Žarko Paić

U kakvoj su svezi entropija i antropologija? Ponajprije, prvi je pojam ključ za razumijevanje uspona kibernetike kao realizirane metafizike. Osim toga to je drugi zakon termodinamike. Posrijedi je koncept s kraja 19. stoljeća. Ukratko, entropija postoji u svim sustavima, neživim i živim, kao energija nužna za djelovanje. Kako se gubi energija potrebna za održavanje sustava, tako entropija postupno raste. Ovaj je pojam nesumnjivo važan u shvaćanju živih sustava, jer pokazuje koliko je za razvitak života na Zemlji odnos ili mjera između minimuma i maksimuma utroška energije odlučujuće za preživljavanje bića. Nije nimalo začudno da se s pomoću ove statističke i informacijske mjerljivosti stanja u prirodi i društvima proračunava mogućnost onoga što filozof Gilbert Simondon naziva metastabilnom ravnotežom.

Iako se povijest pojma povezuje s drugim zakonom termodinamike, vidljivo je tijekom 20. stoljeća kako se on proširio i na područja psihijatrije, sociologije, urbanoga planiranja, inženjerstvo, biologiju i ekonomiju. U suvremenoj antropologiji tako je teorija Gregoryja Batesona iznimno zanimljiv slučaj primjene kibernetike s pojmom entropije za razumijevanje odnosa između čovjeka, prirode i stroja. ( Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays on Anthropologie,Psychiatry, Evolution, and Epistemology, Chicago, 2010.)  Uzimajući u obzir „ekologiju ljudskoga duha“ Bateson tvrdi da se svijet nadolazeće zajednice mora osloboditi privida moći apsolutnoga subjekta kao temelja racionalnosti i vladanja nad okolnim svijetom. U tom smislu, njegova antropologija kao epistemologija ekologijskoga „uma“ počiva na pretpostavkama kibernetike. Ali s tom razlikom što njezina načela i pojmove shvaća krajnje stvaralački, pokazujući koliko se odnos između prirode i duha u životu čovjeka uspostavlja složenom strukturom fluidne cjeline odnosa.

Pojmom entropije u suvremenoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entropiju. Prema drugom zakonu termodinamike sustavi smjeraju maksimalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održivosti samog sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, povezana s konceptom složenih sustava. Primjenjuje se podjednako u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shvaćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti energije i informacija unutar jednog sustava. Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatnosti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku kompleksnosti nekog stanja koje iz reda prelazi u nered.

Pritom je statistička vjerojatnost mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekog stanja. Informacijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodređenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija, koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom entropije ne upućuje na neko „apokaliptičko stanje“ propasti bioloških, fizičkih i društvenih sustava kompleksnosti. Naprotiv, entropijom se nastoji pronaći mentalna mapa za razumijevanje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže sustava. Ovdje masa, energija i informacija čine bit suvremenog načina organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek na rubu prelaska iz jednog u drugo stanje.

Stoga je odnos između statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualizacije kaotičnog poretka.  Informacija pritom preuzima svojstva mase i energije u transformaciji društvenih odnosa kao tehničkih odnosa između stvari. Globalni kapitalizam očituje se savršenim modelom entropije u stanju maksimalnog informacijsko-komunikacijskog poretka na rubu kaosa. (Vidi o tome: Kenneth Bailey, Social Entropy Theory, Albany, New York, 1990.) Međutim, nije problem u tome što entropija predstavlja metafizički kazano Nietzscheovim jezikom da „pustinja raste“. Potrebno je uvidjeti da s entropijom nastaje stanje koje može završiti kaosom ili, pak, novim uspostavljanjem reda u cjelini kozmičko-prirodno-ljudskih odnosa. Sve ovisi o odgovoru sustava u kojem djeluje umreženi „čovjek“, a ne o „čovjeku“ kao pukoj jedinki u nužnosti preživljavanja vrste/roda.

Za književni prikaz ove kibernetičke „scene“ u svakodnevnom životu možda su najbolji primjeri u djelima američkih suvremenih pisaca Thomasa Pynchona i Don DeLilla. Uostalom, rana Pynchonova pripovijest upravo se zove „Entropija“ („Enropy“) iz 1960. godine, koja je prvotno objavljena u časopisu Kenyon Review. Tema je rasap međuljudskih odnosa, zatvorenost i otvorenost u komunikaciji bez smisla, ono što će dospjeti do najviše razine postmoderne hermetičnosti u njegovim romanima The Crying of Lot 49,te u Gravity’s Rainbow. Isto se može reći i za DeLillov roman White Noise iz 1985. godine. U njemu pretežu gotovo svi pojmovi poznati iz Baudrillardove teorije „agoninje zbiljskoga“ poput simulacije i kraja čovjeka u suočenju s moći korporativne strukture neljudskoga. Uglavnom, susrećemo se s novom situacijom u kojoj „čovjek“ više nije moguć kao subjekt/akter zbivanja u smislu njegove odgovornosti i slobode pojedinca u tradiciji humanizma. Sve se odigrava unutar preklapajućih prostora rasapa velikih ideja koje su vodile metafiziku kroz povijest. Ono što preostaje su strategije preživljavanja. To su novi načini kojim suvremena kultura interaktivne komunikacije prisiljava „čovjeka“ na „response“ u prilagodbi neljudskome u svim aspektima života. Rasap poretka, dakle, nije pobjeda onog kaosa koji je imao svoje ontologijsko značenje u Grka, već „ovog“ kaosa koji preuzima funkciju regulacije svih odnosa u umreženim društvima globalne entropije kapitalizma. Razlika između „dva kaosa“ pokazuje samo koliko su udaljeni svjetovi iskona i kraja metafizike.

Ono što ih ipak povezuje jest „vjera“ u smisao i održivost života na Zemlji. Iz prvotnoga bezobličja nastaje svijet; iz metamorfne strukture informacije dolazi do transformacije stanja koje pluta u „tekućem“ bez kraja. Stoga se „čovjek“ ne može svesti više na neko uzvišeno biće upravljanja poretkom „interneta stvari“, jer je sam izručen milosti i nemilosti savršenoga nereda. Ali na taj način da je uvjet mogućnosti razvitka u svim modalitetima suvremenosti upravo postojanje matematičke i informacijske entropije. Dostatno je za ovu svrhu reći da vodeći pojam čitave Deleuzeove „ontologije mnoštva i razlike“ upućuje izravno na strukture onoga što u spisu Što je filozofija? zajedno s Felixom Guattarijem naziva „kaosmosom“, preuzimajući izraz od književnika Jamesa Joycea. Ključni pojam jest otuda bivanje/postajanje (devenir). Ono što biva/postaje nalazi se u dinamičnome odnosu spram „bitka“, jer ništa nije postojano i sve se preobražava u ono drugo i različito. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’ est-ce que la philosophie?, Pariz, 1991/2005., str. 189-206. Vidi o tome: Jeffrey A. Bell, Philosophy at the Edge of Chaos: Gilles Deleuze and the Philosophy of Difference, Toronto, 2006.)

Samoorganiziranje, samovladavina, samo-upravljanje ─ sve su to izrazi autopoetičkoga načina mišljenja suvremenoga svijeta kojim upravlja tehnosfera. Na početno pitanje u kakvom su odnosu entropija i antropologija postaje izvjesno da je riječ o međusobnoj korelaciji. Nije entropija nalik aristotelovskome uzroku u formalno-materijalnome smislu, već učinkovito-samosvršnome (causa efficiens i causa finalis). U suvremenoj medicini s obzirom na istraživanje podrijetla nastanka smrtonosne bolesti kao što je leukemija već je uobičajeno govoriti o „morfološkome kaosu“ i „pobuđenome uzroku“. Iz ovoga vidimo kako se analiza tzv. živih sustava ne zaustavlja više na načelima kauzalnosti stare metafizike. Entropija nije stoga nikakav deterministički zakon u ruhu postmoderne teorije složenosti (complexity theory).

Umjesto toga, bolje je reći da s entropijom ulazimo u područje u kojem „kibernetička antropologija“ razmatra čovjeka kao biće samoorganiziranja, samovladavine i samo-upravljanja unutar složene matrice društvenih i kulturalnih odnosa koordinacije. A budući da svaki sustav „kontrolira“ svoju okolinu, onda je posve razumljivo da nikakve korelacije ne može biti između naizgled dva suprotstavljena pojma bez „unutarnje kontrole“ samoga sustava. „Čovjek“ ne može djelovati u umreženim društvima bez interakcije s onime što takva društva čini fluidnim i emergentnim. Stoga entropija ne označava nikakav posvemašnji rasap sustava, već upućuje na mogućnost njegova obnavljanja na drukčijim „temeljima“. U razgovoru s Claire Parnet, Deleuze je nastojao razjasniti što znači uvođenje pojma sklopa (assemblage) umjesto totaliteta koji ima podrijetlo u Hegelovoj spekulativnoj dijalektici:

„Minimum realnoga jedinstva nije riječ ni ideja, pojam ili označitelj, već sklop. To je uvijek sklop koji prizvodi učinke. Učinci nemaju kao njihovi uzroci subjekt koji bi trebao djelovati kao subjekt povezivanja…(…) Učinak je proizvod sklopa – koji je uvijek kolektivan, koji unosi u nas i izvan nas populacije, mnoštva, teritorije, postajanja, afekte, događaje. Pravo ime ne označava subjekt, već nešto što se događa…(…) Prava imena nisu stoga imena osoba, već naroda i plemena, flore i faune, vojnih operacija i uragana, kolektiva, ograničenih društava i produkcijskih studija.“ (Gilles Deleuze i Claire Parnet, Dialogues, New York, 1987., str. 51.)

Što iz rečenoga slijedi? Ponajprije, sklop rastemeljuje „subjekt“ zbivanja, ali ne tako da bi sada „kolektivitet“ stupio na mjesto „individualiteta“. Posrijedi je singularnost događaja u kojem postaje razvidno kako čitava povijest metafizike unosi razdor u mišljenje kada operira dvojstvima, koji su nepomirljivo u odnosu vertikalnoga zasnivanja. Binarni kôd digitalnoga svijeta, posve suprotno, jest sklopljivost odnosa, konstelacija snaga i moći, koja se neprestano stvara i razara, te nikad nije konstantna i homogena. Na taj se način može razumjeti zašto „suvišan čovjek“ još uvijek djeluje unutar kibernetičkoga poretka značenja i to ne kao „relikt“ ili „zombi“ u suvremenom svijetu, nego kao razmješteni/premješteni aktor u sklopu koji ga ne određuje, već mu daje novo značenje i položaj u „svijetu“. Još jednom valja podsjetiti da odredba o „suvišnosti“ nije negacija ljudskoga u čovjeku u smislu njegova „dostojanstva“ ili, pak, prirodnoga kao organskoga bez čega kao biće ne može postojati.

„Suvišnost“ upućuje na ono što ne pripada novome ustrojstvu života kao takvoga, što nije prekomjerno niti iznad potreba određene strukture u zajednici. Što je „suvišno“, to je ujedno „zastarjelo“ i na „kraju“ iscrpljenih mogućnosti. Stoga biti-suvišan znači biti neprilagođen onome što postoji kao cjelina sastavljena od ugradbenih dijelova. Rekli smo već da se u kibernetičkome načinu mišljenja odnos dijelova i cjeline ne misli polazeći od totaliteta, već od sklopa. Sklapati „novo“ pretpostavlja konstruirati funkcionalna stanja u složenosti njihove „funkcionalnosti“. Ništa više nije postojano niti cjelovito, ako prethodno nije sastavljeno-rastavljeno i ako se nakon sklapanja u sklop ne može iznova rastaviti na elementarne forme poput igračaka nazvanih popularno lego-kocke. Ovo podjednako vrijedi za arhitekturu, inženjerstvo i dizajn, kao i za medicinu. Uz napomenu, da je pitanje (bes)tjelesnosti našega doba ujedno i pitanje o moći transformacije tijela u vizualnu informaciju koju možemo razumjeti samo ako je postavljena u određeni kôd.

To što tvrdim znači istodobno da su antropologije u bilo kojem metafizičkome ili postmetafizičkome vidu posve nepotrebne za shvaćanje „čovjeka“ kao homo kybernetesa. Bili su u pravu i Heidegger, i Anders, i Deleuze: sve što jest regulira pragmatičko mišljenje bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Pitanje je samo mjere s kojom odnos između „ljudskoga“ i „neljudskoga“ još djeluje u „metastabilnoj ravnoteži“. Je li ta mjera postala nemjerljiva upravo zato što sve teži bezmjerju i posve drukčijoj beskonačnosti od one Leibnizove?