Žarko Paić

Evo, ovako to izgleda. Najbolje studije o pjesnicima, slikarima, glazbenicima, arhitektima, filmskim redateljima nisu napisali teoretičari književnosti, vizualnih umjetnosti, glazbe, filma, već filozofi. Želim li nešto krajnje lucidno čitati o Hölderlinu, Celanu, Kafki, Artaudu, Pessoi, o  Wagneru, Mahleru, Cézannu, Duchampu, Le Corbusieru, Godardu uzimam u ruke knjige Heideggera, Gadamera, Derride, Deleuzea, Nitezschea, Adorna, Merleau-Pontyja, Hanne Arendt, Waltera Benjamina. Pa, kako to? Zar ne slušamo neprestano tzv. stručne argumente kako filozofi svojim čudovišnim konceptualnim alatom naprosto ‘skrnave’ i ‘reduciraju’ velike umjetnike na mjeru svojih pojmova kao da su im sami umjetnici zapravo poput šahovskih figura na ploči. Odmah valja te prazne argumente sasjeći u korijenu.

Uzet ću samo primjer Heideggera i njegovih predavanja i knjiga o Hölderlinu. Prvo sam čitao Heideggerovo tumačenje elegije Patmos i tek onda zadivljen misaonom pohvalom pjesnika povratka izvorima Grka samog pjesnika s još većim užitkom. Ni jedna od inače korektnih studija književnih znanstvenika o Hölderlinu, uključujući i izvrsnu knjigu Wernera Hamachera, Two Studies of Friedrich Hölderlin, Stanford University Press, 2020., nije mi otvorila nove horizonte u promišljanju ovog pjesništva bez kojeg ne možemo razumjeti bit romantike i njegove vodeće ideje umjetničke religije. Zašto, dakle, jedino filozofija može kazivati o biti umjetnosti? Heideggerov je odgovor jednostavan.

Zato što su oboje, i filozofija i umjetnost, proizašli iz biti pjesništva kao kazivanja. Oboje su Dichten, iskonsko kazivanje o događaju smisla bitka i vremena, a ne Rechnen, znanstveno spekuliranje o svijetu kao predmetnosti predmeta. Deleuze će, doduše, ničeanski usmjeriti mišljenje pojmu postajanja ili bivanja, devenir, pa će i filmski redatelji biti samo mislioci u filmskim slikama. Derrida će, pak, pristupiti arhitekturi polazeći od svojeg pojma dekonstrukcije i razluke u biti razlike, što će omogućiti da se čitanje suvremene arhitekture oslobodi metafizičkih pretenzija tradicionalnoga logocentrizma, kako je to posvjedočeno u njegovim razgovorima  s Peterom Eisenmannom. I napokon, Merleau-Ponty je iz horizonta egzistencijalne fenomenologije vidio da Cézanne otvara mogućnost oka koje gleda ono što dolazi iz dubine samog predmeta, a ne više iz položaja slikara-kao-subjekta.

I što ćemo sada s postavkama da filozofi ‘kidnapiraju’ umjetnike i onda ih pod svjetlošću loše žarulje u maniri isljednika tajnih službi totalitarnih poredaka imaginarnoga svijeta teorijski prisiljavaju da priznaju kako su uvijek mislili to što im ovi opasni tipovi iz zamka transcendencije i i bunkera imanencije govore, ali da njihovo nije da misle nego da slikaju, pišu, snimaju, grade? Ništa. Odnos između filozofije i umjetnosti postaje u tumačenju najsavršenije izveden tek onda kad, kako je to kazao Heidegger, njihovo suzvučje biva usklađeno poput glazbe zvona s udaljenih bregova. Taj odjek pripada biti ljudske egzistencije. Bez njega sve je pusto i prazno. Kao i bez otvorenosti u susretu filozofije i umjetnosti. To je tako i ostaje tako i u nadolazećem vremenu.

Ta, neće li valjda još suvremeni umjetnici u svojim eksperimentima vabiti astrofizičare i kognitivne znanstvenike da im objasne a što su to oni stvarno mislili i pokušavali izvesti? Nije problem u tome da umjetnost nešto prikazuje i predstavlja, ali kad Artaud već radikalno traži kazalište realizirane metafizike na djelu s onu stranu svake predstavljivosti onda ništa izvan filozofije na tragu Nietzschea nema nikakvog smisla. Umjetnost je samo drugi oblik filozofijskoga uvida u bit svijeta, kao što je filozofija od iskona ono isto što kroz jezik-sliku-zvuk umjetnosti proizlazi iz biti događaja. A događaj nije ono što ‘jest’ i jest ono što ‘nije’ samo zato što se ‘događa’ i što svaki događaj zahtijeva svoje misaono tumačenje najvišeg ranga uopće.