Entropija, ljubav i umiranje

O romanu uništiti Michela Houellebecqa, Litteris, Zagreb, 2022.

S francuskoga prevela Mirna Šimat

January 08, 2024
Michel Houellebecq
Michel Houellebecq

S romanom uništiti Michela Houellebecqa od samoga sam početka čitanja imao problem. Za razliku od svih njegovih dosadašnjih uradaka, od nedvojbeno najboljeg romana kraja 20. stoljeća uopće kao što su to Elementarne čestice, do Platforme, Mogućnosti otoka, Karte i teritorija, Pokoravanja i Serotonina s ovim proznim djelom sam puna tri mjeseca vodio borbu hoću li ga pročitati već jednom i vidjeti naposljetku je li riječ o kardinalnome promašaju, tzv. remek-djelu 21. stoljeća ili samo jednom od njegovih književnih izvedbi kojima dokazuje zašto je vodeći pisac ovog doba entropije, kaosa i tehnološkoga nihilizma. Ponajprije, naslov je romana napisan malim slovom anéantir, kao da je riječ o nečemu što istodobno prijeti jeziku apokalipse poput rasapa njezine veličajne diskurzivne višeznačnosti. Uništiti je, dakle, glagol, što znači da je ovdje riječ o procesu ništenja, govoreći jezikom francuske filozofije iz doba egzistencijalizma. Uništiti znači oduzeti mogućnost postojanja ne samo ljudske egzistencije već i svega onog što pripada sferi prirode i kozmosa. Sjetimo se, apokaliptički je žanr u književnosti i filozofiji od D.H. Lawrencea do Jacquesa Derride navlastit dokaz da je posrijedi neprestana težnja za metafizičkim dovršenjem epohe koja je od kraja 19. stoljeća s Nietzscheom i dekadencijom svijeta modernoga napretka kao volje za moći dospjela do posljednje točke nihilizma s vladavinom tehnosfere (kibernetike, biogenetike i umjetne inteligencije). Stoga je pisanje u maniri apokaliptičke svijesti o kraju vremena i povijesti nužno moralo biti u znaku sinkretičnosti, eklektičnosti i hibridnosti stila. Suvremeni se čitatelj može s takvim stilom poistovjetiti da konačno ima pred očima ‘svojega’ pisca, autentičnoga svjedoka koji od literature ne stvara pseudo-moralističke litanije niti angažiranu buku i bijes politizacije književnosti u lijeve ili desne propagandne svrhe. Imati ‘svojega’ pisca odjednom je značilo biti posve svjestan da to neće više biti samo književnost o nečemu u svijetu, već svijet kao metastaza književno-filozofijskoga teksta u kojem se tzv. novi roman ideja na bezobziran način razračunava sa svim propalim utopijama progresizma, društvenim i političkim korektnostima svih vrsta, sumraku liberalno-demokratskoga individualizma, paradoksima i aporijama zapadnjačkoga racionalizma u srazu s toliko slavljenim Drugim njegove nečiste savjesti ili kolonijalnim nasljeđem valova migracije s islamizmom kao detonatorom terora. O svemu tome kao simboličkome kodu bijesa i pobune govori Pier Paolo Pasolini u jednoj poemi o porazu 1968. godine i naziva tu figuru na osnovu onog što mu je pričao Sartre uistinu proročanski ‒ Alijem plavih očiju. Ono što je u slučaju Houellebecqua iznimno znakovito jest da ga čitateljska javnost ne smatra prorokom niti seksualno-anarhoidnim bastardom ili, čak, protuprosvjetiteljskim provokatorom. Nisu odlučujuće nikakve njegove političke i anti-moralističke maksime i sentencije koje na posve drukčiji način ugrađuje u roman od velikih modernističkih pisaca romana-ideja poput Hermanna Brocha, Witolda Gombrowicza ili Lawrencea Durrella. Ono što je ključno za njegovo ‘kanoniziranje’ u književnosti suvremenoga doba jest gesta dijagnostičara ovog svijeta kao spektakla narcističke praznine i samotnosti individuuma koji pogađa u središte pseudo-sinteze etike, politike i umjetnosti bez mogućnosti spasonosnoga izlaza. (Vidi o tome Žarko Paić, ʺNa posljednjoj platformi’, u Montaignov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 161-172.) Nigdje to nije bolje rečeno negoli u njegovoj poeziji.

U geometriji djelića Zemlje,
Vozimo se zaštićeni tekućim kristalima
Savršenim pregradama, metalom, staklom,
Sporo se vozimo i sanjamo o praznini.
Svakome svoja briga, svakome svoja posla:
Teško i napola društveno disanje
Prolazi vagonom: neki se susjedi njuše,
Djeluju raščetvoreno životinjskim dijelom svoga bića.
 (Michel Houllebecq, Sabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2007., str. 262.
S francuskoga prevela Maja Zorica.)

No, sve bi to bilo doslovno pretenciozno i ne bi polučilo ništa osim čitateljskoga prezira da Houellebecq nije po mnogo čemu ravan u svojem pripovijedanju onome što su u francuskoj književnosti činili njegov daleki prethodnik François de la Rochefoucauld u svojim Refleksijama ili moralnim sentencijama i maksimama, genij dekadencije Joris-Karl Huysmans, te egzistencijalistički heretik Albert Camus. Što? Usuprot proširenome stavu o Houellbecqovu anti-stilizmu tvrdim da je riječ o jednom od najradikalnijh prevrednovatalja stila u suvremenoj književnosti. Da je drukčije, zar bi kritičari imali o čemu uopće pisati pro et contra, citirajući čitave velike pasaže iz njegovih djela koji ostaju u sjećanju zbog jasnoće i britkosti, pitkosti i apofantičkoj rezonanciji njegovih rečenica koje često dosežu razinu vrhunskoga traktata ili, pak, filozofijske i sociologijske analize problema, primjerice, narcizma, depresije i apatije. Nije slučajno baš Houellebecq izabran da povodom uprizorenja njegova romana Elementarne čestice 30. 11. 2000. u formi drame na pozornici jednog kazališta u Berlinu razgovora s Peterom Sloterdijkom, Alainom Finkielkrautom, Peterom Weibelom o konstrukciji ljudskoga u doba terora i biogenetike, o tjeskobi i novome kapitalizmu užitka u potrošnji koji dovodi do raspada društvenosti, o kraju kategoričkoga imperativa one etike koja je još imala za svoj predmet sreću i blagostanje tzv. čovjeka i njegove prosvjetiteljske iluzije o napretku u svijesti o slobodi, što je posvjedočeno u dva sveska inspirativnih razgovora pod nazivom Kapitalismus und Depression I-II, Alexander Verlag, Berlin, 2000. Stil nije tautologija nizanja lijepo napisanih rečenica u sklop koji onda predstavlja nekovrsni dragulj u kruni bez sjaja istine. Nije to, uostalom, neobarokni opis života u svijetu koji je postao pakao Realnoga, da se poslužimo već zlorabljenim lakanovskim kategorijama. Stil je kazivajuća moć pripovijedanja o vlastitoj epohi kraja metafizike s vladavinom onog pojma koji pripada drugome zakonu termodinamike, a bez njega ne postoji ni mogućnost kibernetičkoga upravljanja svijetom kao digitalnim kodom. Taj pojam nazivamo entropijom i on se odnosi na težnju sustava da spontano prijeđe u stanje većeg nereda. Zato ovaj znanstveni pojam ima svoje filozofijsko značenje koje je ponajbolje metaforično iskazao Friedrich W. Nietzsche ‒ pustinja raste. O kakvoj to entropiji i uništenju govori novi Houellebecqov roman objavljen krajem 2022. u dosad najvećoj nakladi ne samo u Francuskoj, već i posvuda u svijetu? Roman pripovijeda na dvije razine uvida o svijetu planetarno-globalnoga nihilizma, onoj makro-diskurzivnosti i onoj mikro-diskurzivnosti, o životnoj ‘sudbini’ glavne figure Paula Raisona (hm, simbolički je riječ o imenu mesijanskoga apostola kršćanstva i njegovu prezimenu koje znači glavni pojam francuske filozofije racionalizma, naime razumu), visoko rangiranome službeniku francuske vlade čiji posao je savjetovanje svojeg najboljega prijatelja ministra ekonomije i financija kojemu je na usluzi za bitna strategijska pitanja i za to da je plaćen slušati i savjetovati ga o svemu i ničemu. Ministar Bruno Juge, (ponovno jasna aluzija na prezime čije značenje na francuskome pripada suđenju i sudstvu, okružju pravnih poslova i upravljanja u smislu izvršne vlasti), nužno potrebuje takvu vrstu privatno-javnoga prijateljstva i savjetodavnosti jer mu je poslan video-uradak s nepoznate adrese u kojem mu se prijeti odsijecanjem glave kao na giljotini. Uoči francuskih predsjedničkih izbora godine 2027. ovaj se video pojavljuje na internetu i ubrzo postaje jasno da je posrijedi teroristički napad na banku sperme i na imigrante koji kreću preko Sredozemlja u Europu. Tko stoji iza ovog naizgled bizarnog i ekscentričnoga čina, iako je očigledna korelacija u ideologijsko-političkim stajalištima onih snaga koje su dosad bile smatrane marginalnim i ezoteričnim skupom ili lijevoga ili desnog ekstremizma? Ni manje ni više negoli ekološki fundamentalisti koji u komunikacijama rabe misteriozne geometrijske simbole i kodove. I tako dobivamo formalno na makro-razini priču o istraživanju urote s opasnim političkim posljedicama, jer je na meti tzv. mainstream francuske odnosno europske liberalne politike demokracije visoke srednje klase i bijeloga čovjeka, ali ne i supremacizma i otvorenoga kulturalnoga rasizma, iako je u nekim svojim javnim tzv. političkim istupima protiv ideje i prakse Europske unije, kojoj nedostaje univerzalni politički narod kao jamstvo identiteta i moći, Houellebecq poprilično blisko korifejima desničarskih vizija Brexita stao uz Donalda Trumpa. Ali to je učinio samo zato što je glavni svjetski tele-populist Europu i NATO htio prepustiti svojim financijskim jaslama, bez izdašne američke pomoći i potpore. Koliko je Houellebecq upoznat i s najnovijim politologijskim teorijama o post-demokraciji, primjerice, vidimo u ovome romanu kad esejistički ukazuje na propuste u funkcioniranju zakonodavne i izvršne vlasti, pa čak i kad kao tzv. sveznajući pripovjedač daje uputstvo promjene izbornoga zakonodavstva koje će u sustavu stvoriti više prosvijećene autokracije u brzini donošenja odluka, a ograničiti beskrajnu demokratsku proceduru u srazu s onim što tzv. suverenisti na temelju političke teologije Carla Schmitta nazivaju izvanrednim stanjem (Ausnahmezustand) kao što je to i trajna prijetnja islamističkoga terora. No, mikro-razina ipak čini bitnu okosnicu romana i u njoj Paul proživljava pravu građansku dramu života u visokim srednjim godinama, na pragu starosti i neizbježnoga umiranja. Po prvi put, Houellebecq više nije drsko i bezobzirno ciničan, a ni zajedljivo vulgaran u svojim prikazima onih ljudi koji se iz perspektive nedodirljivo autističnoga Ja ili apsolutnoga subjekta njegovih romana uvijek nalaze u nekim sklopovima ili skupovima kolektivnoga identiteta, poput muškaraca i žena s arapskim podrijetlom ili, pak, onih koji propagiraju ideje seksualnoga konzervativizma, a iza njih čuče patološki mrzitelji žena, nasilnici i posjetitelji bordela u svjetskim metropoloma skloni poniženju Drugoga iz sadističke težnje za moći. Roman uništiti ne može ni na značenjskoj niti na formalno diskurzivnoj razini biti tek nastavak drugim sredstvima njegove Platforme ili Serotonina iz jednostavnog razloga što mu je glavni lik Paul Raison unaprijed bačen u situacije iz kojih se ne može izvući bez fatalnih posljedica po njega samoga i okolinu u kojoj živi i djeluje. Pripovijedanje u tzv. trećem licu nužno vraća ovu proznu formu u analitičke vode novoga realizma i dokumentarnosti. A to znači da je struktura romana polifonijska, dok je način kazivanja u prepletanju makro-i-mikro perspektive događaja realizirana entropija u kojoj više glavni lik nije anti-heroj ni promatrač iza vrata virtualne stvarnosti. On je naprosto vlastiti svjedok suočenja sa svijetom koji sam sebe dovodi do onog što Jean Baudrillard naziva integralnom stvarnošću globalnoga društva kontrole. To je društvo bez povijesti u kojem sam život pojedinca postaje umrežena logika agonije kraja. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 112-114. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević.) Što je drugo agonija kraja negoli terminalna bolest poput raka jednjaka kojom Paul nakon što mu dijagnosticiraju stadij uznapredovale bolesti postaje svjestan da je njegov život, taj singularni slučaj ekstaze i dosade užitka u ljepoti i kaosu egzistencije, dospio do kraja. Ovo je, dakle, roman i o zdravstvenom sustavu države s tradicijom javnoga dobra, ali ponajprije renoviranog do mjere onih koji mogu sebi priuštiti visoke troškove liječenja u vladajućem okružju neoliberalne cost-benefit analize. Prije no što Paul sazna za svoju smrtonosnu bolest, njegov otac Édouard, nekoć tajni agent francuske države, doživi moždani udar i biva posve paraliziran. Napokon, iako on i njegova žena Prudence žive na distanci u braku u odvojenim sobama, postupno se iznova između njih javlja diskretni oblik seksualne strasti, ali ponajprije onog što čini dugogodišnja snošljivost u vezi, a to je kontingencija tjelesne sinestezije, ili jednostavno ljubav kao uvjet mogućnosti ljudske komunikacije od patnje do zbližavanja. Usto, Paulov brat Aurèlian u svojem bračnome životu dospijeva do iskustva rasapa. Između različitih generacija ove klasno-socijalno dobro situirane francuske obitelji postoje posvemašnja nesuglasja, ali i neraskidivi dodiri koji su utoliko veći i složeniji ukoliko je situacija koja ih povezuje korelacija makro-i-mikro entropije na najvišoj razini realizacije. Ništa u opisu onog što nosi tzv. radnju romana nije stoga ni ekscesno niti pripada iznimnome. Ako je za Kafku prostor odvijanja ljudske entropije unaprijed određen zlogukom mrežom mašinerije tehnopolisa kao procesa i preobražaja sustava u ono neljudsko, onda je za Houellebecqa stvar u korelacijama onog što čini globalno-planetarni sustav upravljanja svijetom i onog što pogađa formalno život individuuma u zapadnjačkoj civilizaciji materijalnoga blagostanja, potrošačke euforije i stila života izgrađenog na zasadama liberalne utopije kapitalističke racionalnosti, koju upravo Gilles Deleuze i Felix Guattari u Tisuću platoa: kapitalizam i shizofrenija 2 dovode do vrhunca kritičke analize pokazujući da je problem u tome što je sve u ovome tzv. estetskome kapitalizmu racionalno, osim sustava samoga. Sloboda pojedinca postaje njegova tjeskobna postaja uništenja u doba kad se teror, biopolitika i tijelo čovjeka međusobno isprepliću i ujedno dovode do kraja života kao takvog. I doista, uništiti postaje sve potresniji i emocionalno snažan roman kako Paul, utjelovljenje sabranosti, razuma, skepticizma i ravnodušnosti, posve jasno uviđa da nakon mnoštva seansi s otorinolaringolozima u bolnicama i privatnim klinikama Francuske slijedi ono najstrašnije i fatalno. U kušnji sam da na temelju Blanchotove filozofijsko-književne analize između njega, Lévinasa i Heideggera kažem sljedeće. Kušnja je u tome što Houellebecq u Serotoninu cinično izruguje misaoni doseg Blanchota, a to se u ovome romanu o ‘zelenome teroru’ i predviđanju francuskih predsjedničkih izbora u bliskoj budućnosti prezirno prenosi i na suvremenu filozofiju uopće, posebno na anarho-primitivizam američkoga zastupnika tzv. deep ecology Johna Zerzana. Naime, upravo je Blanchot uvjerljivo pokazao da književnost u ontologijskome smislu jest singularni proces umiranja, a ne smrti autora kako je to ustvrdio semiolog Roland Barthes. Stoga umiranje predstavlja istodobno svijest o kontingentnome kraju života, dok umjetnost kao događaj ovime postaje čista izvedba jezika kojim se roman u apokaliptičkome stilu ne zbiva kao prasak ili kao praznina u imploziji informacija. Posve suprotno, Houellebecq ovu singularnu tragediju svojeg glavnoga lika ili anti-apostola Razuma virtuozno privodi kraju. Ono što je najužasnije jest da je Paul kao i svi Mi tek ono što Bruno Schulz u Kometi poetski kazuje ovako: …zatočen u staklenoj ampuli, obasjan puninom svjetla kao neonom, već razriješen, precrtan, odložen među akte ‒ arhivski broj u velikoj registraturi neba.

Smrt postaje posljednja granica umiranja onog što je u svim svjetskim civilizacijama kozmologijsko pitanje osmišljavanja razloga ili smisla postojanja materije-energije ili avatara sa sviješću o vječnosti i beskonačnosti. I baš zato je odlazak u kozmičku prazninu pitanje koje od Platona određuje filozofiju kao melete thanatou, ili umijeće umiranja koja je za stoike bilo odlučujuće za dostojanstvo samoga misaonog života. Houellebecq u svojem sinkretičkome nihilizmu pokazuje da kršćansko shvaćanje ljubavi i nade u uskrsnuće kao ni ateizam nisu isključivi pod uvjetom da je čovjek usmjeren onome što čini bit ljudske egzistencije pod zvijezdama zauvijek. Riječ je, naime, o ljubavi kao iskupljenju unatoč tome što u suvremenome svijetu vladavine entropije pustinja raste i stvara pustoš u ljudskim srcima. Još jednom, kao što Blanchot pokazuje da čovjek nikad ne umire sam, jer je to gore od čistoga užasa života uopće, tako Houellebecq u romanu svojeg Paula i njegovu Prudence dovodi do posljednje postaje ljubavi, i držeći se za ruke uz posljednje riječi otpora poetskim tonom završavaju jedinstveno iskustvo jezika kao djela-događaja našeg osmišljavanja svijeta u času njegove entropije.

‘Ne vjerujem da smo ikako mogli promijeniti stvari’, rekao je napokon…. ‘Ne dragi.’ Gledala ga je u oči, napola se smiješeći, ali nekoliko suza blistalo joj je na licu. ‘Bile bi nam trebale čudesne laži.’ (uništiti, str. 416)

Houellebecq je prošao put radikalne apokaliptičke geste u kazivanju o svijetu kojim vladaju neodređenosti, užas, teror, tehnosfera i znakovi iskupljenja u samoj ideji umjetnosti koja nije veća od života i obratno. Oboje, i jezik i slika ove divne i bolne egzistencije u njegovu su romanu uništiti dobili pravo na vlastitu nesvodivost. Ne mora nas stoga čuditi da je pisac MH za razliku od tzv. stvarnoga MH istinski čarobnjak riječi i da je sve što je napisao upravo TO i ONO ꟷ to i ono što savršeno pogađa iskustvo entropije, ljubavi i umiranja u svijetu koji nas obuzima i oduzima u času kad za to jednom dođe vrijeme.

Michel Houellebecq – Uništiti, Litteris, 2022.

Similar Posts

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove […]

June 24, 2024

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su […]

June 23, 2024