Žarko Paić

1.

Ekstaza, (od grčkoga ekstasis, ἔκστασις “stajati izvan ili nadilaziti [sebe]”), u misticizmu, iskustvo unutarnje vizije Boga ili nečijeg odnosa ili jedinstva s božanskim. Za postizanje ekstaze, koja je primarni cilj u većini oblika religijskoga misticizma, korištene su različite metode. Najtipičniji se sastoji od četiri stupnja: (1) pročišćavanje (tjelesne želje); (2) pročišćenje (volje); (3) prosvjetljenje (uma); i (4) sjedinjenje (nečijeg bića ili volje s božanskim). Druge metode su: ples (kako ga koriste Mawlawiyyah, ili vrteći se derviši, muslimanska sufijska sekta); korištenje sedativa i stimulansa (kako se koriste u nekim helenističkim misterijskim religijama); i korištenje određenih droga, kao što su pejotl, meskalin, hašiš, LSD i slični proizvodi (u određenim islamskim sektama i modernim eksperimentalnim vjerskim skupinama). Većina mistika, i na Istoku i na Zapadu, odbacuje korištenje droga jer nije poznato da dolazi do trajne promjene u osobnosti (u mističnome smislu).

          Ekstaza je izraz koji se koristi u suvremenoj filozofiji osobito u ranoga Heideggera u djelu Bitak i vrijeme u značenju onoga što je “izvan sebe”. Nečija svijest, na primjer, nije zatvorena u sebe, jer možemo biti svjesni druge osobe, koja je daleko izvan vlastitoga jastva. U određenome smislu svijest je obično “izvan sebe”, u smislu da njezin objekt (ono o čemu razmišlja ili opaža) nije ona sama. Ovo je u suprotnosti s izrazom enstasis koji znači “stajanje-u-sebi” i odnosi se na kontemplaciju iz perspektive promatrača. Zbog toga shvaćanje enstaze ustupa mjesto primjeru upotrebe “ekstaze”. U vremenovanju se pojavljuju ekstaze kroz tri načina: prošlost ili bilost (‘ono-što-je-bilo’), budućnost ili predbježnost („ono-još-ne’) i sadašnjost ili prisutnost (‘ono-što-je sada’) su “izvan sebe” jer se vrijeme ne može zaustaviti u svojem vremenovanju osim u činu sjećanja i pamćenja na ono što je već uvijek bilo. Pojam ekstaze (njemački: Ekstase) Heidegger je izveo tako da je pokazao kako se bitak-u-svijetu (In der-Welt-Sein) obično usmjerava prema nekoj osobi, zadatku ili već dogođenoj prošlosti. Reći nekome da “ostane u sadašnjosti” tada bi moglo biti proturječno samo po sebi, ako se sadašnjost pojavila samo kao “izvan sebe” budućih mogućnosti (nabačaj; njemački Entwurf) i prošlih činova (bačenost; njemački Geworfenheit). Vrijeme je otuda ekstatičko iskustvo, a smisao bitka pripada izvornome iskustvu vremenovanja u kojem upravo budućnost ima skriveni primat pred druge dvije ekstaze ili dimenzije vremena. Heidegger je time otvorio temeljno pitanje ljudske egzistencijalne bačenosti u svijet koja se razotkriva u osmišljavanju vlastita svijeta kao povijesno-epohalnoga događaja.

Emmanuel Lévinas, francusko-židovski filozof, autor Totaliteta i beskonačnosti nije se, pak, slagao s Heideggerovim stavom o ekstazi i egzistencijalnoj temporalnosti. Lévinas je govorio o Drugome u terminima „nesanice“ i „budnosti“. Naglasio je apsolutnu drugost Drugoga i uspostavio društveni odnos između Drugoga i sebe. Nadalje, ustvrdio je da ekstaza, ili eksterijernost spram Drugoga, zauvijek ostaje izvan svakog pokušaja potpunog zarobljavanja; ova drugost je beskrajna ili beskonačna. Stoga “beskonačnost” Drugoga omogućuje Lévinasu da izvede druge aspekte filozofije kao sekundarne u odnosu na ovu etiku kao prvu filozofiju.

Što iz ovog kratkog pregleda tri značenja ekstaze u misticizmu, filozofiji kao ontologiji i filozofiji kao etici možemo zaključiti? Ponajprije, da se ono što je „izvan sebe“ pokazuje kao uvjet mogućnosti razumijevanja ljudskoga položaja u svijetu koji je određen mišljenjem i osjećanjem i stoga ima tri bitne dimenzije: (1) mističnu ili religioznu, (2) filozofijsku ili ontologijsku i (3) etičku. Bog, mišljenje kao razumijevanje smisla bitka i naposljetku etički odnos spram Drugoga zbivaju se u „ekstazama“ vječnosti i vremenosti/vremenitosti. Ne možemo nikad „svoje sebstvo“ apsolutizirati jer je ono mistični događaj izlaska iz „sebe“ i stoga u načelu proturječni čin subjektiviranja kao gubitka sebe u Drugome. Usto, „sebstvo“ je ono što nadilazi granice svekolike redukcije vječnosti i vremenosti na vremenitost kao temporalnu ekstazu puke aktualnosti koja od novoga vijeka i njegovih znanstveno-tehnoloških dostignuća razara svaki odnos s prošlošću i budućnost sebi podrvrgava kao puku realizaciju sadašnjosti u onome što još „sada“ nije.

2.

Dva su mislioca u 20. stoljeću, koji su i filozofi i književnici na svoj navlastit način, doživjeli ovo iskustvo biti „izvan sebe“ koje posebno karakterizira mistični ili religiozni način ekstatičnosti. Nije li pritom osobito možda začudno, neki će reći i ironično, da su obojica bili naklonjeni materijalizmu a ne spiritualizmu, a onaj drugi je k tome bio izričito i ateist. To su Walter Benjamin i Jean-Paul Sartre. Benjamin je svoj temeljni filozofijsko-estetički pojam aure bez koje ne možemo razumjeti bit umjetnosti kao događaja zadobio iz nekoliko sinkretičkih izvora od židovske mistike i eshatologije, grčke mitologije i onog trećega, naime modernih naučavanja ezoterije i teozofije. Sve to ne bi bilo nimalo „šokantno“ da i sam nije bio uživalac opijuma, što je opisao u eseju Hašiš u Marseillesu. Riječ je o tekstu od 29. rujna 1928. koji bilježi Benjaminove eksperimente s uporabom hašiša. Smatrao je te bilješke „vrlo vrijednom dopunom mojim filozofskim zapažanjima“. Zacijelo je nedvojbeno kako se njegovo uzimanje ove droge smješta u romantičnu tradiciju sa Charlesom Baudelaireom kao paradigmatskim pjesnikom ovog ekstatičkoga iskustva, koji je nastojao spojiti snove i stvarnost. U isto vrijeme, međutim, Benjamin je odbio opijenosti dati bilo kakav mistični status i zauzeo je prilično jasan gotovo „materijalistički“ pristup protiv svekolike para-religiozne opsjednutosti okultizmom u modernosti. Što se tiče Sartrea, posrijedi je njegovo filozofijsko eksperimentiranje s drogom kao što je to meskalin. Nakon intenzivnoga razmatranja, donio je odluku iskušati djelovanje meskalina kao halucinogene ili psihodelične droge koja se u to vrijeme koristila za liječenje alkoholizma i depresije. Zbog toga je angažirao prijatelja liječnika Daniela Lagachea da mu ga ubrizga u prostorijama bolnice Sainte-Anne u Parizu.

Sve se to zbivalo 1935. godine, a  pravila i propisi u medicini su tada bila mnogo manje rigorozniji negoli danas. Njegova istraživanja fenomenologije, radikalno preinačenoga vida filozofije Edmunda Husserla, smjerala su objašnjenju postojanja imaginarnoga koji je nadilazio granice tzv. transcendentalnoga Ja.  Meskalin je bio alat od presudne važnosti za Husserlov imperativ da je “nužan novi način gledanja na stvari svođenjem na prirodni stav”. Fenomenologija je stoga imala za cilj opisati stvarnost onako kako je opažena, ogoljena od svih teorija, kategorija i definicija: skrećući pozornost isključivo, u Husserlovoj poznatoj izreci “k samim stvarima”. Velik dio dosadašnje literature o ulozi meskalina, od ranih duhovnih putopisa Antonina Artauda o pejotlu u Meksiku težio je spram objašnjenja koje je oslobađalo prostor za lebdenje „izvan sebe“. Ekstatičko iskustvo nezaobilazno je za filozofiju i umjetnost 20. stoljeća. Ono sjedinjuje religiozno-mističko s filozofijsko-ontologijskim shvaćanjem koje pojam subjekta rastemeljuje do krajnjih granica sebe-shvaćanja i sebe-doživljaja onog što uopće omogućuje sebe-postavljanje u svijet kao uspostavljenost načela i postulata uma. Ako je Sartre kasnije kazivao Simone de Beauvoir u noćnim šetnjama Parizom da ju je nakon uzimanja meskalina slijedio u obličju jastoga, je li Benjamin svojoj ljubljenoj Asji Lacis možda priznao da je nakon marsejskoga hašiša imao vizije kako se poput angelusa novusa uvlači u njezine snove i šapuće joj nešto što nadilazi svaku duhovnu ekstazu i što nužno mora ostati tajnom?

3.

Ekstaza je obilježila temeljne pojmove filozofije i umjetnosti prije no što se pojavom tehnosfere još u rano doba tzv. matematičke teorije komunikacije sredinom 1950ih godina u djelu Shannona i Weavera obznanilo svima koji su imali oči da vide kako dolazi doba kraja svih ekstatičnih doživljaja. Mi više nismo djeca meskalina, kao što nas ne pogađa u „umjetni mozak“ ni kokain ni bilo koja sintetička droga da bismo dospjeli do plavičastih magli i ljubičastih auratskih beskonačnosti koje ne pripadaju ni ovome ni onome svijetu.

Stvari su postale transverzalne, a život horizontalan u svojoj totalnoj imanenciji. Nakon toga, sve se iznova pojavljuje kao vrtlog onog novoga i sve beskonačnom brzinom nestaje s obzorja u singularnosti onog što nalikuje zrcalnoj slici samoga sebe.