Žarko Paić

Paul Ricoeur, suvremeni je francuski filozof, pripadnik egzistencijalne hermeneutike. Autor je važnih djela: Karl Jaspers i filozofija egzistencije (Karl Jaspers et la philosophie de l’existence, 1947), Filozofija voljnoga (Philosophie de la volonté, I–III, 1950–60), O tumačenju: ogled o Freudu (De l’interprétation: essai sur Freud, 1965), Od teksta do djelovanja (Du texte à l’action, 1986), Sebstvo kao Drugo (Soi-même comme un autre, 1990), Biblijska hermeneutika (L’Herméneutique biblique, 2001). Uvod u deset studija knjige SEBSTVO KAO DRUGO (Soi-même comme un autreSeuil, 1990.)postavlja svojevrsno ishodište za pokušaj razumijevanja razloga zašto s Desacrtesom otpočinje novovjekovno apsolutiziranje subjekta kao cogita. Usto, ovdje se razvija i sve ono što je od Humea do Nietzschea imalo značajke razlomljenja ili razgradnje cjelokupne metafizike subjektivnosti, s jedne strane u empirizmu, a s druge u perspektivizmu.

Spoznaja koja čini temelj uma kao najviše instancije posredovanja između bitka i bića, svijeta i ljudske egzistencije nije nikad ništa “neutralno”, već se pokazuje u složenosti različitih pretpostavki mišljenja, osjećanja i doživljaja. Iskustvo subjekta uvijek je istodobno i iskustvo onog što ne samo da prati “Ja” (cogito) u vlastitome iskazivanju spoznajno-teoretskih stavova, nego se nužno razdvaja u smjeru onog svega što pripada sferi Drugoga. Sebstvo (Soi-même) pritom ima zadaću da sintetizira racionalno-intuitivno iskustvo razumijevanja vlastita položaja u svijetu, koji nikad ne može biti reduciran, huserlovski govoreći, tek na iskustvo noeme. U načinu kako Ricoeur izvodi analizu uspostavljanja sebstva izvan logike spekulativno-dijalektičkoga načina mišljenja s vrhuncem u Hegelu, postaje samorazumljivo da su mnogi aspekti djelovanja i namjere, činjenja i shvaćanja smisla radnji uključeni u izgradnju misaonoga svijeta čovjeka, od društvenih i moralno-političkih stavova, pa sve do poetičkih bez kojih sebstvo ne bi moglo biti razvijeno kao struktura mišljenja u njegovoj cjelovitosti. Zbog toga je iznimno važno odrediti smisao jezičnih iskaza koji upućuju na suptilne razlike u kulturama glede konstitucije onog što pripada Drugome. U prijeporu analitičke filozofije i filozofije jezika otvara se vrlo zahtjevan diskurs u kojem je prevođenje conditio sine qua non svakog daljnjeg promišljanja sebstva kao Drugoga. Sva njegova filozofijska djela određuje nastojanje da se iz biti jezika i diskursa otvori smisao ljudske egzistencije.

Već je u ranim studijama o iskustvu egzistencije i načinu konstrukcije sebstva Ricoeur dospio do postavke da je gradnja subjekta povezana s iskustvom drugoga/drugih. No, da bi se ta drugost mogla primjereno razumjeti potrebno je stvoriti hermeneutički okvir kojim će se “subjekt” osloboditi nasljeđa dekartovskoga racionalizma i iz njega izvedenog “nasilja metafizike”, kako to izvodi Derrida povodom tumačenja Lévinasa i njegova shvaćanja Drugoga. Uostalom, već je sa Sartreom u njegovu glavnom filozofijskome djelu Bitak i Ništa (L’Etre et le Néant) pitanje sebstva i Drugoga, ali polazeći od egzistencijaličkoga obrata metafizike, otvoren put koji će obilježiti čitav niz traganja za drukčijim shvaćanjem subjekta i njegova svijeta. No, u slučaju Ricoeura, a to je uistinu blisko onome što čini i Lévinas u odmaku od Heideggera, problem sebstva kao Drugoga proizlazi otuda što je područje tradicionalno nazvano etičkim ujedno prostor oslobađanja Drugoga i njegove zatočenosti unutar matrice zapadnjačkoga mišljenja od Aristotela do Hegela. Kako Ricoeur odgovara na tu aporiju Drugoga bez koieg sebstvo, kako možemo nazrijeti, ne može egzistirati osim u iluziji transcendentalne svijesti i njezinih vodećih likova? Ljudska težnja, koju odlikuje sveza duhovno-duševnih očitovanja i tjelesnost, svagda je vođena na ovaj ili onaj način prema Drugome. Dobar život i ideja dobra, koja je u Grka imala značajke ontologijskoga primata pred svim prolaznim “dobrima” čovjeka u smislu njegova trpnog i samoljubnog načina egzistencije, određuje zajednički život čak i kada je ta ista zajednica utemeljena na pojmovima čistoga utilitarizma i pragmatizma (korist, funkcionalnost, potrošnja). Baveći se tako iscrpno problematikom fairness vladavine u liberalno-demokratskome sustavu “javnoga razuma”, koji zagovara John Rawls u njegovoj znamenitoj Teoriji pravednosti (Theory of Justice),Ricoeur već na početku devete studije, koja se bavi sebstvom i praktičnom mudrošću odnosno uvjerenjima, kaže sljedeće:

Na pragu smo trećeg elementa teze koja upravlja studijama posvećenim etičkoj dimenziji sebstva: ćudoređe obveze, kako smo nagovijestili, urađa situacijama sukoba, situacijama u kojima praktička mudrost, kako se čini, nema drugih sredstava no da se, u okviru situacijskog moralnog suđenja, utječe početnoj intuiciji etike, odnosno viziji ili ciljanju „dobroga života“ s drugima i za druge u pravednim institucijama. (str. 189)

Što je, dakle, identitet prema Ricoeuru? Ništa drugo negoli etička i moralna instancija posredovanja sebstva i Drugoga, koja se pojavljuje u sferi praktične mudrosti kao snaga uvjerenja. Imajući u vidu takvo shvaćanje koje formalno podsjeća na Aristotelovu razboritost (phronesis), ali se od njega razlikuje po tome što poput Lévinasa ulazi u područje promišljanja bezuvjetne pravednosti kao aposlutno Drugoga od položaja samstvenoga subjekta s njegovim egoitetom i apsolutiziranjem cogita, pokazuje se kako Ricouer inzistira na mogućnosti drukčije komunikacije u svijetu od one koja iziskuje izvršavanje zapovijedi. Identiteti su narativni događaji, pa oni nisu mogući bez ove pripovjedne i otuda nužno imaginarne poetičnosti koja nas drži u svijetu kao bića potrebe za Drugim i kao bića osuđena na nužnost govorne komunikacije, čak i u situaciji kada jezik više nije fundamentalan za odvijanje procesa interakcije. U cjelini, bez ontologije “žive metafore”, kako glasi naslov poznatog Ricoeurova djela, nema ni mogućnosti da se sebstvo razvije do poštovanja i priznanja Drugoga u njegovoj krhkoj i nesvodljivoj egzistenciji.

Ricoeur u ovoj kapitalnoj knjizi za razumijevanje problema odnosa subjekta i artikulacije mišljenja kao onog što se naziva u okviru fenomenologije i poststrukturalizma drugi/drugo (Autrui-Autre) razvija hermeneutički put analize od Descartesa i Humea do Nietzschea o smislu identiteta. Put prema razrješenju tajne novog razumijevanja identiteta prolazi kroz interpretaciju i razumijevanje odnosa koji pretpostavljaju složeni sklop usmjerenosti na tijelo, komunikaciju i duhovna očitovanja Drugoga. U svezi refleksije i hermeneutičkoga načina mišljenja Ricoeur uspostavlja mogućnost dohvaćanja Drugoga iz njegove nesvodljivosti, ali za razliku od Lévinasa ovdje je izričito nastojanje da se održi istoznačnost statusa Drugoga, a ne njegova posvemašnja različitost. Ako je zadaća filozofije da razumije bitak i odnos bića spram bitka od iskona ne samo ontologijsko, već i etičko pitanje smisla ljudske egzistencije, onda je u ovoj knjizi na najbolji mogući način pokazano kako aporija Drugoga prati ljudsko mišljenje tijekom povijesti poput sjene, te s kojim smo svagda u neposrednoj komunikaciji.

U cjelini, knjiga svjedoči o tome kako se doživljaj trpnosti vlastita tijela, druge osobe i savjesti pokazuje ishodištem mišljenja s onu stranu svake obuzetosti sustavom i stegama disciplinarne filozofije. Ovo je knjiga „izvan struje“, izazovna i uzbudljiva studija o problemu interpretacije i vrednovanja onog što više nije novovjekovni „subjekt“ kao gospodar svijeta, već struktura bitne komunikacije sa svijetom ljudskoga zajedništva bez kojeg nema individuacije mišljenja i njegova nužnog dijaloga s Drugim.