Žarko Paić

Kako opisati značenje arhetipa za umjetnost? Možda baš ovako kako je to uspjelo Bruni Schulzu u intervjuu s poljskim avangardistom Stanislawom Ignacyjem Witkiewiczem objavljenim u časopisu Tygodnik Ilustrowany, br. 17/1935. godine, kojeg je Schulz sam napisao, a potom je Witkiewicz dopisao Uvod. Ljepota ovog uvida književno priziva slike iz ranoga djetinjstva jer se u njima, kaže pisac Republike mašte,

ʺkristalizira smisao svijeta. Tim slikama pripada kod mene još slika djeteta kojega otac nosi kroz prostor duboke noći, dok ono razgovara s tamom. (…) Takve slike predstavljaju program, ozakonjuju željezni kapital duha, koji nam je u obliku predosjećaja i napola svjesnih doživljaja dan vrlo rano. Čini mi se da nam čitav ostatak života protječe u interpretaciji tih introspekcija, u njihovu lomljenju u cjelini sadržaja koji prihvaćamo, u niihovu provođenju kroz čitav raspon intelekta koji uopće posjedujemo. Umjetnicima te rane slike zacrtavaju granice njihova stvaralaštva.ʺ

Djetinjstvo je imaginarni raj svijeta. U njemu se slikovno otvara prostor mašte kao jedine prave spoznaje i zato su slike o kojima tako upečatljivo zbori Schulz misaoni arhetipi. Sve se u njima taloži kroz sazrijevanje čovjeka i napokon na kraju životnoga puta sve se ono prvotno i začetno vraća, ali ne više kao mašta, već kao halucinacija koja postaje više od traume tzv. stvarnosti. Prvo i posljednje nije ono isto. Arché određuje, doduše, svoj eschaton. Ali to se ne može objasniti logikom dostatnoga razloga i zakonom kauzaliteta. Slike iz djetinjstva su žive samo kao selektivno pamćenje onog što je čisto u svojoj fikciji poput ovog arhetipa djeteta kojeg otac nosi kroz noć dok razgovara s tamom. U filozofiji 20. stoljeća nitko drugo negoli sam Heidegger pripada ovoj struji povratka u djetinjstvo povijesnoga svijeta njegovim oživljavanjem smisla za razumijevanjem bitka u njegovoj izvornoj čistoći u predsokratskih Grka. Sve nakon tog događaja postaje nekovrsnom agonijom mišljenja s jezikom koji se estetizira, ali ne može više nikad biti tako jednostavan i nepretenciozan kao u fragmentima Heraklita i Parmenida. Slike nas, dakle, prate i čuvaju od te duboke tame, jer su istodobno mimesis i umjetnička transfiguracija stvarnosti poput onih koje je i sam Schulz kao crtač i ilustrator učinio opsesivnim tragom opscenosti i teatralizacije života u maniri židovske hasidske tradicije. To je ono gotovo nadrealno stapanje grotesknoga i oniričnoga kao djelo herezijarha što izokreće svijet gledajući ga očima djeteta i lunatika, genija i očajnika kao iz njegove najbolje knjige pripovijesti Dućani cimetne boje. Kao što, međutim, u Kafke figura oca ima značenje autoritarnoga Zakona koji neprestano tlači sina, tako se posve suprotno u Schulzovoj imagologiji otac pojavljuje kao harlekin i razigrani umjetnik koji sinu predaje u baštinu zrno ludosti i magiju stvaralaštva bez koje život biva praznom pločom i ništavnim brojanjem dana i godina u radu i dokolici. Kafkine su slike izrazito prožete filmskim jezikom, dok Schulz ne može pobjeći od slikarske atmosfere i njezinih imaginarnih ploha. Arhetip ovog proživljenoga djetinjstva označava želju da se nikad ne izađe iz njegova misaonoga okvira u kojem se kristalizira smisao svijeta.

Bruno Schulz ubijen je od lokalnoga nacista na ulici drohobyczskoga židovskoga geta u studenom 1942. godine. Navodno ga je ubojica prepoznao kad je prolazio starom kaldrmom do svoje kuće, onako zguren i gotovo ropski ponizan, i postavio samo ovo pitanje prije no što mu je pucao u glavu. Du bist Schulz? Slike su ipak traumatske i ne govore više od tisuću riječi. Jezik nas oslobađa neposrednosti doživljaja zato što mu je temelj u arhetipskim slikama koje s vremenom blijede i postaju čista forma mišljenja bez svojeg predmeta. U Republici mašte čitav se slijed ovih slika iz djetinjstva duboko urezanih u pamćenje opisuje kao umjetnička egzegeza Knjige, ali ne postanka ili kraja svijeta, već samoga života kojemu jedino umjetnost daje smisao. Pitanje je samo jesu li te slike egzegeza izvornoga Jezika, onog humboldtovskoga Ur-Sprache ili su čiste fikcije mašte koja ostaje ljudska čežnja za izgubljenim rajem u noći koju prožima duboka tama, dublja od svake metafore i od svake figure koju naše mišljenje uopće može zamisliti.