Žarko Paić

1. Prokletstvo mudrosti

Nikad se neće pouzdano znati što je bio zapravo smisao kasnogrčke gnoze. Sve što je danas sabrano u pamćenju predaje nosi prizvuk kršćanskoga tumačenja iskonske „filozofije života“, koja je sam život smatrala promašajem stvaralačke energije okrutnoga Boga. Ni sva novija istraživanja tog problema ne dotiču onu zavodljivu, premda krajnje opasnu, dubinu tajne koja u sinkretičkim kultovima Istoka i grčke filozofije određuje kao hereza povijest zapadne pustolovine duha. Idealno mjesto za gnostike oduvijek bijaše Aleksandrija sa svojim mističnim i magijskim raspućima, pustinjskim legendama, špiljama…No, zar je eklekticizam i sinkretizam aleksandrijske dekadencije, što po analogiji odgovara kraju 20. stoljeća, tek izvanjski dekor žudnje opustošena i smislom obogaljena zapadnoga čovjeka u traganju za tajnom (kozmičke) mudrosti? Lawrenceu Durrellu je u strukturi Aleksandrijskoga kvarteta i Avinjonskoga kvinteta aleksandrijski gnosticizam bio unutarnja snaga relativnosti vremena pripovijedanja. To je bio skriveni i otajstveni znak dubinske povijesti duše ogrezle u ništavilu materijalnoga bogatstva, dosade i ispraznosti života. Zbog heretičke naravi svojeg nauka, zbog njegove strahotne pouke, zbog pobune protiv harmonije i stvaralaštva kao paslike božje mudrosti, gnostici još više uznemiruju pjesnike i filozofe suvremenosti negoli su to činili u doba Valentina, Bazilida ili, pak, u doba srednjovjekovne duhovne igre sa smrću, što nam najbolje znamenuju Dürerovi bakropisi na temu apokalipse i melankolije.

          O gnosticizmu kao nauku akozmizma danas misle Peter Koslowski i Peter Sloterdijk, a sve bi to možda bilo tek pukom intelektualnom razbibrigom da jedan skeptik i filozof očaja nije iz duha 20. stoljeća svratio pozornost na gorku sudbinu tog „nemogućeg“ nauka. Emil M. Cioran u svojim meditacijama o iskonskoj mudrosti kaže:

„Samo bog gladan nesavršenstva u sebi i izvan sebe, samo opustošeni bog može zamisliti i ostvariti djelo: jedino tako uznemireno biće kadro je poduzeti i zahvat takve vrste. Ako se, među činiteljima neplodnosti mudrost našla na prvome mjestu, razlog je tome što nas nastoji pomiriti sa svijetom i sa sobom samima; ona je najveća nesreća što može snaći naša poduzimanja i talente, ona ih umudruje, drugim riječima ubija, pogađa ona naše dubine, naše tajne, progoneći naše bogomdane opakosti; ona nas potkopava, preplavljuje, ocrnjuje sve naše nedostatke.“ (Emil M. Cioran, Volja k nemoći: Historija i utopija – Pad u vrijeme, Demetra, Zagreb, 1995., str. 213. S francuskoga prevela Gordana V. Popović)

Ako je spoznaja drugo ime za prokletstvo mudrosti što u svijetu vidi zlokobni trag božanske stvaralačke pogreške, kako uopće odrediti mjesto umjetničkoga stvaralaštva ako ne kao oponašanje Platonove filozofijske igre oko usmrćivanja drugim sredstvima: pisati znači usmrćivati dušu! Namjesto svjetlosti bitka, spoznaja (gnoza) kozmičke izokrenutosti u koju je i sam Bog upleten vlastitom voljom za stvaranjem, sve je uzaludnost, bol i očaj. No, suspregnuti to spoznajnom voljom znači probuditi dušu iz tame, dovesti je do viđenja snagom potvrđivanja i poricanja. Je li stoga uopće moguće biti gnostički pjesnik? To pitanje nije retoričko. Jer, ako filozofija počiva na ljubavi za mudrošću, nastojanje mišljenje bitka i jezika bitkovno-povijesne otvorenosti, svako je pjesništvo bitno „iživljavanje“ obilja bića. Kako onda pjevati ako spoznaja nalaže pokoravanje višem redu u nadosobnome iskustvu svijeta? Zar usmrćivati dušu pisanjem nije istoznačno s napredovanjem u nauku ravnodušnosti spram tog akozmičkoga reda u svijetu, što rađa zabludama, užasom i samoćom svakog bića? Čovjek ne mora biti gnostik da bi volio pustinje, tvrđave i mitske  životinje nižega reda. Ono što ga čuva od bolesti spoznaje nije žudnja za utapljanjem u praznini bitka, nego gorki užitak u stvaranju opsjena. Pjesnik koji slijedi taj nauk ne može biti ništa drugo negoli duša iz tame, stvaratelj opsjena, usmrtitelj sebe samoga u potrazi za savršeniim pismom ništavila. Gnostički je pjesnik Veliki Nitko. Ali ne onaj Odisejev lukavi sinonim iz Polifemove špilje, nego orfički-gnostički mudrac vječne zagonetke bitka i stvaranja. Legenda kaže kako je kralj Midas u šumi progonio Silena, Dionizijeva učitelja, da bi mu postavio pitanje koje ga je opsjedalo: „Koja je najbolja stvar za čovjeka?“ – „Vrsto bijedna i smrtna“, odgovorio mu je Silen, „sine slučaja i muke, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što ne bi trebao čuti? Vrhovno dobro to je nedostupno: nikad ne biti rođen; biti ništa. Sljedeće dobro bi za tebe bilo…uskoro umrijeti.“

2. Usmrćivati dušu pisanjem?

          Usmrćivati dušu pisanjem? U hrvatskome pjesništvu 20. stoljeća samo je Marija Čudina dosljedno slijedila Silenovu zapovijed. Nitko se drugi nije uputio u takvu „užasnu“ pustolovinu. Kao „divlja duša“ iz tame, kao gnostička pjesnikinja par excellence, stvorila je, ili bolje usmrtila je djelo koje ne samo da je drukčije od svih struja modernoga hrvatskog pjesništva, nego je i toliko zatvorena cjelina fragmenata, zaokruženi svijet za sebe koji od čitatelja ne iziskuje samo pohvalu ili pokudu, kako vam drago, nego svjesno pristajanje na odgonetanje tragova u pustinji, mogućnost spoznaje one vrtoglave, geometrijske rešetke teksta što ga je poistovjetila s vlastitim životom do posljednjega daha, bez kompromisa, kao tamni sjaj mučnine. Izdvojenost pjesničke riječi Marije Ćudine ne iziskuje, međutim, neko isprazno udivljenje. Bilo bi to suprotno njezinim nakanama, svetogrdno po tekst, protivno čudesnoj hladnoći doživljaja pjesme kao jezika i govora oslobođenih isijavanja obilja i raskoši bića. O Mariji Čudini valja stoga pisati kao da je i riječ o savršeno čistome tekstu, bez životopisnih zgoda i bez ikakve lažne psihoanalitičke obmane da se njezinu književnost (pjesništvo, roman i eseje) može svesti na „bolest kao metaforu“ (Susan Sontag), koja je, navodno, odlučno obilježila njezino stvaralaštvo. Marija Čudina je s onu stranu svakog životno banalizirajućega rješenja. Uostalom, što ima pjesništvo sa zbiljskim životom pjesnika? Ništa, baš ništa. A za gnostičkoga pjesnika svaki je takav postupak tumačenja zabluda i laž.

3. „Mi pjevamo u pustinji…“      

          Jedno od zacijelo najmjerodavnijih tumačenja poetike Marije Čudine jest esej Danila Kiša u pogovoru njezine knjige pjesama Paralelni vulkani. (v. „Kraljevstvo i izgnanstvo Marije Čudine“, GZH, Zagreb, 1982.) U temelju Kiševe analize nalazi se povijesno-filozofijska interpretacija gnosticizma Jacquesa Lacarrièrea. Kao suvereni znalac književnosti nadahnute drevnim heretičkim naukom, pisac Enciklopedije mrtvih nije u pjesništvu Marije Čudine „uljez“ iz daleka, već duhovni srodnik, premda nipošto zatočen granicama gnostičkoga svjetonazora. Iz iskustva umjetničke skupine Mediala, kojoj je pripadao i slikar Leonid Šejka u Beogradu 1960ih godjna, suputnik/supatnik pjesnikinje, Kiš je odredio metafizičko obzorje te naizgled racionalne poetike kao „zamak savršene arhitekture“ iz koje su prognani svi simboli i metafore izvanjskoga svijeta čuđenja i klasične ljepote osim mitskih životinja, bunara, pustinja, tvrđava, mjesečara i tigra kao savršene zvijeri prokletstva stvaranja. Tako se Paralelni vulkani, kvintesencija Čudinina pjesništva, mogu, doduše, čitati i bez zaključnoga eseja Danila Kiša. Ali tek s ključem za tumačenje iznutra zadobivaju snagu jedinstvene Knjige u onom borgesovskome smislu djela koje nadživljava ne samo svojeg „tvorca“, nego se kao istovjetnost djela i Tvorca ꟷ u gnostičkome značenju stvaranja ꟷ uznose u vječnost. Ali, Kiševo tumačenje pjesništva Marije Čudine podastire i mogućnost drukčijeg pristupa djelu. Riječ je, naime, o pukotini u samome pojmu gnostičkoga pjesnika kao „kralja i izgnanika“, o radikalnome posvjetovljenju takva pjesništva koje svijet ne doživljava samo kao beskrajni „logor u pustinji“, kako Cioran na temelju jedne tibetske legende određuje pojam domovine, nego kao eksperiment u kojem se „divlja duša“ ili „duša iz tame“ oslobađa tame stvaranja vlastitim pismom usmrćivanja. Gdje je, dakle, pukotina? Marija Čudina u poemi Pustinja sama razotkriva mjesto koje valja slijediti:

„Sjećam se, oči sam zatvarao često, prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam, sreo nisam nikog, samo potajno se nadah da me netko prati iz daljina i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja da ih u pustoši netko gleda. Ali, vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom, tko može znati posljedice lutanja?“

Otklonivši subjektivnost pjesnika, pa čak i samu „žensku“ osobnost autorstva, Marija Čudina radikalno svodi pjesništvo na glas s onu stranu metafizike dvojstva (spolnosti, razlike). To nije pjesništvo dekonstrukcijskoga kruga značenja. Nema tu toliko isticanja razlike i razluke bitka i bića. Izabirući formalno „muški“ subjekt, Čudina upućuje na iskonsku bezosobnu dubinu govora, koji struji iz tame i gdje subjekt nije novovjekovni subjekt, neko kartezijansko Ja ili, pak, sentimentalni ispovjedatelj vlastitih boli i patnji. Napuknuće u gnostičkome putu spoznaje zapravo je u tome što se iza krinke samoće, neponovljivoga pojedinačnog iskustva slobode usmrćivanja subjekta nalazi Drugi? Zato je pogled što prati lutalicu „opčinjenog tišinom“ ꟷ pogled Drugoga, To nije onaj odsutni Bog (Deus absconditus). To nije čak ni sjena onog okrutnoga demijurga, što ga Cioran dosljedno neognostički naziva uzrokom svekolika očajanja i patnje čovjeka. Marija Čudina pustinju ne uzima simbolički. Krajolik ispražnjen od obilja i punine, ništavni prostor gibanja bez cilja i svrhe, ima nadvremenske dimenzije kao i taj vječni pogled Drugoga. Oko koje gleda, naznačeno mjesto odsutnosti, imaginarni je suputnik putnika kroz pustinju.

Ako je prostor geometrijski zadan kao „poprečno-prugasti“ prostor jednolika govora kao u Deleuze i Guattarijevim postavkama o nastanku države iz ideje osvajanja prostora (Anti-Edip), onda je vrijeme u kojem se zbiva mučno putovanje iščeznuća sadašnjosti i budućnosti, tek melankolična tlapnja o prošlosti koja se opetuje svakim korakom, bez obzira na „posljedice lutanja“, koje su, dakako, upitne. U čemu je, dakle, napuknuće u gnostičkome nauku, što ga Marija Čudina utjelovljuje kao pjesnikinja čistoće forme, neovisno o tome što slobodni stih i prozni elementi naznačuju kako je riječ o svojevrsnome sinkretizmu, bliskom eseju ili mudroslovnom, psalmodijskome govoru u negativnom obličju? Ponajprije, u tome što se opsjena stvaranja potvrđuje kao zakon mudrosti. Kad Cioran optužuje gnostičku mudrost za grijeh volje koja nadilazi strasti i „divljinu“ iskonske ukorijenjenosti čovjeka u svijetu bez čvrsta oslonca, onda je to mudrost bezgraničnoga apsurda. Ako ustrajavam na pisanju kao usmrćivanju duše, onda nisam u proturječju s gnostičkim naukom kad zagovaram mjesečarenje i lutanje, govoreći poetskim jezikom Marije Čudine. No, tko sam to „Ja“? Marija Čudina ne utvara da se iza glasa pjesnika skriva neki odsutni ili okrutni Bog. U programatskoj knjizi njezine poetike Dvilja duša, objavljenoj netom nakon smrti, nakon uzaludne borbe s teškom bolešću, ima mnogo mjesta koja bi se mogla navesti na pomisao da je obezboženi svijet tek paslika iskonskoga Božjeg „propusta. Zbog kojeg se svako biće doživljava kao mana, kao manihejski dvoznačni grijeh tvari. (Marija Čudina, Divlja duša, GZH, Zagreb, 1986.) No, nasuprot Drugome, poetika se Marije Čudine ne može izričito svesti samo na gnostičke pojmove. Ima tu još neke dublje, arhaičke sveze s poviješću alternativnih, bitno modernističkih utjecaja, od Lautréamnonta do Rimbauda, od Borgesa do Ciorana.

„Jedina otmjenost toga čovjeka (gotovo poete, što je zazorno), njegova je ravnodušnost prema svemu što ga ne uzbuđuje, dakle, ono što ne zadovoljava dubokim brazgotinama ispresijecanu strasnost, divljačnost, klice profinjeno bolesne histerije i bolesnu fantaziju.“

Tko je uopće taj rimbaudovski, neognostički „subjekt“ pjesništva Marije Čudine? Kome je ono zbiljski upućeno, osim Leonida Šejke kao magijskoga stvaratelja opsjene da je umjetnik jedini Tvorac smisla u svojoj samotnoj kuli na rubu Grada, oko kojeg je sve drugo tek puko „đubrište“. (v. Leonid Šejka, Đubrište – Zamak, Zodijak, Beograd, 1982.)

4. Životinje i mjesečari

Od svoje prve knjige pjesama Nestvarne djevojčice preko Čađi i pozlate do Paralelnih vulkana Marija Čudina ustrajno je oblikovala fantazmagorični bestijarij i svoj somnanbulni vrt opsjena. Porekavši smisao pjesništva ispovijedanja, simboličkog i metaforičkoga govora, izgradila je apsolutno reduktivni prostor pisma upućenog „divljoj duši“, koja je jedini subjekt nejzinog metafizičkoga govora. Ali to nije bio solipsistički svijet apsolutnoga „Ja“. Naprotiv, iz svake se njezine pjesme, poeme, eseja, kao i romana Amsterdam nazire trag bića osuđena svjesno na lutanje kroz pustinju. Bogatstvo izvanjskoga svijeta nije poreknuto zbog bezrazložne patnje i zbog stvaranja bogatstva unutarnjega svijeta. Te opreke su za gnostičkoga pjesnika lažne. Duša je jedinstvena u oba svijeta, materijalnom i duhovnome. No, „divlja duša“ gradi svoj geometrijski čisti prostor. To je arhitektura hladne jasnoće. Gnostički zamak moderne poezije suprotstavlja se avangardnome Bauhausu osporavanja svakog smisla, rušenja semantičke rešetke jezika. Ako u bilo što vjeruje, Marija Čudina vjeruje, krajnje ironično kazano, u ispraznost osporavateljske poetike. Potraga za smislom ne potire izgradnju „paralelnih vulkana“. Njezin je jezik posve precizan reduktivni jezik pročišćen od naslage epiteta. U njemu nema narativne siline nagomilavanja zgoda što uobičajeno prati pjesmi u prozi. Oslobođen od nadrealističkoga bljeska automatskog pisma, jezik se Čudinine poezije usmjerava na ono bitno u kaosu opstanka.

          Pjesništvo je to upućeno „božanskome djetetu“, koje se rađa kao živi mrtvac, bez nade i bez očaja, posve ravnodušno prema bolesti i prema radosti. U svijetu pustinje i samotnih zamaka nema ničeg bitnijeg od mjesečarenja krajolicima mitskih opsjena u doba iskonskoga života gdje i zvijeri, vulkani, pustinje i čovjek dijele istu sudbinu vječnoga prokletstva stvaranja. U tom začaranome krugu opsjena umjetnik se kao „kralj“ ne igra zbog igre same, zbog nekog samosvjesnoga užitka ( u tekstu). Umjetnik je negativni demijurg osuđen na maštarije koje možda, kako izriče pjesnikinja, „nisu bile uzaludne“. Sve je oko njega dostojno ravnoteže prirode, mita i božanskoga. Ali u izokrenutome obličju. Sve je vrijedno nacrta arhitekture svetoga kao lažnog sjaja nekog užasnog pra-temelja, bezdana (Ur–grund). Znamenovanje cibetke, faraonskoga miša iščezla u mitu što ga je Leonid Šejka nacrtao kao amblematsku manihejsku životinju iz snova, zauzima u pjesništvu Marije Čudine, uz tigra, povlašteno mjesto.

„Slavni faraonski miševi, što znamo o njima? Cibetkini su rođaci i tajanstvo te veze svakako je ugrađeno u vrh jedne piramide koja se izdvaja svojom ogledalskom pritvornošću? Vladimire, kada razradiš geometrijsku šemu magije te građevine, moći ćeš pronaći i još neke nepoznate, sjenama oivičene oblike koji su pomalo životinjski, ali i ljudsko se sluti, osobito u samoj žiži najuzvišenije točke te nerazrušive piramide. Možda nas na to upućuje da neke bivše maštarije nisu bile sasvim uzaludne, kao što to nisu ni današnje oko kojih se spore samo bijesni psi i čuvari beščašća.“ (Marija Čudina, Paralelni vulkani, „Bestiarium XV“, GZH, Zagreb, 1982.

Marija Čudina se u Paralelnim vulkanima često aluzivno i alegorijski u formi prispodobe obraća svojim duhovnim srodnicima ꟷ Danilu Kišu, Jorge Luisu Borgesu i Leonidu Šejki. Ona time nastoji istaknuti da se gnostički prezir svijeta ne iskazuje u navlačenju vreća preko glave ili eskapizmom od svijeta punom zla i beščašća. No, njezina imaginarna knjižnica ima ezoterijsko značenje baš kao i Šejkin zamak. Njezin tigar nije stoga onaj Borgesov pripitomljeni tigar iz povijesti književnosti kao tekstualnoga labirinta. Izabirući svjesno slikarske elemente životinje koja se simetrijom ruga ideji nesavršenstva Božjeg nauma u arhitekturi svijeta. Marija Čudina postavlja idealnoga tigra kao nadomjestak za tlapnju umjetnosti kako djelom može nadživjeti Tvorca. Tigar i faraonski miš su bezvremene mitske životinje, premda zbiljski tigar ne posjeduje snagu fantazmagorije. Poput mjesečara, tih melankoličnih umjetnika života, životinje su doživljajne strukture svijeta, slike našeg kolektivno nesvjesnoga, kako bi to rekao Carl Gustav Jung.

5. Trag nevidljivoga, tama neprikazivoga

          Zašto graditi svoj imaginarni zamak umjetničke opsjene ako je svijet tako strahotno nepostojan i grešan u jednom dubljem, izvanmoralnome smislu, s onu stranu svake kršćanske dogme o iskonskome grijehu i ideji iskupljenja? Cioran je kao filozof neognostik prezirao mogućnost vječnosti djela. Ali ga se ipak nije odricao u životu. Marija Čudina na to paradoksalno stanje umjetničke prevare odgovara „tradicionalno“. Zato što su pjesnici kao i filozofi „izabrani vidjeti trag nevidljvoga i prikazivati tamu neprikazivoga.“ Naposljetku, svaki je umjetnik svjestan da svoju tlapnju o prevari okrutnoga Boga stvaranja može uzdići iznad mutnog svjetla zbiljske krhkosti samo ako slijedi vlastiti put. Svaki je drugi, epigonski put bespuće. Marija Čudina ima pravo na „tradicionalizam“ u svojem eminentno modernističkome uzletu, koji više duguje tradiciji ezoterije i gnosticizma negoli baštini nadrealizma, zato što je odabrala samosvjesno put koji iziskuje utjelovljenoga pjesnika bez samilosti, ravnodušnoga motritelja vječne uzaludnosti svakog djelovanja kozmičke prevare. Pjesnik ne posjeduje svojstva šamana, jer ne pripada „plemenu“ ni „zajednici“.

„Mi što se u pjesnike noću pretvaramo možda naslućujemo nešto, ali nismo dovoljno stvarni da bi se vizije, snovi što ih nagovještavamo, shvaćali bestrasno. Život pjesnika, život noći i noćnih životinja sasvim je nerazumljiv onima koji se danju skitaraju pustarama tjelesnog i vidljivog.“ (Marija Čudina, isto)

Marija Čudina, gnostička pjesnikinja, u svojim je metamorfozama ostali samotni glas koji nikad u hrvatskome pjesništvu nije našao dvojnika. Možda je to i razumljivo. Jer, „duša iz tame“ ne zavodi raskošju ni obiljem slika. Ona traje u svojoj nenadomjestivoj redukciji na čisti pojam, bezvremenu sliku praiskonskoga kaosa u kojem i „bijesni psi“ i mitske životinje, i tvrđave, i vulkani i pustinje upozoravaju na opasnu blizinu apokaliptičkoga sna. Gnostici, naime, bijahu duhovni srodnici proroka propasti. Zato ih je Albrecht Dürer slikao kao ꟷ Saturnovu djecu.