikara Marina Tartagliae iz 1994. godine u kojem slikar piše: „Djelo koje ne odaje pojavu uzbudljivog poprišta nije umjetničko. (…) Motiv je nišan.“ (str. 91) Nalazimo u ovom uzbudljivome kolažu i izjavu kršćanskoga personalista Giovannija Papinija, koja zaslužuje da se posebno podcrta. Naime, u zapisu iz 4. prosinca 1944. godine Papini piše da je taj dan stigla vijest kako je Marinetti umro. Uz tu vijest autor Povijesti Kristove bilježi sljedeće o navjestitelju avangardnoga tehno-političko-mesijanskoga „poslanstva“ u svijetu: „D’Annunzio ga je definirao: fosforescentni kreten. Petrolini usavršio definiciju ovako: kreten s proplamsjajem gluposti:“ (str. 83)

Dodali bismo ovoj „kretenariji“ u tekstu kao životu da je ono najvažnije kako je jedan od njegovih odanih učenika, bez kojeg ni talijanski futurizam ni on sam ne bi postao znamen tradicionalnoga akademizma, upravo Benitto Mussolini. Usput, zašto se jedan ordinarni estetsko-politički „kreten“ kao što je to bio Gabrielle d’Annunzio, za Talijane spomenik njihove kulturne dekadencije i obnove imperija na sunčanoj strani Jadrana, gdje žive Hrvati, toliko skanjiva pri spomenu imena Marinettija koji će zauvijek unatoč svojeg pokornoga slijeđenja fašizma ostati prethodnik radikalne ideje prevladavanja umjetnosti iz duha moderne tehnike i tako biti internacionaliziran par excellence, dok će d’Annunzio ostati bijedna karikatura svojeg proto-fašizma koji čak ni Rijeku nije uspio pokoriti u svojem esteticizmu bonvivana i provincijalnoga dekadenta? Oboje su, ne samo za nas Hrvate, već u svojim bolesnim aspiracijama srozanosti biti umjetnosti pukoj službi totalitarne politike fašizma, slučajevi koje Nelson Morpurgo u jednome pismu iz 1975. godine ponajbolje ocrtava na sljedeći način:

„Od 1918. nadalje najprije Europa, a potom i cijeli bliski svijet, bili su polako otrovani politikom. Jedino se nadrealizam rasprsnuo u univerzalnim očitovanjima. Dadaizam, proizvod rata, bijaše mrtvorođenče; ruski futurizam pometen staljinizmom. Preživio je talijanski futurizam s milanskom, firentinskom i rimskom grupom. Ali s dolaskom fašizma i vrijednosti su podlegle posljedicama takva razvoja. Prvi futuristički kongres u Milanu bio je prvo degenerativno očitovanje. Marinetti akademik Italije bje druga bora na licu futurizma.“ (str. 85)

2.

A sada, pustimo fašizam da kao svaka „zvijer krepa“ u svojoj posttotalitarnoj obnovi  u 21. stoljeću i pogledajmo što su neki Marinettijevi bliski sljedbenici i sljedbenice poput njegove supruge Benedette Cappa Marinetti, poznate umjetnice druge faze talijanskoga futurizma, rekli o onome što tek danas postaje čudovišno transparentno. Ona, naime, u „Futurističkome projektu novačenja za idući rat“ u časopisu „Futurizam“ iz 1932. godine najavljuje kako će

„idući rat biti nadasve mehanički, pa mu neće biti potrebna snaga mišića i fizička otpornost. (…) Snaga će, međutim, biti potrebna da se izrađuju ratni strojevi i projektili. Iz toga proizlazi da će mladići biti korisniji u postrojenjima negoli na bojištu. (…) Mladići će čitati novine, oplođivati supruge, organizirati pogrebe svojih dragih roditelja…osim, što je razumljivo, kada dođe vrijeme za drugi poziv.“ (str. 78)

Užas, patetika wellness-Übermenscha na talijanski način plus erotski filmovi Tinta Brassa i niz arija iz napolitanskih opera za narod, plus nedvojbeno čista modernistička arhitektura iz glave Antonia Sant’Elia. Što je zapravo bio futurizam ako ne estetski projekt totalne umjetnosti u svijetu života koji je mogao podnijeti i vizije autora manifesta iz 1909. godine u kojem se „veliča rat ꟷ jedina higijena svijeta ꟷ militarizam, patriotizam, rušilačka gesta slobodnjaka, lijepe ideje zbog kojih se umire i prijezir prema ženi. (!!!“ (str. 15) i „period Marinettijeve udovice, što ga je oličavala Benedetta“. Dodat ću ovo: žalobnoga lika i grandiozne ideje da futurizam oslobodi patosa ovog „užasa“ koji je na najstupidniji način veličao ratnu mistiku i mizoginiju jedne patrijarhalne imperijalne ljušture od države koju, za divno čudo, ne nadilaze njihovi simboli rimskih sjekira i abesinski biciklisti-zločinci sveudilj velike afričke pustinje, već besmrtne moderne građevine i pokoji krajnje duhoviti igrokaz/prikaz „futurističke poezije“ kakvu je iznio i slavni estetičar Benedetto Croce u jednom zapisu iz 1928. godine, posthumno u Knjizi misli izd. 2002. Evo, samo ovoliko:

„Kako shvaćaju poeziju futuristi alla Marinetti. Na način na koji Goethe, smiješeći se, bijaše jednom zabilježio svoje dojmove iz rata. Belagerung von Mainz (1793): „(…) Topot konja. Frkanje konja. Drobljenje slame. Ljudsko pričanje, pričanje i svađanje. Topovska grmljavina, Mukanje živina. Revanje magaradi..“ (str. 50)

3.

          Idemo dalje. Tako inače govore narcistički opsjednuti političari čak i kad ne znaju da je to što „idemo dalje“ zapravo ireverzibilno kretanje u carstvo ništavila. Talijanski futurizam nije, dakako, moguće svesti samo na manifeste koje je napisao Marinetti i iz kojih zjapi „duhovna praznina“ nadomještena duhom obnove Rimskoga carstva i vjere u znanstveno-tehničko osvajanje svijeta njegovim razaranjem svekolike tradicije koju valja pretvoriti u poligone i laboratorije „novoga“. Inače, budimo „objektivni“, najradikalnije napisani manifesti povijesne avangarde su Marinettijev Manifest futurizma iz 1909. godine i Maljevičev Manifest suprematizma iz 1926. godine. U svojoj knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006. pokazao sam kako je futurizam u ideji najradikalniji poziv na razaranje tradicije i preobrazbu svetoga u svjetovno, ideje u pojavu, uzvišenoga u banalno, jer jureći automobil je, prema Marinettiju, „ljepši od Nike sa Samotrake“. Korelacije s ovom estetikom destrukcije zapadnjačke povijesti pronalazimo u ideji suprematističkoga slikarstva Kazimira Maljeviča prema kojem ono što je formalno univerzalno i vječno poput geometrijskoga lika crnoga kvadrata istodobno označava i kraj svake figuracije i reprezentacije tzv. osjetilne stvarnosti. Kod Marinettija je riječ o dolasku totalnoga ubrzanja svijeta nastankom estetskoga objekta kao što je automobil, a kod Maljeviča je posrijedi vladavina novoga kao univerzalne forme onog što je čista nepredmetnost monokromatizma (crno-bijelo).

Zato su, koliko god to bilo naizgled začudno, futurizam i suprematizam bliži od saveza futurizma i dadaizma, koji je, pak, po stupnju intenziteta vjere u moć apsolutne destrukcije povijesti priredio vladavinu slike nad jezikom. Možemo to ponajprije vidjeti u nekim iznimno uspjelim pjesmama francuskih i talijanskih futurista zastupljenih u Machiedovoj knjižici poput slavnoga Apolinairea i manje poznatoga filmskoga redatelja, scenarista i dramatičara Nine Oxiliae koji je 1917. poginuo u ratu na zapadnome bojištu. Njegova pjesma „Zbogom sutonski pjesnici“ sugestivna je i gotovo apokaliptički višeznačna u svojoj melodioznosti i oproštaju od sjena prošlosti:

„Mrtva je prošlost, pjesniče! (…) / Vatre pucketave, razdiruće, pale stari svijet, sutonski pjesnici! / Na rubu ponora bez dna / gdje padoše jedan za drugim polomljeni stari oltari / opraštam se od vas! / Uz tutnjavu bubnja.“ (str. 53 i 54)

O čemu nam govore manifestne žudnje i performativni burevjesnici Novoga/revolucije/prevrata? Ni o čemu drugome negoli o kraju zapadnjačke metafizike kao nihilizma, rekao bi Heidegger. I u tome je paradoksalna bezuvjetnost futurističkoga govora dospjela do krajnjih granica iskazivosti i pokazivosti u svijetu koji postaje znanstveno-racionalno i tehnički produktivan u svojoj funkcionalnosti iz koje nužno iščezava ljepota koju valja očuvati na drugim temeljima od onih koji su joj bili izgrađeni u postojanosti hramova i katedrala.

Nema nikakve dvojbe da je stoljeće futurizma s Italijom i njezinim europskim sljedbenicima prohujalo ne ostavivši iza sebe ništa osim totalnih ratova, tehničke savršene idolatrije i za ne povjerovati onog što je futurizam u svojoj vjeri u kult budućnosti podario upravo 21. stoljeću i to ne u arhitekturi, već u modi. Riječ je o ekstatičnoj estetizaciji tijela kao događaja kojim se sam život uspostavlja kao mitološki hybris vječne prirode i osvajačkoga duha artificijelnosti kroz „naš izazov zvijezdama!“, kako glase posljednje riječi Marinettija iz ključnoga teksta europske povijesne avangarde naslovljenoga Utemeljenje i manifest futurizma, prvotno tiskanog u pariškome dnevniku „Le Figaro“ 20. veljače 1909. godine.

4.

          Život je postao futuristički kolaž u kojemu čak i takva legendarna pjesma Fernanda Pessoe, kao što je „Marinetti, akademik“ smjera svojem iščeznuću kako pjesma ide kraju i od nje ostaju samo nesuvisle riječi, slova, znakovi.

MARINETTI,AKADEMIK

„Tu dospijevaju svi, tu dospijevaju svi…

Jednoga ću dana, ako ne b u d e nezgode, i ja tu dospjeti…

Ako se, konačno, svi za to rađaju…

N e m a m drugog lijeka do li umrijeti prije, n e m a m drugog lijeka do li se uzverati uz Veliki Zid…

Ostanem li ovdje, uhitit će me da b u d em društven…

Tu dospijevaju svi..

Muze se, moj stari, osvetiše s reflektorima, na kraju te nasadiše na ogradu stare jame, a tvoja pokretljivost, uvijek malčice na talijanski način,

f-f-f-f-f-f-f-f…

(Fernando Pessoa,Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb, 1997. , str. 240. Prijevod s portugalskoga Mirko Tomasović)

5.

          Katkad mi se čini da sam već sve rekao i da o futurizmu „danas“ još jedino govori taj fenomen „već viđenoga“ kraja povijesti kojeg nazivamo ꟷ retro-futurizmom.

A to samo znači da mu je prošlost zauvijek zajamčena u budućim mauzolejima i to kao kolaž tehnike, mode i militarizma.

Vivat Academia!