Žarko Paić

1.

          Evo, ovaj američki izraz za lažne vijesti (fake news) koji je u međuvremenu postao, naravno, globalno proširen i više ga se, uglavnom, i ne prevodi na druge jezike, ima sljedeće objašnjenje u internetskome „bijelome šumu“ informacija. Iako su se lažne vijesti uvijek širile kroz povijest, termin je prvi put spomenut 1890-ih kada su senzacionalni izvještaji u novinama bili uobičajeni osobito u SAD-u. Unatoč tome, pojam nema fiksnu definiciju i široko se primjenjuje na bilo koju vrstu lažnih informacija predstavljenih kao vijest. Također su ga koristili ljudi visokog profila da bi se primijenili na bilo kakve za njih nepovoljne vijesti. Nadalje, dezinformacije uključuju širenje lažnih informacija sa štetnom namjerom, a ponekad ih stvaraju i propagiraju neprijateljski raspoloženi strani akteri, osobito tijekom izbora. U nekim definicijama, lažne vijesti uključuju satirične članke pogrešno protumačene kao autentične i članke koji koriste senzacionalističke ili klikajuće naslove koji nisu podržani u tekstu. Zbog ove raznolikosti vrsta lažnih vijesti, istraživači počinju favorizirati informacijski poremećaj kao neutralniji i informativniji pojam. Prolom lažnih vijesti porastao je s nedavnim porastom društvenih medija, posebno Facebook News Feeda, a te dezinformacije postupno prodiru u glavne medije. Nekoliko je čimbenika uključeno u širenje lažnih vijesti, kao što su politička polarizacija, politika post-istine, motivirano razmišljanje, pristranost potvrde i algoritam društvenih medija

Politolozi sada preporučuju izbjegavanje izraza ‘lažne vijesti’ ili barem ograničavanje njihove upotrebe jer je pojam ‘lažne vijesti’ usko povezan s politikom, a ta povezanost može beskorisno suziti fokus problema. Izraz “lažne informacije” je poželjniji jer se može odnositi na raznolik raspon dezinformacija i dezinformacija koje pokrivaju teme kao što su zdravlje, okoliš i ekonomija na svim platformama i žanrovima, dok se “lažne vijesti” uže shvaćaju kao političke vijesti. Što su lažne informacije? Mnoge stvari koje čitamo na internetu, posebice u feedovima društvenih medija, mogu izgledati istinite, ali često nisu. Lažne informacije su vijesti, priče ili prijevare stvorene da namjerno dezinformiraju ili obmanu čitatelje. Obično se te priče stvaraju kako bi utjecale na stajališta ljudi, pogurale određeni politički program ili izazvale zabunu i često mogu biti profitabilan posao za online izdavače. Lažne informacije mogu zavarati ljude tako što će izgledati kao pouzdana web-mjesta ili koristiti slična imena i web-adrese uglednim novinskim kućama. Postoje tri elementa lažnih vijesti; „nepovjerenje, dezinformacije i manipulacija“.

2.

Danas čitam na portalima čitav niz tzv. lažnih informacija. Laž nije više suprotnost istini za koju je, uostalom, Poncije Pilat u lice Isusu Kristu postavio pitanje onako cinično kad mu je Bogočovjek kazao da je došao na svijet propovijedati istinu: „Istina, hm, a što je to ꟷ istina?“ Svi mi znamo „svoju“ istinu jer je ona toliko bjelodana i otvorena da se ne treba nikome skrivati zbog nekih ljudskome umu nepoznatih razloga. Istina je ono isto što od pretplatoničkih Grka poznajemo kao samoodređenje smisla bitka u vremenu: isto iskazuje istinu kao ono što se i u promjeni pojavljuje kao ono isto. Istina je svagda identitet, čak i kad se ono isto kao u Deleuzea i poststrukturalista nastoji razumjeti iz logike mnoštva i razlike. U čitanju današnjih tzv. lažnih informacija upada mi u oči sljedeća. Elon Musk bez zadrške optužuje ukrajinskoga predsjednika Volodimira Zelenskoga da je svojim rukama pogubio jednog američkoga novinara koji je izvještavao o ratnim zbivanjima u ruskome razaralačkome uništavanju Ukrajine. Dakle, ne samo što je ovo posve neprovjerena informacija, već je toliko zastrašujuća u svojem amoralnome užasu prokazivanja da zaslužuje više od prezira i svesrdne osude. No, nije čak ni problem u toj buci i bijesu novih medija koji u 21. stoljeću svojom transparentnošću nadilaze sve „duhovne umotvorine“ nacističke i staljinističke propagande zajedno, pri čemu je nova „istina“ ovih lažnih informacija svagda rezultat dekonstektualiziranja događaja i tehnike selektivne vizualizacije s kojom uvijek ide kao ključni dokaz retoričko pokazivanje Moći jezika nad slikom. Najčudovišnije je to što se prolom informacijskog kaosa s lažima neprestano umnožava i gotovo da čitatelj nema vremena pratiti što se uopće zbiva s reakcijama na fake news.

Tzv. demantiji, osporavanja autentičnosti i istinitosti činjenica, pa tako i ove da Zelenski nije nikakav ubojica američkoga novinara i da je Musk kao i gospodar mu svemira s kvarcanom „facom“ patološki lažov, te politički propagandist istovjetan Vladimiru Solovjovu s ruske televizije koji ponosno nosi „titulu“  prvoga Putinova propagandista, gotovo da više nikoga i ne uzbuđuju, jer u tzv. realnome vremenu ubrzano slijedi čitava hrpa novih lažnih informacija od koje glava boli i one koje su zaduženi za njihovu proizvodnju i distribuciju u virtualni prostor. O čemu je tu zapravo riječ? Ni o čemu drugome negoli o želji da se Drugoga unaprijed, apriorno i transcendentalno, pretvori u pasivnoga objekta prokazivanja za ono što sama čini ova notorna propagandna industrija. Drugi je lažov i ništarija, zločinac i apsolutno zlo, a ne onaj koji širi fake news. Iz Tisuću i jedne noći genijalna je ona priča o bagdadskome lopovu. To je onaj kradljivac na tržnici koji ukrade neko voće i pritom gleda u oči Drugoga i histerično viče masi: „Evo ga, lopov, uhvatite ga!“

3.

Ovo što ću sada izvesti je strogo zabranjeno u današnjim tzv. znanstvenome diskursu hiperprodukcije časopisa koji već posve potiskuju autorske knjige u zaleđe, a doktorati sve više nalikuju kupusarama od silnih opsežnih fusnota prema kojima bi se i siroti otac-utemeljitelj sociologije Max Weber, čije legendarne fusnote u djelima o sociologiji religije, primjerice, zauzimaju pola knjige, morao osjećati posramljen. Naime, navest ću „samoga sebe“ iz studije o populizmu i mediosferi koja je uvrštena u knjigu Nemezis: Aporije političkoga i politike (Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Razlog je taj što želim podsjetiti na glavne postavke s kojima u nastavku kanim razložiti neke dalekosežne aspekte djelovanja lažnih informacija na misaoni horizont politike i kulture u doba tehnosfere. Dakle, sam svoj autor kaže sljedeće:

„Masa se u doba postmoderne artikulacije svijesti mobilizira putem neposrednih aparata mediosfere. Za razliku od uloge medija u doba tehničke reproduktivnosti o čemu je pisao Benjamin, sada je sve u otvorenosti mogućnosti i moći povratne sprege (feedback) koja interaktivno daje pojedincu iluziju da je slobodan izabrati simbolički rečeno raj i pakao. Ne može postojati nikakav desničarski populizam kao izvorni fenomen autoritarnoga vođe u doba mediosfere ako ne postoji masa koja se „u ime naroda“ proglašava subjektom konstrukcije države, naroda i suverenosti. Štoviše, masa u društvima spektakla kao društvima kontrole postaje moć ideologijske propagande upravo zbog toga što želi posve suprotno od onoga što Freud postavlja ciljem psihoanalize. Pravi smisao opstojnosti masovne mobilizacije „naroda“ u populističkome diskursu povratka izvornim vrijednostima etnosa i laosa jest antifrojdovski: Wo Ich war soll Es werden (Gdje je bilo Ja, treba doći Ono). Uz aporiju suvremene politike ovaj paradoks masovno-psihološke svijesti danas podaruje populizmu zanos i što je najzlokobnije, tu mahnitu „racionalnu ekstazu“ s kojom interaktivni bojovnici kreću u borbu protiv „neprijatelja naroda“. Kada imamo posredovanje moći/znanja putem artikulacije digitalnih medija tada imamo najmoćnije ideologijsko oružje suvremenosti. Ono je po svojim temeljnim značajkama kao i narod u suvremenosti ništa drugo negoli neutralno, stvar pragmatike i konteksta, čisti alat za svrhovitu uporabu o kojoj odlučuje Vođa i njegov narod. Donald Trump o tome „tvita“ ovako:

„America doesn’t need more ‘all-talk, no-action politicians running things. It needs smart business people who understand how to manage. We don’t need more political rhetoric – we need more common sense. ‘If it ain’t broke, don’t fix it – but if it is broke, let’s stop talking about it and fix it. I know how to fix it.“

Nemojmo stoga zanemariti da bez mase, koja predstavlja neporecivi potencijal kako za demokratske težnje za slobodom i rušenjem despotizma i autokratizma tako i za totalitarni Gleichshchaltung i to u situaciji pluralizma medija u korist neutraliziranja i suspendiranja slobode u ime sigurnosti nacije-države i njezina Vođe, nije moguće provesti nikakvu strategiju obuzdavanja mentalnih sposobnosti tog dičnog naroda na kojeg se pozivaju i idioti i prosvjetitelji, i fašisti i komunisti, i liberali i populisti.

Masa je fundamentalna moć vladanja u suvremenom oligarhijski strukturiranome sustavu tzv. društvenih mreža i njezina se homogenost i heterogenost svagda nastoji upregnuti u ono što ona stvarno i želi: naime, da se Druge koji preziru masu u njezinome nagonu za razaranjem uma prokaže kao „neprijatelje naroda“ i da ih se izbaci iz političko-kulturalne arene milom ili silom.

Bez ove fluidne, samorefleksivne i „napaljene“ mase istomišljenika nema mogućnosti da bi u 21. stoljeću tri temeljne ideologije-politike okupirale sav prostor javnoga djelovanja: neoliberalizam-fundamentalizam-populizam. Onaj koji zna s masama, taj zna da je njihova prva i posljednja želja za vladanjem u tome što se njihovo narcističko kolektivno sebstvo ogleda u narcističkoj psihopatologiji individualnoga Vođe koji savršeno artikulira njihove snove i fantazme. Između ludoga diktatore i mahnite mase zjapi golemo zrcalo ništavila.

4.

Zašto „fake news“ postaje nova forma medijske konstrukcije stvarnosti? Naravno, pristalice postavke o estetiziranju politike i kulture u masovnome društvu spektakla navodit će vodu na svoj mlin već time što vidimo da bez pojmova iz suvremene teorije umjetnosti kao što su insceniranje događaja i vizualizacija života ništa ne može postojati u tzv. realitetu. Prije no što se ugase kamere, život je čista iluzija snimanja događaja, što ponajbolje znaju influenceri kad se samoubojstveno bace strmoglavo niz plitvičke sedrene sige na glavu, ali čas prije no što su namjestili piksele i ekspoziciju snimka odjednom se smiju u glas poput njihovih filmskih dvojnika iz kakve soap-opere s mnoštva južnokorejskih TV-postaja. Najveći celebrity svjetske politike 20. stoljeća, seksualni predator i žrtva terorističkoga atentata u Texasu, što li sve ne, Berlinčanin pod sjenama Zida i onaj kojemu se na šutnju uz prisilu zavjetovala M. M. ꟷ John Kennedy, izbore je dobio tako što su mu savjetovali da u prvi plan stavi svoje lice i figuru optimističkoga „mladoga lava“ Amerike. Iza zida traumatska jezgra života bila je, dakako, sve drugo od ove estetske iluzije svijeta. S druge strane, pak, oni koji neprestano guraju kolica etičkoga kroz snijeg i magle bitka tvrdit će da je pojavu lažnih informacija u medijskome eteru i virtualitetu uvijek moguće „etički obuzdati“. Da je upravo to naivna i iluzorna teorijska i praktična „mala priča“ u kontekstu onog što nazivam videologijom i da su to upravo Trump i Musk srušili poput kule od karata svojim preseljenjem na druge društvene mreže (nakon Twitera to je postao X i potom tko zna kako će se zvati sljedeća platforma) dokazuje da se svijet novih medija i osobito razvitka AI ne može ograničiti i kontrolirati sredstvima ljudske kontrole koliko god sve tajne policije bile ushićene kako im „Veliki Treći“ leži na dlanu, a ustvari i one su samo jedan od atraktora globalno-planetarnoga društva kontrole. (v. Žarko Paić, „Videology and Digital Appearance. Can Communication Still Be Ethically Restrained?“, DOI 10.13137/1825-5167/36466 https://www.openstarts.units.it/handle/10077/36466)

            Odgovor na pitanje zašto laž prethodi istini u medijskome svijetu jednostavno iskazuje moć volje koja izvire iz težnje za ovladavanjem Drugime do njegove preobrazbe u stvor/stvar posthumanoga stanja. Sve je informacija kao gola istina ništavila koja ulazi u ono „kolektivno nesvjesno“ o kojem je zborio Carl Gustav Jung kao o arhetipu ljudske civilizacije. Nije riječ o gnostičkoj naravi zla koje laž ili perverziju stvarnosti dovodi do prijestolja svjetske povijesti.

Ne, stvar je naprosto u tome da je vjera u istinu najteža vjera uopće jer zahtijeva slobodu, etičku odgovornost, dostojanstvo uma kao onu maksimu koju spominje i Kant uzimajući je za temelj prosvjetiteljstva – sapere aude! (Imaj hrabrosti služiti se svojim umom!) Borba protiv laži je, dakle, pitanje slobode kao osobne hrabrosti da pred najezdom idiota i njihova vođenja mase ne poklekneš pred fetišima blagostanja i privida varljive slave u medijima.

To više nije nikakvo pitanje, već odgovor kao imperativ životne egzistencije čovjeka koji iz kontemplativne dosade katkad mora intervenirati u vita activu i reći da je bagdadski lopov na kraju ipak u svojem cinizmu bezumlja doveden pred zid i javno osramoćen kao patološki lažov prije no što je potonuo u zaborav povijesti.

          Možda sve ovo ima prizvuk utopije, ali kakav je to svijet bez lebdenja ponad ove stvarnosti koja sve više postaje gora od najgore traume i čudovišnija od najluđe fantazme.