Žarko Paić

Tko je ikad imao u ruci bjelinu savršene knjige hrvatskog pjesnika Danijela Dragojevića naslovljene Prirodopis sjetit će se da između mnoštva začudno sklopljenih riječi u snopovima i sklopovima pojava smislom bremeniti iskaz označava korak u neiskazivo. Stih, naime, glasi – O Bože, koji jesi jezik. I doista, kako vrijeme neumitno odmiče u ovoj furioznoj banalnosti života između imperativa življenja posvećenog ništavilu tehničke svakodnevice i volje za bijegom u ono nepokorivo područje slobode nalik iskonskoj divljini, tako se čini neporecivim kako na kraju preostaje samo jezik. Autorstvo ove knjige na razmeđi romana, dokumentarne proze, imaginarne i hipereralne kronike raspada i trajanja ‘svete obitelji’ na rubu svjetova kao da je pitanje identiteta ne tek pisca Jovana Nikolaidisa/Joana Arvanitisa, već samog jezika kojim se stvaralačko djelo Tišina kiše otvara čitatelju u svoj silini, moći, usponu i padu ljudske želje za očuvanjem složenog mozaika povijesti unutar zavičajnoga Porto Hendeka. No, kakav je to uopće jezik kojim se Arvanitis služi u pokušaju da oslika veličajnu ljepotu i čudovišnu kal prostora na kojem stoljetno žive, međusobno ratuju,  ljube i tuguju tzv. balkanski narodi raznolikih vjera ‒ Crnogorci, Srbi, Albanci, Grci, bošnjački muslimani, Romi, Cincari, Vlasi ‒ pod jarmom ideologija i imperijalnih preoblikovanja ove zemlje u tuđinsko vrzino kolo zla? To je najveći doseg crnogorskog jezika u njegovoj arhajskoj i suvremenoj uporabi, jezik dostojan iskustva njegovih multikulturnih predaka i nadolazećih baštinika. Kao da se bez razvrgnuća njegove pozlate i čađi ne može dospjeti do smisla postojanja.

U Tišini kiše osluškujemo već zaboravljeno iskustvo kazivanja koje kao da je iščezlo iz ovog svijeta mrtvih jezika komunikacije. Pripovijedajući o svojim korijenima, gdje se isprepliću faktografski i fikcionalni tragovi života, susrećemo se s osebujnom crnogorskom epopejom tragike i ponosa jedne obitelji u vrtlogu povijesti shvaćene kao ponavljanje zla s novim dekorom i protagonistima, ali s istom duhovnom matricom iskliznuća u strahotni bezdan. Čak i kad se u ovome misaonome okviru povijesti pronalaze tragovi usporedbe s autorovim nesvodivim dvojnicima poput Kiševa Peščanika ili Kovačevih romana od Ruganja s dušom do Vrata od utrobe, nemoguće je poreći autorsku originalnost. Ponajprije, ovaj tekst osvaja fluidnom ljepotom kazivanja a ne usvojenih tradicionalnih i modernih formi pripovijedanja. Arvanitisov je jezik surova mudrost drevnih narodnih običaja u kojima se skriva stoičko podnošenje patnje i ekstatička moć varljive želje za svijetom u kojem dobrota tiho dolazi na golubinjim nogama. No, to je i jezik iz kojeg progovara mitski tragični zaziv plemenske krvi što je još i danas zagonetno za mnoge tzv. prosvijećene narode Zapada koji ustrajno slijede stereotip o balkanskome ‘plemenitome divljaku’ kao protuslici razumskoj metafizici naroda poput Nijemaca i Engleza. Uostalom, u svim dosadašnjim knjigama Jovan Nikolaidis pokazivao je izrazitu sklonost dubinske analize etno-kulturalnih posebnosti naroda unutar Crne Gore i okolnih država. Po tome je uistinu Tišina kiše roman hibridne strukture s primjesama antropologijskoga eseja o kolektivnoj traumi živog sjećanja na prošlost koja se iznova vraća u spiralama zla i vrtlogu međusobno povezanih događaja. Ovo ipak nije književnost koja priča o velikoj povijesti kao u modernoj iluziji Bildungsromana. Umjesto toga, na djelu je mozaik od razorenih ogledala i dokumenata s kojima povijest postaje simboličko mjesto potrage za identitetom u krvi i pepelu suvremenosti.

Arvanitis pripovjeda živopisno i istančano ulazeći u detalje životnih zlih kobi i ustreptale sreće obitelji oca Nikole, koji proživljava gotovo markezovski iskazano svoju jesen patrijarha, pronalazeći u Milici, svojoj posljednjoj ženi utočište i ishodište smisla obitelji. No, nije to nikakva više krvna i etnička osuđenost na trajanje u istom genetskome krugu, već slobodna odluka koju obvezuje ljubav, sloboda i nada u buduće. Sin Joan, onaj koji postaje svjedokom čitave povijesti obiteljskog razorenoga stabla u sebi nosi vjekovno breme pomiritelja naroda i žig nepokorivosti slobode kao bijega iz začaranoga kruga vječne kasabe. Čitavo 20. stoljeće odmotava se pred nama kao filmski zapis o stradanju i nadanju pojedinačnih života, o zatiranju Crne Gore iznutra i izvana, o fascinantnoj ljepoti krajolika na ušću Bojane, koju pisac uzdiže do simbola rijeke sjećanja i zaborava povijesti. Sve je tu, svaki kamen zazidan u kuću, užareno sunce nad maslinicima, daleka obzorja na pučini mora s koje Ulcinj postaje metafizičko ishodište svijeta u sabranim fragmentima teksta ove divne i začudne knjige o prokletstvu identiteta. Nije stoga slučajan citat na početku romana Tišina kiše iz prve Pavlove Poslanice Korinćanima, 13, gdje se govori o vjeri, nadi i ljubavi umjesto svekolikog znanja i lude mudrosti svijeta. Što preostaje na kraju osim jezika kao alkemijskoga sredstva posljednje vjere u ljudsku egzistenciju u suočenju sa smrću jest upravo to iskonsko ne-znanje bez kojeg ni pisanje naposljetku nije više od zastrta traga u pustinji. Tišina kiše kao treći svezak Romana o Nikoli u opusu Jovana Nikolaidisa/Joana Arvanitisa predstavlja autentično svjedočenje kazivatelja o identitetu koji se umnaža u beskraj kao rukopis čiju tajnu razotkriva samo onaj kome je stalo do istine u vremenu, pa makar ona bila mučni talog iskustva. Riječi s kojima roman otpočinje ujedno su prve i posljednje riječi ove kronike otmjena raspada obiteljske slike u mutnome ogledalu. 

Zaronio sam i uzburkao talog iz dubine vremena.
Pišem što sam vidio u tom prostoru blata i vlage.

Pisanje je oslobađanje jezika od utvara vremena, njegov novi život u prividu sjaja ljepote.