Žarko Paić

O „zastarjelosti čovjeka“ govorio je Günther Anders, smatrajući da dolazi doba totalne medijske vladavine svijetom. Za to je koristio dva izraza koji su za njega imali gotovo ontologijsku težinu – fantom i matrica. Svijet se više ne određuje iz izvorne svjetovnosti, nego iz posredovanja zvukom i slikom koje proizvode radio i televizija. Stoga se za Andersa svijet pojavljuje kao „fantom“, a to će reći kao „ontologijska dvosmislenost“ posve artificijelnih situacija koje djeluju na čovjeka snagom uvjerenja da svijet nije uostalom ništa drugo negoli događaj fantazmatskoga doživljaja. Anders je otišao tako daleko da je prvi u 20. stoljeću počeo govoriti kako se pojedinačna samosvijest čovjeka kojom se odlikuje individuum raspada na „divisum“, dakle na ono što je djeljivo, što se može kao u „shizofreniji“ raspadati na još manje dijelove, načelno odlazeći u beskraj. Ta se „shizofrenija“ mora razumjeti ne kao „mnoštvo suočenja sa svijetom, već u pluralnosti funkcija pojedinca.“ (Günther Anders, Die Antiquiertheit des Menschen 1: Über die Seele im Zeitalter der zweiten industriellen Revolution, 2. Aufl., München 2002, 138)

Ako je „fantom“ spoznajna struktura „otuđenja“ čovjeka u tehničkome svijetu medijske reprodukcije, onda je „matrica“ ništa drugo do „instrument u formi pseudo-mikrokozmičkog modela“, kojim se zatvara krug življenja u prividu kao jedinom pravom svijetu. (Isto, 164.) Matricom se uspostavlja „pragmatička slika svijeta“, jer mišljenje koje odgovara tom i takvom stanju stvari ne može biti „iluzorno“. Ono je krajnje svrhovito i primjereno onome što stoji u temelju začaravanja uopće. Ovo što tvrdi Anders tek je početak totalne vladavine jedne posve drukčije određene ideologije. Zvukom i slikom ona učvršćuje svoju moć koja je ionako postala apsolutnom. Ako čovjek više nije „individuum“, onda je samorazumljivo da je „shizofrenija“ identiteta njegov novi način kojim se legitimira u načelno programiranom svijetu, u kojem on sam postoji jedino kao funkcija i aplikacija u sustavu.

Kako taj medijski konstruirani „čovjek“ misli i djeluje ukoliko je pod vlašću preobrazbe svijeta u „fantom“ i „matricu“, dakle nečega što nužno proizvodi drukčije mišljenje od onoga koje nazivamo metafizičkim? Nije potrebno posebno napominjati da su ove postavke razvijene osobito u radovima teoretičara Fredrica Jamesona u slučaju analize post-modernog stanja kulture, (Fredric Jameson, Postmodernism, or, the Cultural Logic of Late Capitalism, Durham 1991.) te u kasnome djelu filozofa Gillesa Deleuzea, kad govori o „društvima kontrole“ i preobrazbi individuuma u dividuum, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze s obzirom na „bit“ čovjeka uopće. (Gilles Deleuze, „Post-scriptum sur les sociétés de controle“, u: L’autre journal, br. 1, svibanj 1990.)

Čini se da je pojam „čovjeka“ u stanju njegove „zastarjelosti“ nešto što uznemirava, jer time se pokazuje koliko mu je sav taj „fantomski“ svijet kojim upravljaju „matrice“ stran i čudovišan, iako se u njemu pokušava snaći tako što postaje medijski uklopljen u cjelinu sustava funkcija. Bez toga ne samo da nije moguć ljudski život u tehničkome okružju, već se i sve ono što pripada onom ljudskom, suviše ljudskom, kako bi rekao Nietzsche, pokazuje „zastarjelim“ u odnosu na ono što je tome suprotstavljeno. Znamo da će to uskoro postati filozofijski problem kojim se bavio Jean-Franҫois Lyotard pred kraj misaonog života. Tada već nastaju interdisciplinarni znanstveni pokreti poput post-humanizma i trans-humanizma. Lyotard je to sažeto nazvao stanjem neljudskog. Time je mislio na sve što pripada tehno-znanstvenome području „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) u eksperimentiranju s novim načinima mišljenja „bez tijela“. (Jean-Franҫois Lyotard, L’Inhumain: Causeries sur le temps, Paris 1988.)

Ako je „čovjek“ u svojoj zastarjelosti sveden na sve ono što određuje način bitka medija i mislećih strojeva (radio, televizija, kompjutori), onda je posve sigurno da mišljenje koje ga čini sudionikom toga začaranog svijeta apsolutnog posredovanja ne može biti određeno drukčije do iz nečega što je „novo“ i što više ne iskazuje svijet u pojmovima prvog uzroka i zadnje svrhe. Anders je to mišljenje pripadno američkoj filozofiji modernosti nazvao „pragmatičkim“. Njegova je „bit“ u tome da umjesto metafizike kao eshatologije uspostavlja načela „korisnosti“, „uporabivosti“ i „praktičnosti“.

Može li „čovjek“ još uvijek biti egzistencijalno usmjeren u nadolazeću budućnost ako je već uvijek tehnički rastjelovljen do te mjere da mu je za preživljavanje nužno stvoriti nadomjesni sustav aparata i dispozitiva mišljenja? Sve su antropologije u 20. stoljeću na to pitanje nastojale odgovoriti tako što su, primjerice, poput Helmuta Plessnera, filozofijskog antropologa, postulirale nešto uistinu začudno i otuda nadomjesno kao što je to ekscentrična pozicionalnost. (Helmuth Plessner, Die Stufen des Organischen und der Mensch: Einleitung in die philosophische Anthropologie, Berlin 1975, 288-293.)

Biti na način razmještene-izmještene uspostavljenosti kao biće nedostatka, zacijelo označava prvi korak u određenju „čovjeka“ iz položaja njegove artificijelnosti. Umjetno i ono što nije posve ukorijenjeno u prirodi (physis) pripada ljudskoj „prirodi“. Nije stoga slučajno da su svi post-hegelovski mislioci od formata, a tu su najistaknutiji Marx i Nietzsche, oni koji jasno upućuju da „čovjek“ ne može egzistirati bez specifične „ljudske prirode“ koja mu nije zadana kao što je biljkama i životinjama zadana njihova nagonska struktura utonulosti u okoliš. Umjesto takvog načina prebivanja „čovjek“ egzistira na taj način da proizvodi-stvara oruđa i alate kojima življenje uzdiže do čina refleksivne egzistencije, djelujući „u“ svijetu kao svojem novom okružju i kao bez-zavičajnom obitavalištu.

Problem je samo u tome što će nastankom antropologija u 20. stoljeću doći do inflacije ne više onoga što je odlikovalo stare metafizičke sustave, a to je bila transcendentalna konstrukcija „ljudske prirode“ koja polazi od načela i postulata uma i razuma u spekulativnoj i empirijskoj verziji novovjekovne metafizike, već do inflacije svih vrsta nadomjesnih „ontologija“ s njihovim hibridnim pojmovljem. Kada se „čovjek“ više ne može misliti „vertikalno“ iz sfera unaprijed zadane sheme metafizičkog okvira mišljenja bitka, tada sve smjera prema „horizontalnom“ samo-određenju s viškom imanencije, subjektivnosti i onoga što sada ulazi u sámo razmješteno središte. Aporija je svih antropologija moderne to da im je u temelju skriveno ono što uzdiže, ali i potkopava dostojanstvo čovjeka i njegov navlastiti položaj u svijetu uopće. Posrijedi je temeljni pojam kojim operira Nietzscheovo mišljenje bivanja (Werden), ono što postaje referencijalnim okvirom svih mogućih pristupa „čovjeku“ u suvremenosti, naime život.