Žarko Paić

1.

          Tekst Felixa Guattarija „Nova estetska paradigma“, izvorno objavljen 1992. godine, ovdje ga imamo u njemačkome prijevodu („Das neue ästhetische Paradigma“, u: Zeitschrift für Medienwissenschaft, Jg. 8 (2013), Nr. 1, str.. 19-34.10.25969/mediarep/671) središnja je komponenta Guattarijevog kasnoga rada, koji se općenito bavi rekonceptualizacijom strojne konstitucije subjektivnosti, naglašavajući, između ostalog, kartografiju suvremene subjektivnosti koju karakteriziraju tehnike novih medija kao središnji zadatak kritike. Nova estetska paradigma usredotočuje se na epohalno privilegiranje estetske osjetljivosti koja prelazi sve sfere vrijednosti, ili drugim riječima, na opću estetizaciju kao istaknutu značajku sadašnjosti. Tekst predstavlja sažetu genealogiju subjektivnosti: karakterizira polisemsku, animističku, transindividualnu subjektivnost pomoću proto-estetske paradigme. Ovdje ni unutrašnjost i vanjština ni subjekti i objekti nisu strogo odvojeni jedni od drugih; ekonomske, društvene, religijske, političke i estetske sfere vrijednosti nisu u potpunosti diferencirane.

Tekst suprotstavlja ovu subjektivnost modularnoj, transcendentnoj subjektivnosti koju posebno implementira kapitalistička modernost, a koja nastaje izoliranjem različitih sfera vrijednosti i subjektivnih kapaciteta jednih od drugih. Ovo je ujedno i mjesto gdje se kristalizira nešto poput estetskog kapaciteta i autonomne sfere estetske vrijednosti (lijepog). Konačno, kao treći tip – koji je, kako tekst naglašava, „unaprijed orijentiran“, budući da se u svakom slučaju još uvijek pojavljuje krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, potaknut medijskom tehnologijom – tekst uvodi procesualne strukture subjektivnosti koje daju ukupni prioritet kreativnim procesima i fenomenima emergencije na svim razinama i dovode do sveukupne estetizacije svih sfera vrijednosti i kapaciteta. Ovdje se odvija proces pomicanja u smislu estetskoga.

2.

Felix Guattari (1930.-1992.) bio je francuski psihoanalitičar, institucionalni psihoterapeut, teoretičar shizoanalize i politički aktivist. Njegove knjige, zajedno s Gillesom Deleuzeom, uključuju: Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija I, Frankfurt/M. (Suhrkamp) 1974. (izvornik 1972.); Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II, Berlin (Merve) 1992. (izvornik 1980.); Što je filozofija?, Frankfurt/M. (Suhrkamp) 1996. (izvornik 1991.). Njegovi radovi uključuju: Meke subverzije: Tekstovi i intervjui 1977.–1985., Los Angeles (Semiotext(e)) 2009.; Kaosofija: Tekstovi i intervjui 1972.–1977., Los Angeles (Semiotext(e)) 2009. Tri ekologije, Beč (Passagen) 1994. (izvornik 1989.); Kauč za siromašne. Filmski tekstovi u raspravi, ur. A. Weskott i sur., Berlin (b_books) 2011. U njegovoj Kaosmozi, Guattari predlaže analizu subjektivnosti u smislu četiri čimbenika: (1) materijalni, energetski i semiotički tokovi; (2) konkretni i apstraktni strojni tipovi; (3) virtualni svemiri vrijednosti; i (4) konačni egzistencijalni teritoriji. Ova shema pokušava shvatiti heterogenost komponenti uključenih u proizvodnju subjektivnosti, kako je Guattari shvaća, koje uključuju i označavajuće semiotičke komponente kao i “ne-označavajuće semiološke dimenzije” (koje djeluju “paralelno ili neovisno o” bilo kojoj označavajućoj funkciji). Posljednjih godina postoji živa recepcija njegovih tekstova, koji idu tako daleko da pokazuju Guattarijevu „neovisnost“ od Deleuzeova mišljenja, pa čak i njegovu navodnu „ontologijsku“ prednost jer se nije „zatvorio“ u svemir heterogeneze i vječnoga postajanja novoga, već je krenuo svojim putem u drukčiju transverzalnost od one koju je promicao Deleuze u svojim spisima. (v. Carlos A. Segovia, Guattari Beyond Deleuze: Ontology and Modal Philosophy in Guattari’s Major Writings, Springer, Cham, 2024. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-031-70572-4 )

3.

Na samome početku teksta „Nova estetska paradigma“ Felix Guattari ističe važnu poantu da je umjetnost, smatrana zasebnom autonomnom aktivnošću, relativno nov razvoj u našem svijetu i da je prije toga bila dio onoga što bismo mogli nazvati općim praksama života i življenja. To je, kako Guattari ističe, teško shvatiti jer se prošlost uvijek shvaća iz perspektive, kao i logike i interesa sadašnjosti. Iako specifični primjeri suvremene umjetnosti tada mogu biti dio estetske paradigme, pojam umjetnosti općenito može otežati pristup potonjoj jer estetsku praksu svodi na specijalizaciju. Estetska paradigma mogla bi se smatrati proširenim poljem kreativnih životnih praksi koje nisu nužno ograničene na ono što se obično smatra umjetnošću, i kao takva, ova paradigma svakako ima nešto zajedničko s prethodnim ili predmodernim paradigmama. Estetska paradigma, koja je implicirana u umjetničkoj praksi, iako ne u potpunosti ostvarena, ima posebno privilegiranu ulogu u proizvodnji subjektivnosti u našem suvremenome svijetu. Međutim, estetika općenito, ili ono što Guattari naziva „dimenzijom kreativnosti u početnom stanju“, također je karakteristična za predkapitalistička društva koja su uključena u proizvodnju „polisemičke, animističke, transindividualne subjektivnosti“ (čiji se aspekti mogu pronaći i u naše vrijeme u „svjetovima djetinjstva, ludila, ljubavne strasti i umjetničkoga stvaranja“).

U ovom eseju Guattari podaruje precizni opis kako funkcionira ovo sučelje između konačnoga i beskonačnog – ili između subjekta i objekta. Guattarijeva tvrdnja za svoju „transverzalističku“ teoretizaciju izričaja (koja se jednako odnosi na specifične prakse kao i na sam kozmos) jest da ona uspostavlja svojevrsni most između konačnoga i beskonačnog i, ključno, „postulira(ju) postojanje određene vrste entiteta koji nastanjuje obje domene, tako da bestjelesni elementi vrijednosti i virtualnosti postaju obdareni ontološkom dubinom jednakom dubini objekata postavljenih u energetsko-prostorno-vremenske koordinate“. Guattarijevim riječima, „ovi transverzalni entiteti pojavljuju se poput strojnoga hiperteksta“ i nadalje impliciraju da je „Bitak“, daleko od toga da je unaprijed utvrđen ili djeluje kao neka vrsta spremnika za život (ili za „sve moguće modalitete bića“), zapravo „autokonzistentnost, autoafirmacija, postojanje za sebe koje primjenjuje posebne odnose alteriteta“. Ova samokristalizacija ili oblik koji se konstituira iz bezobličnoga, primjenjuje se jednako na neljudski, pa čak i anorganski život kao i na ljudski (nakon sve, čak i molekule, kao sklopovi, imaju virtualni aspekt). Guattari ovaj aktivni, generativni i transverzalni proces naziva ‘strojnim bićem’. Takvi strojevi ili samoorganizirajući entiteti imaju dva specifična aspekta – ili su okrenuti u dva smjera: prema konačnom i prema beskonačnom.

4.

Nema nikakve dvojbe, Guattari je „dvojnik“ delezovske „mašinističke ontologije“ i tekst o „novoj estetskoj paradigmi“ to u potpunosti dokazuje. Jezik kojim se služi je hibridna konstrukcija pojmova i metafora, a ono što je razlog zbog čega upravo političko estetiziranje postaje temeljnom paradigmatskom konstrukcijom drukčije i „transverzalnije subjektivnosti“ proizlazi iz logike tehnologiziranja čovjeka uvođenjem onoga što nazivam tehnosferom. Međutim, unatoč svekolike Guattarijeve razigranosti i nastavka Deleuzea „drugim kategorijalnim sredstvima“, ovaj je „mašinizam“ ipak ono što ne smatram probitačnom misaonom izvedbom za suvremeno razumijevanje konzekvencija koje su u međuvremenu, otkako je njegov esej objavljen, a prošlo je o toga već trideset i tri godine, još samo intenzivnije i propulzivnije radikalizirane uvođenjem AI i umrežavanjem „subjektivnosti“ u svojevrsni black matrix info-kognitivnoga kapitalizma.

Estetizacija je u njezinom političkome vidu suprotstavljanja neoliberalnoj ideologiji tzv. post-političkoga konsenzusa u pokušajima Badioua i Rancièrea ostavila vidnoga utjecaja na neomarksističke analize kulture i vizualne umjetnosti (posebno filma), ali kako sam to pokazao u nekim svojim knjigama (od Doba oligarhije do O filozofiji filma), čitav se proces ove sinteze estetskoga i političkoga naposljetku sveo na ono što nadilazi njihovu razdvojenost na subjektivnost mišljenja i objektivnost strojne logike umrežavanja svijeta. To je, dakako, tehnogenetska vizualizacija događaja.

          Oni koji se preko Guattarija na jedan vulgaran način pseudo-ljevice „danas“ razmeću besmislenim tezama kako je posrijedi proces kojim navodno info-kognitivni kapitalizam postaje tvz. tehnološki fašizam ne zaslužuju drugo osim da ih se ignorira. Nažalost, time samo skrnave nasljeđe Guattarija, a misaonoj potentnosti uvida u bit suvremenosti ne pridonose ničim osim svojom beznačajnošću. Stvar je s „novom estetskom paradigmom“ daleko složenija od redukcije na politizaciju umjetnosti svim postojećim sredstvima.

Ona je k tome i pitanje je li uopće moguće još živjeti i misliti u okvirima metafizike subjekta novoga tipa „transverzalnosti“ kad se čitav horizont svijeta pretvara u interaktivne ekrane praznine?