Filozofi i umjetnici

ili o sjajnome neskladnom skladu

April 20, 2024
Hans-georg-gadamer
Hans Georg Gadamer

Evo, ovako to izgleda. Najbolje studije o pjesnicima, slikarima, glazbenicima, arhitektima, filmskim redateljima nisu napisali teoretičari književnosti, vizualnih umjetnosti, glazbe, filma, već filozofi. Želim li nešto krajnje lucidno čitati o Hölderlinu, Celanu, Kafki, Artaudu, Pessoi, o  Wagneru, Mahleru, Cézannu, Duchampu, Le Corbusieru, Godardu uzimam u ruke knjige Heideggera, Gadamera, Derride, Deleuzea, Nitezschea, Adorna, Merleau-Pontyja, Hanne Arendt, Waltera Benjamina. Pa, kako to? Zar ne slušamo neprestano tzv. stručne argumente kako filozofi svojim čudovišnim konceptualnim alatom naprosto ‘skrnave’ i ‘reduciraju’ velike umjetnike na mjeru svojih pojmova kao da su im sami umjetnici zapravo poput šahovskih figura na ploči. Odmah valja te prazne argumente sasjeći u korijenu.

Uzet ću samo primjer Heideggera i njegovih predavanja i knjiga o Hölderlinu. Prvo sam čitao Heideggerovo tumačenje elegije Patmos i tek onda zadivljen misaonom pohvalom pjesnika povratka izvorima Grka samog pjesnika s još većim užitkom. Ni jedna od inače korektnih studija književnih znanstvenika o Hölderlinu, uključujući i izvrsnu knjigu Wernera Hamachera, Two Studies of Friedrich Hölderlin, Stanford University Press, 2020., nije mi otvorila nove horizonte u promišljanju ovog pjesništva bez kojeg ne možemo razumjeti bit romantike i njegove vodeće ideje umjetničke religije. Zašto, dakle, jedino filozofija može kazivati o biti umjetnosti? Heideggerov je odgovor jednostavan.

Zato što su oboje, i filozofija i umjetnost, proizašli iz biti pjesništva kao kazivanja. Oboje su Dichten, iskonsko kazivanje o događaju smisla bitka i vremena, a ne Rechnen, znanstveno spekuliranje o svijetu kao predmetnosti predmeta. Deleuze će, doduše, ničeanski usmjeriti mišljenje pojmu postajanja ili bivanja, devenir, pa će i filmski redatelji biti samo mislioci u filmskim slikama. Derrida će, pak, pristupiti arhitekturi polazeći od svojeg pojma dekonstrukcije i razluke u biti razlike, što će omogućiti da se čitanje suvremene arhitekture oslobodi metafizičkih pretenzija tradicionalnoga logocentrizma, kako je to posvjedočeno u njegovim razgovorima  s Peterom Eisenmannom. I napokon, Merleau-Ponty je iz horizonta egzistencijalne fenomenologije vidio da Cézanne otvara mogućnost oka koje gleda ono što dolazi iz dubine samog predmeta, a ne više iz položaja slikara-kao-subjekta.

I što ćemo sada s postavkama da filozofi ‘kidnapiraju’ umjetnike i onda ih pod svjetlošću loše žarulje u maniri isljednika tajnih službi totalitarnih poredaka imaginarnoga svijeta teorijski prisiljavaju da priznaju kako su uvijek mislili to što im ovi opasni tipovi iz zamka transcendencije i i bunkera imanencije govore, ali da njihovo nije da misle nego da slikaju, pišu, snimaju, grade? Ništa. Odnos između filozofije i umjetnosti postaje u tumačenju najsavršenije izveden tek onda kad, kako je to kazao Heidegger, njihovo suzvučje biva usklađeno poput glazbe zvona s udaljenih bregova. Taj odjek pripada biti ljudske egzistencije. Bez njega sve je pusto i prazno. Kao i bez otvorenosti u susretu filozofije i umjetnosti. To je tako i ostaje tako i u nadolazećem vremenu.

Ta, neće li valjda još suvremeni umjetnici u svojim eksperimentima vabiti astrofizičare i kognitivne znanstvenike da im objasne a što su to oni stvarno mislili i pokušavali izvesti? Nije problem u tome da umjetnost nešto prikazuje i predstavlja, ali kad Artaud već radikalno traži kazalište realizirane metafizike na djelu s onu stranu svake predstavljivosti onda ništa izvan filozofije na tragu Nietzschea nema nikakvog smisla. Umjetnost je samo drugi oblik filozofijskoga uvida u bit svijeta, kao što je filozofija od iskona ono isto što kroz jezik-sliku-zvuk umjetnosti proizlazi iz biti događaja. A događaj nije ono što ‘jest’ i jest ono što ‘nije’ samo zato što se ‘događa’ i što svaki događaj zahtijeva svoje misaono tumačenje najvišeg ranga uopće.

Hans Georg Gadamer - Gadamer on Celan

Similar Posts

Umjetnost kao sveta perverzija

Postoje ekscentrični, bizarni fanatici i lunatici posvećeni umjetnosti do krajnjih granica njezine iskazivosti. No, postoje i rijetki „aristokratski gadovi“ najviše razine duhovnosti i dostojanstva koje književnost uopće može dosegnuti u usponu Jakovljevim ljestvama do posljednje postaje vječnosti. Uvijek je dvoje i to vrijedi za kozmološka načela postojanja kao i prirodno-ljudske sudbine. Taoizam je nauk ove […]

November 17, 2024

Treći otrov mišljenja

     Nikad me nisu oduševljavale moralističke maksime, aforizmi koji ispunjavaju potrebu za nekom novom stoičkom mudrošću života nalik onim Pascalovim Mislima ili čak Schopenhauerovom knjigom Parerga i Paralipomena. Jedinu iznimku priznajem u tom „žanru“ Nietzscheovu stilu pisanja u Ecce homo i u zapisima iz Ostavštine. Ne mogu zanijekati pritom ni aforizme Wittgensteina iz njegove Ostavštine. […]

November 16, 2024