Žarko Paić

Walter Benjamin u pismu Gershomu Scholemu 12. lipnja 1938. godine sebi svojstvenom lucidnošću i jednostavnošću kaže da je Kafkino djelo

„elipsa čija su žarišta, koja leže jedno pokraj drugoga, određena s jedne strane mističnim iskustvom (koje je prije svega iskustvo tradicije [to jest „Kabale“], te s druge strane iskustvom modernoga velegradskog čovjeka. Kad govorim o iskustvu modernog velegradskog čovjeka, ja pod time podrazumijevam različite stvari. Govorim s jedne strane o modernom državljaninu, svjesnom da je izručen nepreglednoj činovničkoj aparaturi, čijom funkcijom upravljaju instance, koje ostaju nejasne samim izvršnim organima, o onima kojima se ti organi bave da se i ne govori. (Poznato je da je u to uključen jedan sloj značenja Kafkinih romana posebice „Procesa“.) Pod modernim velegradskim čovjekom s druge strane isto tako podrazumijevam suvremenika današnjih fizičara.“ (Walter Benjamin, „Iz Prepiske s Gershomom Scholemom“, u: Žarko Paić, prir. Kafka danas: mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022., str. 71. S njemačkoga preveo Boris Perić) 

Nije li to „fantastično“? Naime, da Kafkino djelo govori samo za sebe i kroz govor suvremene pozitivne znanosti kao što je fizika i to da paradoks bude veći kao mistika fakticiteta. Benjamin je pogodio u bit stvari s kafkijanskim ugođajem kad je posrijedi ono što modernosti podaruje upravo to „mistično“ ozračje, da ne kažem auru. Nema ni jednog drugog pisca u 20. stoljeću, uz eventualno slučaj Joycea i njegova Uliksa, koji je poznat svima po onome što nikad nisu niti čitali u njegovim prozama, aforizmima, dnevnicima, već po ugođaju i ozračju života koji pripada logici moderne tehnologije i njezine tehničke i društvene mašinerije. Zato je u pravu Benjamin kad u nastavku poimence navodi riječi fizičara A. S. Eddigntona iz njegove knjige „Slike svijeta fizike“ i kaže da je u njegovim tvrdnjama skrivena upravo izričita „kafkijanska gesta“. (Walter Benjamin, isto, str. 72-73.)

        Nije teško, ali nije ni lako, opisati što to povezuje fizičare i Kafku. Ništa drugo negoli pokušaj razjašnjenja kvantnih veličina čovjeka kao preobraženoga kukca, kao strukture i broja, kao činovnika koji vodi dosadan i uredan život bez rezova i lomova u svojem još dosadnijem životopisu. Čak se i egzistencijalno iskustvo dosade kao rutine i banalnosti, trivijalnosti i običnosti reproduktivno proizvedene stvarnosti podudara s mistikom fakticiteta. Ono što se događa tzv. Kafkinim junacima (a to je izraz koji uopće nije primjeren modernosti jer „čovjek“ više nije tragična figura ili pustolov poput Cervantesova viteza Don Quijotea s kojim otpočinje ideja i praksa romana, već puki izvršitelj i namjesnik događaja koji nastaju samo zato što ih pokreće apstraktna aksiomatika kapitalizma), događa se gotovo svima. Što? Ništa osobito, njihov je život posvemašnji ne-događaj, služba čistoj prolaznosti i beskonačnosti posredovanja između rada u industrijskome pogonu i proizvodnje profita u osamostaljenom svijetu financijskoga kapitalizma.

        Kafka je radio kao bankovni činovnik i njegova je književnost zrcalo duha totalne otuđenosti, postvarenja i racionaliziranja života koji svoj intenzitet i strasti ima samo izvan ovog pogona. Pisac kao Kafka piše zato noću, dok danju udara pečate i u radnome vremenu računa i izračunava sve ono što ostaje njegovu veličanstvu višku vrijednosti bez čega nema svijeta kapitala, banaka i kvantitativnosti. Nikakve velike stvari ne mogu se zbivati u procesu ovog apstraktnoga rada koji doslovno umrtvljuje život na mjeru (ne)podnošljiva trajanja kao temeljnog iskustva vremena modernoga čovjeka. To je iskustvo ponajbolje ocrtao filozof Henri Bergson svojim pojmom „trajanja“ (durée).

Što znači da je Kafkino djelo „elipsa“? Taj pojam možemo razumjeti upravo iz sveze znanosti i književnosti. Podrijetlo riječi je iz latinskoga ellipsis, odnosno iz grčkog jezika,  ἔλλεıψıς što znači nedostatak. U matematici je elipsa zatvorena algebarska ravninska krivulja; to je skup točaka ravnine kojima je zbroj udaljenosti od dvije čvrste točke, žarišta, konstantan. U književnosti, kako u poetici tako i u znanosti o jeziku, izraz se odnosi na figuru izostavljanja sintaktički nužnih dijelova rečenice, kao primjerice: Što prije (učiniš) to bolje! Eliptično je pripovijedanje, dakle, skraćivanje i svođenje događaja na elementarne čestice jezika koji odgovara jednostavnosti forme i jezgrovitosti sadržaja. Zato mnogi teoretičari književnosti, ali i filozofi poput Benjamina i Deleuzea, pokazuju da je u Kafkinim djelima metafora posve isključena iz strukture pripovijedanja. Ona je nepotrebna jer je vrijeme kazivanja ili radnje vrijeme upravo te paradoksalne sveze mistike fakticiteta i iskustva čovjeka u metropolisu kojim vladaju tehnoznanstveni kodovi i apstraktne strukture njegova „sebstva“. Moderni velegrad je spoj estetske fascinacije veličinom, brojem i subjektiviranjem svijeta i onoga što izaziva učinak koji je sociolog Georg Simmel u svojim analizama moderne kulture odredio pojmom „neurastenije“. (Georg Simmel, Die Großstädte und das Geistesleben. u: Georg Simmel: Gesamtausgabe. Prir. Otthein Rammstedt. Band 7: Aufsätze und Abhandlungen. 1901-1908. sv. I. Prir. Rüdiger Kramme, Angela Rammstedt i Otthein Rammstedt. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1995., str.. 116–131.)

Svi su moderni ljudi nužno „neurotični“ jer im je pojedinačna egzistencija određena ubrzanjem života i skraćivanjem vremena potrebnog za nužne operacije mišljenja i djelovanja. Kafkijanski je ugođaj otuda istovjetan ovom eliptičnome načinu pripovijedanja koji dobiva na svojoj metafizičkoj veličini baš zbog toga što je ispričan događaj aforistično dvosmislen, vizualno i narativno uzvišen i stoga na rubu ideje „horora“ koji ne proizlazi iz neke jezovite prirode, kako je to bilo uobičajeno za gotičko iskustvo romantike u Kaspara D. Friedricha i E. T. Hoffmanna. Umjesto ove „prirodne“ jeze, suočeni smo s tehno-poietičkim metamorfozama zla koje nadilaze granice ljudskoga-suviše-ljudskoga. Ako je, dakle, elipsa i nedostatak nečega i preusmjeravanje nečega u drugome načinu kazivanja istoga kao različitog, onda je bjelodano da su Kafkina djela, osobito pripovijetke, poput Preobražaja i Kažnjeničke kolonije, prožete nečim „izvanjskim“ ili „onostranim“, ali to se nipošto ne može svesti na neko religiozno iskustvo koje mistici podaruje posljednje opravdanje u profanome svijetu „procesa“ i „preobražaja“ samog sustava života koji ostaje nedodirljiv u svim svojim emanacijama onog neljudskoga. Uostalom, sam je Benjamin odrekao bilo kakvu vrijednost onim tumačenjima Kafkina djela koja teologijski prilaze njegovoj književnosti, ali isto tako i onima koji se uzdaju u psihoanalizu i njezin složeni diskurs nesvjesnoga. (v. Žarko Paić, „Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko“, u: Kafka danas: mistika zakona i labirint slobode, str. 137-211)

           Benjamin u pismu Scholemu iskazuje još nešto, iznimno važno za daljnja tumačenja. Naime, on tvrdi da je iz svega navedenoga razvidno kako Kafka

„živi u komplementarnom svijetu. (U tome je srodan upravo Kleeu, čije djelo unutar slikarstva stoji podjednako bitno izolirano kao i ono Kafkino unutar književnosti). Kafka je opažao komplement, ne opažajući ono što ga je okruživalo.“ (Walter Benjamin, isto, str. 74)

Ovo nadopunjujuće, što pripada iskustvu onkraj puke empirije ili svijeta činjenica, to je ono što preostaje od književnosti kao izolaciji od izvanjskoga svijeta. Samo ako jezik i sam postaje komplementaran kao i slika, ukoliko to usporedimo uistinu s iskustvom vizualne umjetnosti Paula Kleea, vidjet ćemo da je eliptičnost i neurastenija života u metropolisu svagda i komplementarno iskustvo nužne duhovne izolacije od glavne struje raščovječenja koje pogađa ponajprije Druge. Manjinsko iskustvo Židova koji piše njemačkim jezikom usred Praga i proživljava svoj fluidni identitet u postajanju čovjekom za kojeg, kako je to zapisao u Dnevniku, „treće zemlje za čovjeka nema“, iskustvo je izolacije koja ima karakter egzistencijalne samospoznaje da je ovaj svijet i njegove uzvišene tajne ipak samo prostor-vrijeme onoga što Walter Benjamin naziva krajnje ironično „ludošću“ jedne „mudrosti“ bez prvoga razloga i posljednje svrhe.

          Kafkin je „svijet“ postao više-od-izolacije, svijet koji ne odražava nikakvu „bit“ suvremenoga kapitalizma kako to tvrde neki posve nemušti tumači njegova djela. Ono što podjednako pripada i fizičarima i zanesenjacima književne misije u neknjiževnome dobu vizualne teodiceje jest svijest da je s njegovim stilom sam život postao graničnim slučajem u kojem se broj i slika pojavljuju uvjetom mogućnosti jezika svedenog na elipsu elipse čovjeka iz metropolisa koji je poput njegovih figura iz nedovršenoga romana Amerika skriven iza vrata iza kojih postoje samo druga vrata.

I tako u beskraj.