Žarko Paić

Uvod

Dizajn u digitalno doba postaje komunikacijskim dizajnom interaktivne nematerijalne kulture. To znači da se pojam okoline proširuje od okolnoga svijeta do cjelokupne biosfere i mediosfere. Komunikacija ne može više biti jednoznačno svedena na pojmove društvenoga djelovanja u okviru svijeta sustava i svijeta života. Polazeći od ideje generiranja samoga života u biokibernetičkim sustavima, njezin estetski kôd upućuje na totalno dizajniranje života od njegova nastanka do nestanka. Suvremenu estetiku digitalnoga doba odlikuje kreativni dizajn svijeta „doživljaja“ i „privida“ događaja. Kreativni se dizajn konstruira umjetno kao čudovišna umreženost „ekstaze komunikacije“. Ipak, glavno je pitanje: što čini „bit“ tehnosfere? Ako se u tom pojmu spajaju tehnologija i umjetnost u samome životu umjetno konstruirane okoline (dizajn), nije li podrijetlo, ono odakle dolazi tako nešto, izvan tehnike i izvan umjetnosti, izvan onoga „umjetnoga“ koje svojim ulaskom-u-svijet sada samome bitku mijenja način opstojnosti i njegov smisao?

Podrijetlo tehnosfere leži u onome bestemeljnome. Ono je ujedno nematerijalno i simboličko, sveza mišljenja i djelovanja, zvuka i slike, ono što uopće omogućuje da se svijet pojavi kao „život“, „doživljaj“ i „privid“. Bestemeljno i tamno odakle nastaje i nestaje svijet u svojem horizontu smisla jest – jezik.

Interakcija: od informacije do transformacije

          Jezici umiru. Preostaju samo kôdovi tehnički izračunate slike. U suvremenoj filozofiji od Husserla, Heideggera i Wittgensteina do danas temeljno pitanje razumijevanja bitka iz horizonta intersubjektivnosti svijesti, događaja i jezika kao igre logičkoga slučaja jest pitanje o uvjetima mogućnosti komunikacije. Razložimo li ovaj tehnički sklop jezika na sastavnice, u riječi komunikacija radi se o zajednici i subjektima/akterima međusobnoga djelovanja (communio, communitas i communicare), te odnosima koji se događaju unutar zajednice na planu onoga što čini samu bit takve zajednice i njezinih granica važenja. Jezik je ovdje u svim načinima mišljenja, od mitskoga, religijskoga, filozofijskoga, umjetničkoga, znanstvenoga uvjet mogućnosti kazivanja svijeta samoga.

Što Heidegger naziva događajem u kojem se susreću bitak i vrijeme događa se kroz i u jeziku kao kazivanje istine svijeta. Nije, dakle, riječ „o“ objektivnoj ili subjektivnoj istini tog i takvoga svijeta, nego istini svijeta bez metafizički ugrađenoga razlikovanja logičko-povijesnoga ranga. To znači da ono što se događa sa svijetom mora biti događaj jezika, a da svijet i jezik u svojem odnosu bitno određuju način komunikacije zajednice. U digitalno doba svijet se konstruira iz tehnosfere. Njezin jezik nužno mora biti pragmatičan i usmjeren na funkcije, strukture, aplikacije same „stvari“, koja u svojem imaterijalnome estetskome izgledu/prividu – misli i govori. U tehnosferi se susrećemo sa strojevima koji računaju i misle programskim jezicima. Kompjutor je metamedijalni stroj mišljenja. S pomoću tehničkoga jezika kompjutor vizualizira pojmove da bi mogla nastupiti interaktivna komunikacija u telematskim društvima. (.H. Winkler, „The Computer: Medium or Calculating Machine?“, u: G.Lovink, Uncanny Networks: Dialogues with the Virtual Inteligentsia, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004., str. 186.-195.)

Tko, dakle, komunicira? Jezik i svijet, a ne društveni odnosi između ljudi koji sudbonosno navodno određuju povijesnu dramu čovječanstva. Društva su izvedene varijable komunikacije, a ne njezine vječne statičko-dinamičke pretpostavke. Da bi uopće mogla nastupiti društvena igra između jezika i svijeta u formi proizvodnje predmodernih ili modernih društvenih odnosa prethodno se mora uspostaviti poredak koji te odnose uopće omogućuje.

Flusser je to u svojim analizama jezika i tehnoslike potpuno jasno istaknuo. Jezik je simbolička forma komunikacije. Ona potrebuje svoj vizualni kôd da bi tehnoslike kao temelj digitalne komunikacije omogućile razmjenu informacija. Bez uspostave medijske slike svijeta, ili vizualnoga kôda tehnosfere, jezik ostaje „prazan“ i bez značenja, odnosno jezik ostaje bez svojeg nužnoga prostora-vremena događanja. Jezik ostaje bez svoga svijeta koji više nije „prirodan“ svijet obitavališta bogova, ljudi i drugih bića, nego postaje „neprirodan“ svijet komunikacije kao nadomjestne „prirode“ čovjeka. Jedna od najpotresnijih definicija komunikacije u teorijama suvremenih medija jest Flusserova, kojemu se, posve krivo, pripisuje oznaka tehnodeterminizma i kulturnoga optimizma, a iz njegovih je spisa stvar posve jednostavna. Tehnika pripada biti čovjeka i njegova je sudbina, ali ne kao fatalni usud, nego kao egzistencijalna oznaka slobode u svijetu. Flusser kaže:

„Ljudska komunikacija je umjetni pojam s nakanom zaborava brutalnoga besmisla na smrt osuđenoga života. Čovjek je „od prirode“ osamljeno biće, jer zna da će umrijeti i da će u trenutku smrti s njime nestati zauvijek pripadna mu zajednica. Svatko mora sam za sebe umrijeti. /…/ Ljudska komunikacija prekriva koprenom kodificirani svijet, koprenom umjetnosti i znanosti, filozofije i religije…/…/ Ukratko, čovjek komunicira s drugima kao „politička životinja“ ne zato što je on društvena životinja, nego zato jer je osamljena životinja koja nije u stanju živjeti u samoći.“ (.Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt/M., 2005., str. 10.)

Komunikacija nalikuje kopreni od duhovnih djelatnosti, kao što je jezik koprena od pojmova, slika i zvukova. Koprenom označavamo sliku/pojam zastiranja nečega što se pojavljuje u svojoj zastrtosti kao istina i privid istodobno. Ono što je ovdje uistinu radikalno izvedeno jest da se kao i Nietzscheov rani uvid o umjetnosti kao prividu istine bitka iz nastupnoga spisa Rođenje tragedije iz duha glazba duhovni bitak čovjeka u jeziku u svim njegovim povijesno nastalim očitovanjima od mita do znanosti određuje prividom. Nije, dakle, samo umjetnost privid, već je to i znanost. Flusser je komunikaciju odredio nadomjeskom ili dodatkom, onime umjetnim što proizlazi iz „biti“ tehnike. Zato su svi mediji u digitalno doba nužno i neizbježno vezani uz razvitak „aplikacija“ tehnosfere kao estetskoga privida realnosti. Nematerijalnost tehnosfere odgovara posve tehniziranom jeziku digitalnoga doba. Takav umjetni jezik mora omogućiti nesmetanu igru „besmisla“ i „smisla“ interaktivne komunikacije, protok i razmjenu informacija u svijetu koji je elektronskim putem izgrađena mreža osamljenih subjekata/aktera fluidnoga identiteta bez zavičaja i bez doma – interplanetarnih nomada. (V.Flusser, „Nomadische Überlegungen“, u: Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 1997., str. 150-159.) Zato je temeljni pojam suvremene (medijske) umjetnosti i estetike digitalnoga doba – interaktivna komunikacija.    

          Suvremena je nematerijalna kultura dizajn postindustrijskih društava. Svi aparati, sve tehničke naprave, sve digitalne aplikacije služe samo jednoj jedinoj svrsi: razvitku/napretku ljudskoga tijela od „prirode“ do „stroja“ kao umjetnome životu u umjetnoj okolini komunikacije. Ta „služba“ tehnosferi jest nužnost preživljavanja na sve većoj razini apstrakcije i poravnavanja razlika između središta i ruba sustava. Umjetni život (A-Life) istodobno je ozbiljenje vizija i utopija cjelokupne povijesti čovječanstva da se izbavi okova prirodne nužnosti. Prometejev sram, o kojemu lucidno govori kritičar medija i tehničke civilizacije Günter Anders, s jedne je strane san o uspostavi carstva subjekta tehničke civilizacije kao pobjede nad „prirodom“, a s druge, pak, uvid u ono što čovjeka određuje kao biće-između dva svijeta – prirodnoga i ljudskoga. To biti-između jest nadomjestak ili proteza ljudske komunikacije, medijalnost medija svijesti koja se više ne nalazi u „svijetu“ kao onome samome od sebe stvorenome, nego jest umjetna inteligencija jednoga umjetnoga svijeta. Komunikacija pretpostavlja razmjenu „estetske“ (osjetilne) i „kognitivne“ (umne) energije u procesu postajanja svagda novim identitetom fluidne prirode. Zato su svi aparati i sve tehničke naprave digitalnoga doba estetski dizajnirani objekti prilagođeni „stilu“ fluidne prirode mobilnosti čovjeka, promjenjivosti njegova položaja u svemiru, iskustvu teleprezencije interplanetarnih nomada. Sve se to događa u trijadi pojmova komunikacije, interakcije i sustava. Jasno je da ovi pojmovi kibernetike i teorije sustava istodobno povezuju „prirodu“ i „kulture“ odnosno „društva“. Budući da se komunikacija odvija kao ponajprije tehnički proces dijaloga i diskursa između umreženih strojeva-tijela kompjutora i mobilnih smartphona, kulturno-društveni procesi razmatraju se sa stajališta upravljanja, reguliranja i nadzora okoline u kojoj se događa takav proces. Ti su pojmovi preneseni iz teorija informacije (informatike) u komunikacijske teorije (kibernetiku): (a) samoregulacija, (b) autonomija, (c) hijerarhijski poredak, (d) autopoietičko djelovanje, (e) akcija – interakcija, (f) medijalnost izvedbe.

          Prijelaz iz analize sadržaja k analizi forme u teoriji medija odgovara prijelazu iz analize teksta k analizi jezika komunikacije ili, pojednostavljeno, kulturnim tehnikama komunikacije. Taj obrat od teksta k vizualnosti odgovara, dakako, onome što se od 1960-ih godina naziva promjenom paradigme u filozofiji i društveno-humanističkim znanostima kada semiotika, semiologija i filozofije jezika zamjenjuju tradicionalne metafizičke discipline. Kulturne tehnike su tehnologije i njihov estetski kôd komunikacije u kompleksnoj okolini. Možemo ih nazvati sredstvom/svrhom komunikacije. U tom pogledu povijest kulturnih tehnika odgovara povijesti medija kao linearnome nizu pronalazaka i praktičnih primjena „alata“ i „strojeva“ komunikacije. (.A.Kittler, Gramophone, Film, Typewriter, Stanford University Press, Stanford California, 1999.)

No, problem je u tome što povijest medija pretpostavlja razumijevanje odnosa između tehnosfere i biosfere. Tako, primjerice, utjecajna teorija autopoietičkoga djelovanja i sustava Maturane i Varele ukazuje na prijepore oko kognitivnoga istraživanja svijeta i ljudske svijesti u interakciji s okolinom i mrežom tehničkih odnosa. Tijelo se u kompleksnoj okolini zamjećuje i spoznaje kao sustav djelovanja samoorganiziranja i samoodređenja u odnosu spram okoline. Kognitivni su procesi samoreferencijalni. Ako se u ovoj teoriji čini da Berkeleyev solipsizam esse est percipi ima očiglednu ontologijsku prednost, tada je riječ uistinu o osuvremenjenom načinu kritike transcendentalne metafizike svijesti. Međutim, autopoietičko djelovanje označava tri temeljne značajke, koje podjednako vrijede i za Einsteinovu teoriju relativnosti i Heisenbergov indeterminizam:

• koncept zamjećivanja realnosti ne dopušta razdvajanje realnosti od njegova promatrača, objekta od subjekta:
• kulturne interakcije unutar sustava su „niše“ kojima se uspostavlja ravnoteža entropijski određenih sustava;

umjetnost se ne razmatra kao „objektivna“ realnost svijeta autonomnosti umjetničke imaginacije, nego kao kompleksna interakcija promatrača u kognitivnome sustavu razmjene informacija. (.R.Maturana/F.J.Varela, Autopiesis and Cognition: The Realization of the Living, Reidel Comp., Boston, 1980. Vidi o tome prikaz u: C.Gianetti, Digitaler Ästhetik: Einführung http://www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen)

Zastanemo li za trenutak oko navedene treće značajke autopoietičkoga sustava djelovanja, vidjet ćemo da umjetnost kao kreativna praksa pripada kognitivnome procesu razmjene informacija. Što to znači? S jedne strane, proces razmjene informacija jest uvijek aktivan (pošiljatelj), a s druge pasivan (primatelj). Klasični model semiotike komunikacije pretpostavlja takvu vulgarnu shemu. Uostalom, pobuna promatrača kao pasivnoga objekta zamjećivanja u suvremenoj umjetnosti kreće već od povijesne avangarde i koncepta kolektivnoga djela. Kognitivni proces umjetnosti podaruje nešto iznimno. Radi se o onome što je u ontologijskome smislu od Kanta rezervirano za estetsku imaginaciju kao stvaralačku operaciju spoznaje svijeta. Estetika digitalne komunikacije spoznajni je proces interakcije između sudionika događaja. Međutim, ako umjetnost u kognitivnome procesu stvara nove odnose unutar tehnički kompleksne okoline, kao što smo vidjeli u slučaju instalacije TechnoSphere, tada su ti odnosi ne samo kognitivno-senzualni između sudionika procesa, nego imaju važne posljedice za sam proces kreativnosti u događaju komunikacije.

Umjetnost postaje u suvremenoj interaktivnoj komunikaciji tehnologijski dijalog i diskurs otvorenosti i neodređenosti događaja kao imaterijalnoga djela. Zato je tehnoestetika ona kognitivna djelatnost koja više ne razmatra što se događa u procesu estetiziranja bez istodobnoga odgovora na pitanje kako se događa proces estetizacije svijeta i pod kojim uvjetima virtualnost prethodi aktualizaciji djela. U kibernetičkome modelu umjetnost kao komunikacija pretpostavlja informaciju. Ona zapravo prethodi intermedijalnosti znakova. No, digitalna je komunikacija prijelaz iz logike informacijske estetike podataka u logiku emergentne prakse ili transformacije informacije u estetski kôd komunikacije. (.Latour, „There is No Information, Only Transformation“, u. G.Lovink, Unacanny Networks: Dialogue with the Virtual Inteligentsia, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004., str. 154-161.)

Pod pojmom estetskoga sada valja razumjeti kognitivni proces u njegovom kreativnome dizajniranju svijeta iz već postojećih informacija. Strojevi računanja-mišljenja u svojem razvitku postaju estetski dizajneri kompleksne okoline umjetnoga života. Tehnosfera samu sebe dizajnira programskim jezikom vizualnoga kôda.

Paradoksi digitalne kulture

Da bismo mogli razumjeti paradokse digitalne kulture kao kulture mreže valja poći od ove preobrazbe informacije u transformaciju. Radi se o interakciji između sustava (mreže) i okoline (komunikacijski interface). Između njih se nalazi kognitivna djelatnost umjetnosti kao komunikacijskoga ili estetskoga dizajna umjetnoga svijeta. Pojmovi kojima se služimo svjedoče da „duh transformacije“ informacija nije puka promjena djelovanja subjekata/aktera na mreži u realnome vremenu. Promjena zahvaća ireverzibilno prošlost i budućnost ljudske komunikacije s obzirom na vrtoglavu brzinu inovacija u tehničkoj promjeni medija. Digitalna kultura mreže obuhvaća vizualne kôdove tehnoslika, nelinearni sklop umjetne i imaterijalne djelatnosti kognitivnoga procesa te interaktivnost, koja u svojim krajnjim učincima nije tek sponatnost komunikacije, nego se odvija pod uvjetima unaprijed postignutoga konsenzusa između sudionika komunikacije i nadzornih mehanizama događanja onog što je načelno neodređeno i otuda u svojoj kontingenciji – slobodno. Interaktivnost je nadzirana sloboda komunikacije koja proizlazi iz „biti“ same tehnosfere.

No, sada nadzor nije ograničen na neki lokalni fiksni teritorij. Transteritorijalnost ruši granice prostora. Internet je u tom smislu interplanetarni signal otvorenosti komunikacije bez komunikatora. U okružju globalne kulture mreže nadzor ima posthumani karakter. Fluidan i fleksibilan način artikulacije realnosti u kojoj se događa cjelokupni „doživljaj“ i „privid“ suvremenoga digitalnoga kapitalizma postaje temeljnom vrijednošću kognitivnoga digitalnog kapitalizma. Sustav nadzire svoje korisnike. Ta transformacija pokazuje da subjekt kao projekt u tehničkome jeziku komunikacije ukazuje na totalno desubjektiviranje čovjeka usuprot praznim pričama različitih teorija tzv. subverzije sustava, koji pod krinkom „radikalizma“ i „revolucije“ prodaju maglu zastarjelih koncepata otpora sustavu ne videći da društveni odnosi kapitalizma nisu više nikakav problem tzv. ideologije kao „lažne svijesti“.

Ono što je fundamentalni problem transformacije informacije u posthumani sklop „ideologije“ umjetnoga života i umjetne inteligencije jest to da se svijest materijalizira u totalnome sklopu sila-moći-vladavine sustava kao onoga dinamičkoga, totalnoga, imperijalnoga, racionalnoga i planetarnoga. Tehnosfera određuje „društvene odnose“ kapitalizma, a ne oni nju. Zato je danas digitalna globalna ekonomija problem nematerijalnoga rada u formi tehnosfere. U svih pet navedenih odrednica tehnosfera osvaja svijet prodorom u interplanetarne sfere beskonačnosti. Tko želi misliti s onu stranu ovoga porobljavanja čovjeka tehnikom kao „slobodnim robovanjem užitku“ mora proći kroz otvorenu mrežu Heideggerovih tekstova. Marx je samo prolazna postaja transformacije rada u „život“ tehnoznanstvene prakse i stoga je svaka obnova „humanizma“ na tragovima novovjekovnoga mišljenja vremena i povijesti unaprijed izgubljena stvar za ono nadolazeće.

          Interaktivnost medijske umjetnosti, koja pripada „biti“ tehnosfere, može se, prema analizi Petera Weibela, svesti na četiri temeljne odrednice:

          (1) virtualnost pohranjivanja informacija,

          (2) varijabilnost sadržaja slike,

          3) varijabilnost u postupku oblikovanja slike i

          (4) reverzibilnost slike i realnosti.

          Tehnoestetika se odnosi na tehničke medije koji su vizualno kodirani. Na taj se način interaktivna komunikacija događa u mediju vizualizacije jezika kao tehnički konstruiranoga sklopa razmjene informacija. Tri modela interaktivnosti razlikuju kompjutor kao novi medij od radija ili televizije kao staroga medija. Novi mediji su sintetički i nelinearni, a stari su analitički i linearni. Ta su tri modela sljedeća:

          (1) sinestetička interaktivnost između različitih materijala i elemenata (slika i ton, boja i zvuk);

          (2) sinestetička interaktivnost između širenja energije kao i djela koja reagiraju na promjene u okolini;

          (3) komunikativna ili kinetička interaktivnost između različitih osoba te između osoba i objekata. (P.Weibel, „Virtuelle Realität: Der Endo-Zugang zur Elektronik“, u: F.Rötzer/P.Weibel (ur.), Cyberspace – Zum medialen Gesamtkunstwerk, K.Boer, München, 1993., str. 15-46.)

Transformacija estetskih paradigmi proizlazi pritom otuda što su nove tehnologije informacije-komunikacije interaktivnoga karaktera. Pojam interaktivnosti, kako to pokazuje sama sintagma koja se sastoji od riječi između (inter) i djelovanja (akcije), savršeno poravnava ono što je pripadno mislećem stroju i ono što je svojstveno ljudskome tijelu. Stroj programira opcije koje tijelo izabire na temelju odnosa spram okoline. Utoliko je cjelokupna medijska interaktivnost emergentna praksa. (O pojmu emergencije vidi: J.Greve/A.Schnabel (ur.), Emergenz: Zur Analyse und Erklärung komplexer Strukturen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2011.)

Ne može se proglasiti posve neovisnom od prirodnih čimbenika kao točaka otpornosti i ne može uroniti u sferu čiste subjektivnosti. Nastajuće novo istodobno se razdvaja od staroga u posve drugom smjeru, stvarajući vlastiti način estetske komunikacije mijenjanjem kôda. Kada bismo jednom riječju htjeli sažeti u čemu je suvremena umjetnost medija različita od moderne umjetnosti djela, odgovor bi mogao glasiti samo ovako: u događaju interaktivnosti. Trijada autor, djelo, promatrač postaje interaktivnim totalnim umjetničkim događajem, koji upravo zato što se događa u digitalno doba ima tu fatalnu i ujedno emergentnu oznaku tehnosfere (jedinstva umjetnoga života i umjetne inteligencije). Događaj interaktivnosti jest promjena u statusu djela, autora i publike. Interaktivnost je tehnologijski pojam komunikacije između „strojeva želja“ kao strojeva mišljenja i osjetilnosti u već uvijek kontekstualno određenoj realnosti subjekata/aktera.

Zato je interaktivna umjetnost bitno određena metamorfozama medija. Ona je umjetnost-u-transformaciji (informacija i stanja) kako živoga tijela u realnome prostoru i realnome vremenu, tako i neživoga tijela u virtualnome prostoru i virtualnome vremenu. Interaktivna instalacija medijske umjetnosti kakva je, primjerice, navedena instalacija TechnoSphere performativnoga je karaktera, jer zahvaljujući tehnoslikama podastire mogućnosti događanja u promjenama stanja umjetne okoline.

          Kakve su posljedice transformacije informacije u transformaciju imaterijalnoga događaja digitalne slike? Vidjeli smo već kako je medijska umjetnost pokušaj stvaranja totalnoga umjetničkoga djela u kognitivno-osjetilnome prostoru-vremenu virtualne stvarnosti. Kompjutor nije „prozor u svijet“ poput Leibnizove monade, već je njegova funkcija i značenje u generiranju tehnoslike kao uvjeta mogućnosti vizualizacije svijeta. Time se svijet pojavljuje kao san u trijadi tradicionalnih estetskih kategorija „doživljaja“, „privida“ i „uživljavanja“. Potonji pojam odnosi se na bitnu mogućnost sudjelovanja u događaju, koji ili oponaša stvarnu dramu života ili prikazuje i predstavlja u mediju kibernetičke tjelesnosti ono neprikazivo i nepredstavljivo, što je dosad bilo rezervirano za pojam uzvišenosti u estetici od Burkea do Nietzschea. Međutim, u konceptualnoj izložbi posvećenoj odnosu između novih tehnologija informacija-komunikacija i suvremenoj umjetnosti  naslovljenoj Nematerijalno iz 1985. godine u Parizu Lyotard je pojmom prikazive neprikazivosti otvorio problem konstrukcije onoga „čudovišnoga“ kao tehnologijski ili umjetno stvorene uzvišenosti. (A.Wunderlich, Der Philosoph im Museum: Die Ausstellung „Les Immatériaux“ Jean-François Lyotard, Transcript, Berlin, 2008.)

„Uživljavanjem“ (Einfühlung) označavamo ugođenost interaktivnoga odnosa umjetnika i zajednice korisnika djela na mreži kao „doživljaj“ i „privid“ virtualnoga života. Taj život nije stvarnome radikalna suprotnost, već je uvjet mogućnosti aktualizacije snova. Zato je medijska umjetnost u digitalno doba s onu stranu umjetnosti kao što su istodobno svi digitalni mediji metamediji. Ako je čovjek u digitalno doba postao sam svoj projekt i njegova realizacija u promjenjivome okružju svijeta, tada je posve samorazumljivo da će jezik takve komunikacije biti radikalno scijentistički, a tumačenje medijske umjetnosti bit će ništa drugo negoli primjena (aplikacija) tehnoestetike na umjetno stvoreni svijet umjetnoga života i njegove „egzistencije“.

          Pojam koji nedostaje u ovome sklopu jest pojam medija između tehnoznanosti, tehnoumjetnosti i tehnokomunikacije. U najnovijim teorijskim istraživanjima eksperimenata vizualizacije u laboratorijima za „proizvodnju“ umjetne inteligencije taj nedostajući pojam novoga subjekta interaktivne komunikacije jest – interaktor. Nije riječ, dakle, o subjektu/akteru, što bi još moglo podsjećati na neki oblik intersubjektivnoga odnosa između strojeva i ljudi u procesu komunikacije, kako je to mislio Flusser. Intersubjektivnost posve izostaje i na njegovo mjesto dolazi tehnologijski stvoren „aktor“ interaktivne komunikacije. To je istodobno onaj koji posreduje i koji je već unaprijed posredovan emergentnom logikom tehnosfere. Kada se djelo pojavljuje u virtualnome prostoru kao događaj simulacije ili virtualizacije onoga stvarnoga, svijet više nije „slučaj“ kontingencije, nego simulacije i virtualnosti. Svijet je to modela i algoritama, svijet beskrajne potencijalnosti stvaranja novoga unutar znakovnoga sustava umjetne inteligencije, koja sama od sebe i sama sa sobom uspostavlja komunikaciju na temelju tehničkoga dijaloga i diskursa.

Sve ovo pripada radikalnome konstruktivizmu digitalnoga doba. Njegova se „bit“ sastoji u tome da se svijet kao jezik i njegov smisao u događaju konstruira iz temeljnih načela vizualizacije pojmova. Umjetnost postaje eksperimentalna igra. Ona se događa unutar tehnoznanstvene vizualizacije svijeta kao otvorenoga prostora-vremena lutanja interplanetarnih nomada do posljednjih granica imaterijalnoga svijeta. Ali ta je igra „slobode“ već bitno u službi tehnoznanosti kao kompleksni dizajn estetski shvaćenoga „života“. Nasuprot demonu politizacije umjetnosti i estetike, pojavljuje se još čudovišnija moć, koja umjetnost nastoji pokoriti svojoj vlastitoj „biti“ tehnosfere. To je znanost koja logičko-matematički računa svijet i mišljenje realnosti osvaja na temelju vizualizacije pojmova u formi dijagrama, modela, algoritama.

Zaključak

Ono što pripada biti umjetnosti od samoga početka u Grka – techné i poiesis – realizirano je u suvremeno doba tehno(auto)poietičkim načinom samoorganiziranja svijeta kao mreže bez početka i bez kraja. Problem je u tome što se digitalno doba interaktivne komunikacije susreće sa svojim temeljnim paradoksom – onim o besmrtnosti i beskonačnosti virtualnoga svijeta koji nikad ne nestaje s horizonta. Nestaju samo jezici i snovi. Preostaje umjetni život slike u svijetu bez umjetnosti kao posljednjeg traga nepokorivosti slobode samoga „života“. Takav život unatoč svoje želje za besmrtnošću sam od sebe teži izdisaju kada se više bitno nema što reći o takvom svijetu. S onu stranu umjetne inteligencije ima samo ono najbliže i najčudovišnije kao zavičajno obitavalište jezika. Baudrillard u jednom eseju to naziva poetskom transferencijom. Singularnost mišljenja je događaj jedne bitne odluke. A ona ne pripada pojedincu niti je stvar društvenih odnosa. Odluka je stvar radikalne promjene mišljenja. (J. Baudrillard, „Beyond Artificial Intelligence: Radicality of Thought“, u: Impossible Exchange, Verso, London – New York, 2001., str. 145-158.)

Ako se totalitarno mišljenje odlikuje singularnošću unifikacije mišljenja ekonomije, informacije, umjetne inteligencije, i naposljetku komunikacije, nadopunit ćemo Baudrillarda, tada je ostvareno ono što je bila težnja slobode mišljenja cjelokupne povijesti metafizičkih sustava analognoga doba – sinteza života, umjetnosti i tehnike. Naprave funkcioniraju kada sustav odnosa logičko-matematičkoga mišljenja svijeta funkcionira na čvrstim temeljima „korisnosti“. Sve je aplikativno kada je jezik informacija entropija društvenih odnosa u formi poruka bez značenja. Beskorisnost ne označava otuda besmislenost stvari, nego nefunkcionalnost mišljenja unutar zatvorenih sustava. Problem s digitalnim svijetom jest u tome što je estetski funkcionalan i tehnički savršen. Prividni doživljaj tog savršenstva nestaje onog trenutka kada više ništa ne funkcionira, kada je sve beskorisno, ništavno, neupotrebljivo.

Digitalno je doba čudovišni događaj raspada svijeta života i njegova nastavka u umjetnome životu tehnosfere, gdje i iskustvo smrti postaje interaktivnom komunikacijom zbog straha od zjapeće praznine i napuštenosti čovjeka od vlastita jezika – još posljednjeg preostaloga utočišta smislenoga svijeta.