Žarko Paić

Što je, po vašem mišljenju, dovelo do toga da su aktualni trendovi inspirirani beskućnicima?

Moda nije tek ogledalo društvenih promjena u globalnome poretku ekonomije, politike i kulture. Kada bi bila samo to, ne bi imala nikakvu autonomiju. U suvremenoj formi kulturne konstrukcije identiteta pojedinca uvijek se radi o preklapajućim tendencijama: od kritike sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, pada u bezdan bijede kao začaranoga kruga društva rizika u neoliberalnome shvaćanju napretka i razvitka, do radikalne ekscentričnosti koja ima za svoj uzor „životnoga stila“ (Lifestyle) estetsku subverziju modernosti.

U tom sklopu „beskućništvo“ je samo socijalno-kulturalno polje očitovanja onoga što je sociolog Pierre Bourdieu nazivao kulturnom distinkcijom između elita i klasno određenoga društva. Problem je u tome što se taj jaz više ne pokazuje samo kao društveni fenomen u svojoj goloći, nego ima izrazito kulturalna značenja. Nemojmo zaboraviti da su krajem 1980-ih neki društveno angažirani modni dizajneri, a među njima i uistinu paradoksalno najznačajniji predstavnik postmoderne mode John Galliano, kada je kritički ukazivao na prelazak granica između mode i suvremene umjetnosti s obzirom na odnos estetike i kasnoga kapitalizma potrošnje, otvorili ovaj problem u posve drukčijem kontekstu. Kako, naime, odgovoriti na stvarnu marginu u društvu, a ne tek na već ionako iscrpljene mogućnosti supkulturalne pobune. Zbog toga nije slučajno da figura „beskućnika“ odgovara po svemu društvenome imaginariju mode u drugoj dekadi 21. stoljeća. Kriza, društvena ravnodušnost, dekadentni oblici kulture od glamoura do spektakla medijskoga cinizma proizvode likove koji odgovaraju onima iz zaboravljenoga remek-djela hrvatskoga socijalnoga modernizma s početka 20. stoljeća, pripovijetke Vjenceslava Novaka,  Iz velegradskoga podzemlja.

Postoji li dizajnersko/društveno ‘opravdanje’ za ovaj sociološki fenomen?

Uvijek postoji vjerodostojnost obrane prisvajanja nekog društvenoga fenomena za potrebe mode kao potrošačke euforije i njegove kritike zbog „amoralnosti“, „cinizma“ i „licemjerja“. Tako je i s umjetnošću koja prekapa po leševima da bi dokazala svoju subverzivnost i eksperimentalnost u doba posthumanizma i umjetne inteligencije. Treba se oprostiti s takvim pseudomoralističkim kritikama „mode“ jer su oni stari već više od stoljeća. Točnije, odnose se na puritanski viktorijanski moral koji pretpostavlja da je moda valjda tek nešto za visoku klasu i dekadentne snobove, pa je njihova kreativnost često samo izlika za socijalnu neosjetljivost.

Dizajneri su suvremene mode na istoj razini kao i paradigmatski konceptualni i performativni umjetnici. U svojoj knjizi Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela (Altagama, zagreb, 2007.) dovodim McQueena, Galliana i Chalayana na istu razinu s nekim od vodećih suvremenih umjetnika. Što to znači? Da modni dizajner u svojem mediju može biti radikalni kritičar društvenih fenomena čak i kad je posvećen mahnitosti modne kulturalne ekonomije koja mora šokirati i provocirati da bi pogon savršeno funkcionirao ne samo izvanjski, već ponajprije u sve većem profitu i sve većem utjecaju na oblikovanje novih identiteta u globaliziranoj ekonomiji. U tom pogledu modni su dizajneri u istome liku i angažirani kritičari društvenih anomalija i reprezentanti kulturnoga narcizma bez granica. Treće ne postoji.

Što ‘klošarski stil’ čini privlačnim?

Čudovišna sloboda nepripadanja establishmentu, gorak okus društvene propasti, anti-estetika ravnodušnosti spram tzv. normalnoga života, smjesa boemstva, otpadništva i socijalne ugroženosti. No, razlika današnjega „klošarstva“ kao modnoga izričaja ljudi-bez-svojstava, kada je boemstvo iščezlo a javni intelektualac postao manekenom medijske taštine, u razlici prema počecima moderne mode krajem 19. stoljeća jest razlika između dosade ponavljanja i autentičnosti novoga. Sve je danas u znaku ove fatalne strategije zaborava. Pa tako i fenomen oponašanja bijednih i ostavljenih ljudi na ulicama velegradskoga nadzemlja. 

Kad se prvi puta pojavio u suvremenoj modi?

Mislim da je govor o tzv. stilovima i trendovima u suvremenoj modi besmislica, a isto vrijedi i za suvremenu umjetnost i arhitekturu. Nakon pop-arta i arte–povere možete zaboraviti na bilo kakve stilske odrednice u estetskome načinu oblikovanja života. Razlog leži u tome što je ideja „novoga“ zastarjelom već u samoj povijesnoj avangardi, pa zato imamo samo sve kraće vrijeme između nastanka „novih“ tendencija u proizvodnji i potrošnji objekata kao znakova identiteta. Drugim riječima, umjetnost se pretočila u život, a život je postao dizajniranim svijetom poput Trumanova showa. U tom sklopu postaje jasno da površina stvari opčinjava, a dubine su ionako stvar čežnje za prošlošću kad su metafizika i velika umjetnost imale dostojanstvo i moć stvaranja „novoga“.

Tzv. klošarstvo u modi je formalno otpočelo još 1970-ih godina sa supkulturalnom pobunom, ali priključeno kao tamna strana mjeseca onome što je punk imao kao svoju temeljnu odrednicu – subverziju vladajuće kulture. Ono se, paradoksalno“, „reciklira“ uvijek kao figuracija života na rubu. I ne pripada nikome drugome negoli onima koji paradiraju svojim „imageom“ marginalaca ne zato da bi drugi uživali u njihovoj ekscentričnosti, nego zato da bi granica između bogatstva i bijede bila na razini vizualnosti barem dokinuta u fikciji imaginarne jednakosti. Svi smo u rizičnome položaju pada u bezdan.

Moda živi od šoka i provokacije. Zašto okretati glavu od mogućnosti da sutra postane ono što se sada već „nosi“ sa stilom bez stila? Problem je jedino u tome što je čitav pogon suvremene mode poput mahnitoga klatna života koji se njiše s jedne na drugu stranu. Što je protufigura subverzivnome beskućniku/klošaru? Nitko drugo negoli dekadentni manager u brandiranome odijelu. Rodno-spolne oznake su, dakako, uključene. Naposljetku, moda ne opisuje stvarne društvene odnose u globalnome kapitalizmu i spektaklu liberalne demokracije. Ona konstruira ono što će doći već „sutra“ i tako postati našom borbom za pravo da pronađemo iluziju „trećega puta“ između avangarde (bijede) i dekadencije (bogatstva).

Suprotnost tome je činjenica da moda živi od stalnog procesa pomlađivanja čovjeka. Nije li to paradoksalno?

Mladolikost i ljepota u suvremenom narcističkome društvu spektakla su pojavne maske „uspjeha“. Nije slučajno tzv. beauty industry perverzni oblik zavođenja time što poželjni izgled (image) nadomješta prazninu identiteta čovjeka. Želja za lijepim izgledom odgovara imperativu postmoderne kulturne ekonomije u koju osim modnoga odijevanja sve više postaje važno dizajniranje tijela (plastična kirurgija, implantati, preparati za njegu tijela). Perverzni je oblik zavođenja u tome što se slijedi imperativ vječne mladolikosti kao stila života koji nije izabran, nego je ponuđen u supermarketu stilova života.  To je nova zabrana u načelno pluralnome demokratskome svijetu mode. Slobodni izbor je uskraćen. Starost i ružnoća su samo negativni aspekti propadanja tijela kao u dekadentnim modnim performansima Alexandra McQueena – ono čudovišno Drugo praznine vizualne kulture tijela kao slike.

Izgled čovjeka je danas važan ili, pak, nije da bi bio priznat u suvremenom društvu?

Predstavljanje u društvenoj komunikaciji ponajprije je vizualna konstrukcija. Ona je unaprijed određena pravilima jezika mode kao sustava znakova koji djeluje kroz svoje ideologijske, kulturalne i estetske kodove. Ultrakonzervativac ne može biti paradirati u neogothic-punk stilu, kao što Lady Gaga ne može biti pod burkom osim u mogućem, ali nezbiljskome činu prosvjeda protiv političke zabrane znaka identiteta druge kulture Primjenjujući McLuhanovu glavnu postavku mediologije – medij je poruka – izgledom se upisujemo u pogled Drugoga kao zrcalo svojeg priznanja. Sve to ima svoje granice. Izgled je važan. Još je važnije ono što izgledu podaruje značenje autentičnosti ili laži egzistencije.

Je li nužno rušiti konvencije da bismo bili u modi?

Nije nužno ako u otporu spram te represivne tolerancije mode osjećamo da nas upravo mogućnost subverzije poretka čini na poseban način zadovoljnim. Ali dobro je to znao otac-utemeljitelj sociologije mode Georg Simmel. Njezina je bitna odrednica oponašanje uspostavljenih društvenih obrazaca ponašanja. Čak i kad se oni ruše, obnavlja se ista logika nove stabilnosti u oponašanju drugih. Osjećaj zadovoljstva nastaje kao posljedica selektivne kulturne i estetske diferencijacije. Posrijedi je izbor unutar društvene socijalizacije. Nije lako slijediti radikalnu izdvojenost crne ovce u svim oblicima života. No, bez toga nema nikakvog estetskoga zadovoljstva. Stil nije bilo koji čovjek. Stil je kreativno vođenje života kao duha i kao izgleda.  Zato je grubi vuneni šal velikoga pjesnika modernizma Ezre Pounda više od  stila. To je ready-made s „potpisom“ ekscentrika umjetnosti kao života a ne života kao potrošne robe.

Tvrdite da je tijelo postalo legitimni subjekt svih radikalnih promjena na koži. Što to znači?

U svojoj knjizi Vrtoglavica u modi: prema vizualnoj semiotici tijela  (Altagama, Zagreb, 2007.) u poglavlju koje se bavi postmodernom modom našega doba koristim upravo tu metaforu – duboki rez na površini. Želja je nesvjesno očitovanje dubokog nezadovoljstva s izgledom vlastitoga tijela kao površine i ekrana ekstaze komunikacije. Poput tehnike digitalne slike koja se redizajnira i semplira, postmoderno je tijelo ekran i površina narcističke želje za savršenim izgledom u zrcalu Drugih. Renasansa je stvorila kult idealne ljepote iluzijom dubine u slici. Sada je riječ o iluziji površine kao ekrana bujice emocija i doživljaja. Mladi se „režu“  zato što pate od glavne bolesti ovoga vremena – iluzije savršenstva koja je kao i svaka iluzija drugo lice brzog zastarijevanja mode. Stari se „režu“ jer im je to posljednja iluzija života. Tijelo u svakom pogledu smjera smrti i prelasku u posthumani sklop kiborga kao nove univerzalne lutke koja misli, fascinira, zastrašuje i čuva svijet od napasti prirode i originalnosti.

Kako se muškarci „nose“ danas s vladavinom koncepta otvorene mode?

Muškarci se suvremenom modom „emancipiraju“ od svoje hegemonijske društvene uloge Oca/Zakona. Više nije nužno biti samo racionalno uglađena figura građanina moderne opsesije umjerenim napretkom u granicama zakona (mode), da parafraziram naslov Hašekove zbirke humoreski.  Preokret od društvenih uloga patrijarhalne moći do figuracije životnih stilova buntovnika, loosera i nomada dogodio se u muškom imaginariju mode 60-ih godina 20. stoljeća s t-shirtom i trapericama. Ali paradoks je suvremene mode da radikalni eksperimenti danas u muškome odijevanju dolaze iz visoke mode koja realno više nije kanon odijevanja.

Sveopća estetizacija društva zahvaća sve, bez rodno/spolnih razlika.  Vulgarna fraza o tzv. modnoj osviještenosti nije drugo negoli pritisak mode kao kulturne industrije na pojedinca da u svojem izboru slijedi unaprijed stvorene modele izbora. Modna je osviještenost kulturna fantazma medijski stvorene slike o suvremenom čovjeku kao manekenu bez identiteta. Biti-u-trendu znači biti medijski rob diktature chica.

6. Što je s pojmovima stila i trenda kad je riječ o suvremenoj modi?

Trendovi u modi su samo najvidljiviji simptom opće logike neoliberalnoga globalnoga kapitalizma. Ista je stvar s trendovima u svijetu novih medija ili informacijsko-komunikacijskoga sektora. Brzina noviteta odgovara zastarijevanju novosti i novom ciklusu proizvodnje-potrošnje kao unutarnjem pokretaču globalnoga kapitalizma. Moda je društvena forma robe koju ne određuje njezina uporabna vrijednost, nego razmjenska. Otuda  fetišizam suvremene mode odgovara spektaklu slike univerzalne robe koja svoju vrijednost dobiva simboličkom razmjenom tijela kao robe/stvari i mode kao društvene forme komunikacije. Ni stilova ni trendova u modi zapravo više nema jer nema vremenski ograničene epohe potrošnje kao estetskog zadovoljstva korisnika bez panične potrebe za radikalno novim. U modi kao i u suvremenoj umjetnosti postoje još samo neo-pokreti, revival, remake i retro tendencije.

Na jednom mjestu svoje knjige govorite o jezovitim i čudovišnim fenomenima s kojima se moda susreće i sama postaje nalik suvremenoj umjetnosti i njezinim šokovima i provokacijama. Odakle potreba za takvim postupcima dekonstrukcije i transgresije života?

Ono što je čudovišno u modi proizlazi iz čudovišnosti suvremenoga svijeta vladavine globalnoga informacijskoga društva. Baudrillard je pokazao da implozijom informacija (sažimanjem i zgušnjavanjem njihova smisla) umjesto interaktivne imamo interpasivnu komunikaciju. Tako ne treba čuditi što u suvremenoj modi prevladavaju elementi apokalipse, horora, dekadencije, smrti, transgresije svih dosad uvriježenih moralnih vrijednosti i kulturnoga poretka značenja. Nije moda uljepšavanje kao ni izvor nelagode u postliberalnom svijetu ekstremne bijede i bogatstva. Ona je dizajn života kojemu značenje podaruje promjena društvenih obrazaca života. Moda je samo novi nedjeljivi ostatak želje za autentičnim načinom života pojedinca u kulturi vizualne perverzije smisla života gdje sve poprima formu mode time što postaje logo i brand.

Kako biste definirali funkciju i cilj mode uopće u suvremenosti?

Moda danas ne služi ničemu. U tome je njezina paradoksalna autonomija. Ona služi sama sebi tako što sebe uspostavlja kao mjerilo ovoga svijeta simbola materijalne egzistencije i tako što sebe ciklično prevladava u rušenju poretka s pomoću antimode. Ni društvo, ni kultura ni ideologija više  bezuvjetno ne vladaju modom.

Moda je kreativni dizajn nepokornoga tijela osuđenog na zarazni virus slobode.