Žarko Paić

Evo nekoliko usputnih razmišljanja o sudbini estetike kao filozofijske discipline u okviru budućnosti same filozofije. O tome sam iscrpno pisao u trećem svesku Tehnosfere pod nazivom Platforme od struna – Estetika i suvremena umjetnost. Inače, skraćena verzija ove knjige objavljena je 2022. godine u izdanju Cambridge Scholars Publishinga, a naslovljena je Art and the Technosphere – The Platforms of Strings.

          Estetika je u 21. stoljeću na prvi pogled iznimno konjunkturni pojam. Ovo se ne odnosi samo na proširenje pojma kao filozofijski disciplinarnoga promišljanja tijela, slike, medija, performativnosti, konceptualnosti, instalacije, atmosfere i slično, ako uzmemo u obzir čitav niz poticajnih knjiga suvremenih njemačkih mislioca od Wolfganga Welscha, Dietera Merscha, Lamberta Wiesinga, Martina Seela, Juliane Rebentisch, Gernota Böhmea, Petera Sloterdijka. Nije li usto znakovito da u suvremenim estetičkim razmatranjima uvjerljivo ‘vode’ Nijemci, dok Francuzima pripada tradicionalno osvojeno područje novijih istraživanja u političkoj filozofiji, etika je na strani Židova, dok logika i ontologija pripada analitičkoj struji anglosaksonske filozofije osobito Amerikancima. Uglavnom, estetika kao proces estetiziranja pogađa svojim načinom oblikovanja svijeta u doba tehnosfere ono što bismo nazvali trans-estetičkim prodorima u odnos stvaralaštva i umjetne inteligencije.

U posljednjem prilogu trećeg sveska Tehnosfere u kojem se bavim pitanjem ontologijskoga statusa tzv. posthumanoga tijela s obzirom na umjetničke eksperimente Stelarca i Kena Rinalda to nazivam sinestetikom. Jasno je, naime, da je tome razlog već promijenjeni način konstrukcije ljudskoga tijela polazeći od onog neljudskoga informacijsko-komunikacijske tehnologije, što je najavio Lyotard u ogledima u zbirci Neljudsko krajem 1980ih godina. No, estetika kao filozofijska disciplina u 21. stoljeću gotovo da je postala važnija i od logike i od etike i to ne zbog toga što je njezin predmet formalno proširen, od prirode i duha do tijela i tehnosfere, nego zato što je riječ o onome mišljenju koje jedino može biti alternativa sveprožimajućoj totalnoj mobilizaciji tehnoznanstvene logike računanja, planiranja i konstrukcije. Bio je u pravu Heidegger kad je to mišljenje njemačkim izrazom nazvao Dichten kao suprotnost mišljenju kvantifikacije i matematiziranja, Rechnen. Sve što se još može kako-tako suprotstaviti tehnogenezi racionalno uspostavljenih svjetova jest intuicija i moć imaginacije u stvaralačkome procesu mišljenja koje ne okončava kao ergon ili artefakt u okružju pragmatične uporabe jezika kao know-how. Stoga estetika, čak i kad se shvati u tradicionalnome metafizičkom kôdu od Kanta i Schopenhauera preko Hegela i Schellinga do Nietzschea i Kierkegaarda nije ono puko osjetilno mišljenje koje čovjeka dovodi putem osjećaja i doživljaja bitka kao Unheimlichkeita do sinteze Dichten i Rechnen.

Estetički misliti u istinskome smislu izvan svake metafizičke redukcije znači misliti otvorenost mogućnosti, zbilje i nužnosti nastanka novoga, ali ne više u-svijetu kao prostoru unaprijed zadanome u smislu platonovske khôre, već misliti ono kako se nešto događa u smislu skolastičkoga pojma quoddittas. Takvo mišljenje ima iza sebe veličajnu tradiciju pojmovlja poput ljepote i uzvišenosti, genija i stvaralaštva, a čak se u korelacijama između sv. Tome Akvinskoga i Jamesa Joycea može razviti i drukčiji način shvaćanja pojma epifanije izvan bilo kakve skolastičke redukcije. Drugim riječima, estetičko mišljenje ‘danas’ jest bitna dimenzija otvorenosti onog što još nije kolonizirano i pragmatizirano od tehničkoga jezika astrofizike, kozmologije i sintetičke biologije.

               U tom otvorenome i međusobno isprepletenom polju istraživanja onog što je in-between onto-logike i de-ontologije, odnosno logike i etike-politike, a omogućuje i jedno i drugo jer je um svagda otjelovljenje sinestetičkih moći oblikovanja svijeta kao osmišljavanja bitka u događaju kojim se vrijeme vremenuje u autentičnosti ljudske egzistencije, promišljanje estetike smjera odgovoru na pitanje koji je Nietzsche pokušao riješiti još u mladosti kad je u liku boga Dioniza pronašao kao protuotrov zapadnjačkome nihilizmu metafizike upravo umjetnost i filozofa-umjetnika kao stimulans za život. No, ne trebamo više opetovati ovaj filozofijski heroizam koji je naposljetku okončao tzv. torinskim ushićenjem ili ludilom, kako to sjajno pokazuje Pierre Klossowski u svojoj knjizi o Nietzscheu naslovljenoj Nietzsche i začarani krug. Dovoljno je drukčije misliti vlastito vrijeme koje je postalo odavno realizacija metafizike u kibernetici i iz temelja je promijenilo svijet života u svim mogućim aspektima.

Estetički misliti znači ujedno radikalno kritički napasti sve one koji pritom ‘estetiku’ glorificiraju kao teorijsku platformu za davanje suvremenoj umjetnosti onog opravdanja koje uopće toj i takvoj umjetnosti odavno ne treba kao što su to dobro znali i Maljevič i Duchamp prije čitavog stoljeća. Suvremena je umjetnost autopoietički horizont događanja postava-tijela-konceptualnosti kroz šok-provokaciju-eksperiment u mišljenju kao sintezi Dichten i Rechnen. I ono što je u svemu tome najpogubnije jest da i nadalje drži na životu za svoje pseudo-teorijsko utemeljenje krajnje disparatne orijentacije poput repolitizacije umjetnosti u neomarksizmu i psihoanalizi, u slučaju Badioua, Žižeka i Rancièrea, te re-estetizacije umjetnosti u slučaju obnove hegelovstva ili benjaminovstva u djelima Dantoa, Agambena i Nancyja.

          Potrebno je neodgodivo izaći iz ovog ‘kavkaskoga kruga kredom’ i estetičko mišljenje osloboditi kako ideje da ono može podarivati umjetnosti njezinu bestemeljnost, što je propalo već sa Schellingom, ali i da bude nekovrsni sluga tehnoznanstvenoj simulaciji umjetnoga života kao ancilla techno-scientiae. Estetičkome mišljenju nužna je posvemašnja autonomija u filozofijskome shvaćanju suvremenosti jer su i logika i ontologija te etika i politika postale unatoč sofisticiranome diskursu svih mogućih neo-post-trans-meta-orijentacija ono ne-filozofijsko kao takvo. Da spomenem samo kao analogiju za ovo što ovdje kažem ključnog mislioca političkoga i politike Carla Schmitta koji je u procesu pročišćenja političkog zahtijevao radikalnu autonomiju djelovanja od svih drugih područja koje su to susprezale poput ekonomije, znanosti, tehnologije i kulture.

Pred nama je uzbudljivo doba estetičkih dekonstelacija svih dosadašnjih svjetova metafizike u procesu njezine realizacije u kibernetici i transhumanizmu. Iza nas je veliki katalog slika muzealizirane povijesti na koju se osvrćemo svagda nostalgično, ali i svagda s vjerom da je jezik pojmovlja koji nam je iz tradicije u rasponu od Grka i skolastike do Heideggera na raspolaganju nesvodivo fascinantan, poput, primjerice, pojma aisthesis s kojim i sam nastojim razumjeti složenu zbilju ovog svijeta koji se pred našim očima pokazuje kao slučaj dostojan promišljanja s posve novim pristupima i bez kompromisa s bilo kakvom ‘aktualnošću’ kojoj filozofija nažalost katkad odviše služi.

Lijepo je to rekao Paul Valery:

Stvarnost je još uvijek u međusobnoj ravnoteži s ništavnošću svih svojih sanjarija.