Žarko Paić

1.

          Što još može filozofija u svojem izvornome smislu koji nadilazi teologiju i znanost, a istodobno je uvjetovana kao i umjetnost onim bestemeljnim i čudovišno otvorenim u mogućnostima koje nikad ne mogu prijeći prag zbiljske nužnosti bez ekscentričnoga događaja kao što je to žrtvovanje vlastita života nekom ludome cilju spasonosnoga u nadolazećoj budućnosti? Ponajprije, ona malo toga još uopće može, ali zato nešto bezuvjetno mora! Što drugo negoli misliti ono što se događa, a nije više bitak kao postojanost i trajnost, već „jest“ ono što postaje svagda drukčije u svojoj beskonačnoj preobrazbi materije i energije u čistu informaciju. Mišljenje stoga nikad nije ništa neutralno, niti se može ne misliti.

Ono je faktična nužnost ljudske egzistencije čak i u formi tehnosfere koja nadilazi granice metafizike i kibernetike i kroz trijadu životinje-čovjeka-stroja odlazi u linearno-cikličnu budućnost. Mislimo zato što moramo živjeti. To je onaj „fatalni“ conatus o kojem je govorio još Spinoza. Živjeti ne znači vegetirati ili preživljavati, već misaono egzistirati. Nitko to nije bolje promislio u suvremenoj filozofiji od Heideggera u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu). Njegov pojam tubitka (Dasein) označava veličajnu mogućnost da „čovjek“ kroz vlastitu egzistenciju koja je uvijek-moja u svojoj „mojosti“ (Jemeinigkeit) spasi svoj život od pada u bezdan autentičnim izborom slobode koja mu je darovana poput ovog zraka i vode, zemlje i neba. Misliti ne znači ništa drugo negoli biti smisaono „tu“, u prostoru koji je otvoren i čovjeku kao i drugim bićima unatoč svemu pruža sigurnost za opstanak onkraj pukog životarenja i obitavanja bez smisla.

Ono „što još može filozofija“ odnosi se na njezin stav spram svekolikosti jedne totalne opasnosti koju iskazuje pojam i riječ kaosa s kojim se „nosimo“ i „odnosimo“ u 21. stoljeću mi, rekao bi veliki hrvatski neoavangardni pjesnik Josip Sever, djeca kisika, upravo na taj način što shvaćamo da to više nije samo sinonim za negaciju smisla i reda, kao u izvornih Grka, već nešto mnogo čudovišnije u svojoj kontingenciji i neodređenosti. Kaos s kojim se nastojimo razračunati postao je označitelj ove suvremenosti u svim aspektima njezine protežnosti.

Štoviše, kaos o kojem govori ovaj blog tako nazvan, naime Kaos, nije samo stvar ili zadaća mišljenja kako su ga opisali i utvrdili Gilles Deleuze i Félix Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine. Posrijedi je pojam koji ima moć konceptualne trijade onog što nazivam tehnosferom kroz računanje, planiranje i konstrukciju, a problem s ovim „našim“ kaosom jest u tome što ga se više ne može baš ničime otkloniti, jer je poput onog Aliena iz SF-distopijskoga horor filma naprosto beskonačan i vječan. Ono što filozofija kao događaj mišljenja eventualno može u suočenju s kaosom jest da ga se dijagnostički opiše, artikuliraju njegove temeljne značajke u svim aspektima pojavljivanja i pronađe put njegova prebolijevanja, ne i prevladavanja, jer je „on“ poput sublimnoga virusa koji izaziva morfološki raspad ljudskih matičnih stanica „tu“, ne „tamo. I baš zato što je „tu“ može ga se samo neutralizirati i suspendirati, ali ne i zauvijek uništiti i tako ga prevladati na isti način kojim nihilizam vlada svijetom.

2.

Što je to ꟷ dijagnoza? Dijagnoza (grč. diagnosis – razlikovanje) je proces prepoznavanja bolesti ili patološkog stanja na temelju simptoma, anamneze i pretraga. Postavlja je liječnik analizom podataka o bolesniku, fizikalnim pregledom i dijagnostičkim metodama (laboratorij, radiologija). Točna dijagnoza je temelj za uspješno liječenje. No, ova riječ predstavlja temeljni pojam u suvremenoj kritičkoj „simptomatologiji“ tzv. društveno-humanističkih znanosti. U diskursu analize razloga vladavine kaosa u modernoj tvorbi države, društva, kulture, znanosti, ekonomije i industrije u 20. stoljeću unutar njemačke filozofije pojam je postao djelotvoran kad je Karl Jaspers, glavni filozof egzistencije i autor Opće psihopatologije (Allgemeine Psychopathologie) iz 1913. godine, u svojem djelu Duhovna situacija vremena (Die geistige Situation der Zeit) iz 1931. godine, pronašao formulu za ovaj pristup zbilji polazeći od idejnih konstrukcija kao konceptualnih obrisa života. Ovu „kritiku duha vremena“ krajem 1980ih godine nastavio je Peter Sloterdijk svojim angažiranim esejima zbog kojih je postalo uvriježeno nazvati ga „dijagnostičarem suvremenosti“. No, kakva je to „duhovna dijagnoza“ našeg vremena i zašto se jedan zapravo medicinski termin prenosi bez po muke u društveno-humanističku diskurzivnost?

          Dijagnoza u društvenim i humanističkim znanostima uključuje tumačenje društvenih fenomena, identificiranje sistemskih disfunkcija i analizu kulturnih ili povijesnih trendova kako bi se razumjeli društveni problemi. Prebacuje se fokus s pojedinačnih tegoba na strukturne uzroke, poput socioekonomskih čimbenika, kulturnih normi i neravnoteže moći, kako bi se pružilo kritičko, često preventivno, razumijevanje društva.

Sociologija dijagnoze analizira, primjerice, kako se dijagnostičke oznake stvaraju, primjenjuju i koriste za dodjeljivanje statusa, tretirajući samu dijagnozu kao društvenu konstrukciju, a ne samo kao medicinsku činjenicu.

Dijagnoza vremena (Zeitdiagnose) jest pojam ukorijenjen u sociologiji i filozofiji (npr. od Kanta, Nietzschea, Webera) koja tumači znakove promjena kako bi identificirala duboko ukorijenjene strukturne transformacije, poput modernizacije, individualizacije ili društva rizika.

Socijalne patologije, nadalje, nastoje identificirati “disfunkcionalna stanja” ili “uznemirujuće situacije” unutar društva, istražujući kako povijesne, političke i kulturne promjene utječu na kolektivnu dobrobit (npr. proučavanje povećane depresije kao simptoma promjenjivih društvenih zahtjeva).

Interdisciplinarni pristupi danas integriraju humanističke znanosti (povijest, književnost, etiku) s društvenim znanostima kako bi se razumjelo “zašto” nešto stoji iza ljudskog ponašanja i društvene disfunkcije.

Eto, nije li simptomatično da se filozofi i tzv. društveno-humanistički znanstvenici pojavljuju u ulogama preskriptivnih iscjeljitelja ili liječnika onog što se doslovno ili simbolički smatra stanjem permanentne bolesti? Naravno, ovo je već sama „dijagnoza“ modernoga sekulariziranja uloge koju su u primitivnim društvima izvan zapadnjačke civilizacije imali šamani. Njihova je moć duhovne dijagnoze i izliječenja „bolesti“ označavala ideja da je život unutar mirne i postojane zajednice utemeljene na krvnome srodstvu i organičkim načelima evolucije čovjeka ono što pretpostavlja snagu opstanka i zdravlje pripadnika zajednice (communitas, Gemeinschaft).

Sve što se tome suprotstavlja je kaotično i abnormalno, te nužno nosi sjeme strahotne bolesti koja uništava smisao života. Autentična je zajednica, dakle, uvijek mitska tvorba onoga što je izvan binarnih opreka pojedinac-kolektiv. No, dijagnoza stanja stvari u 20. stoljeću od Jaspersa do Sloterdijka kao svojevrsna kritika Zeitgeista po mojem sudu u 21. stoljeću više nije ništa samorazumljivo. Štoviše, sama ideja dijagnoze kao pojma koji pretpostavlja dijalektiku bolesti-iscjeljenja i tako pripada nastavku kritičke teorije društva drugim sredstvima, iako ima svoje špenglerovsko podrijetlo u njegovoj dekonstrukciji univerzalne zapadnjačke povijesti kroz ideju morfologije svjetske povijesti koju je autor Propasti Zapada izveo radikalno i tako uspostavio kulturni pesimizam kao „realističku strategiju“ objašnjenja društva, politike i kulture, čini se da je nedjelotvornim pristupom analizi tzv. stvarnosti.

Zašto?

3.

Zbog toga što mi više ne živimo u doba odvojenosti države i društva, kulture i politike, ekonomije i svijeta života, već u doba tehnosfere prebivamo u „velikome prostoru“ (Gro§raumu) koji je virtualno-realno neprestano transparentan u umreženim strukturama onoga što je „ovdje“ i „sada“. Ne postoji više neka čudovišna pojava koja razlikuje kaos od reda u smislu negacije poretka značenja. Umjesto toga, nalazimo se u „duhovnoj situaciji“ koja pretpostavlja vladavinu neljudskih mreža odnosa između sustava i okoline, onoga što proizlazi iz kibernetičke teorije svijeta za koju nema više razlike „zdravlja i bolesti“ iz vertikalnoga ustrojstva života kojim upravlja ideja božanske zajednice svjetlosti i svetosti. Naprotiv, već je Maurice Merleau-Ponty u svojoj fenomenologijskoj teoriji percepcije prilazio tijelu iz logike psiho-patologije, a ne univerzalnoga zdravlja organizma. Tako je i sa suvremenim društvima koja su određena trijadom kontingencije, entropije i kaosa i to u svim zamislivim i zbiljskim aspektima svoje egzistencije. Jednostavno, dijagnozu nečega što je produžetak biološkoga organizma drugim sredstvima može se dati sve dok se i sam svijet promatra kao socio-kulturni organizam. No, kad umjesto ovog psiho-biologizma na scenu stupa onaj delezovski kaosmos, onda je posve bjelodano da je tehnomorfoza društva, politike i kulture krajnji rezultat tehnogeneze života koji više nije moguće „dijagnosticirati“ tradicionalnim metodama kritike društva kao nastavka kritike „duha vremena“ drugim sredstvima.

          Što, dakle, umjesto dijagnostike kao uvjeta mogućnosti za strategijske terapeutike suvremenosti? Ništa drugo negoli sveza simptomatologije i prognostike. U doba tehnosfere kao strukturne međuovisnosti aktora na mreži sam je „svijet“ postao simptom degeneracije iz normalnoga u abnormalno, a ovo abnormalno je u međuvremenu postalo posve „udomaćeno“ kao „novo normalno“ poput trijade temeljnih politika i ideologija suvremenosti u 21. stoljeću kao što su to fundamentalizam, populizam i neoliberalizam.

Ono što je simptomatično ujedno je i problematično, a kad se tako analizira bilo koji aktualni fenomen, onda je krajnji rezultat ove tehnomorfologije svjetske povijesti u tome što mišljenje u svim svojim formama diskurzivnosti može biti „danas“ jedino vjerodostojno ako je probalistički usmjereno u nadolazeću budućnost kao socijalno-kulturalna prognostika. I zato scenariji budućeg događanja u smislu njihove vjerojatnosti određuju bit nove „dijagnostike“ onog što je još preostalo od filozofije i društveno-humanističkih znanosti.

U predavanjima Vanje Sutlića, posthumano sabranim pod redaktorskim nazivom Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994., mislilac je na jednom mjestu ironično kazao kako filozof nije duhovni meteorolog, aludirajući na različite pokušaje pseudo-spekulativne futurologije i vidovnjaštva. Danas, međutim, stvari stoje posve drukčije. Filozof upregnut u jaram tehnoznanosti nužno postaje duhovni prognostičar života u neposrednoj budućnosti samo zato što o svijetu više ne odlučuje analiza aktualnosti, već sinteza mogućih probabilističkih scenarija od kojih je uvijek najrealniji onaj koji se kvantitativno može izmjeriti u statističkim postocima događanja onog realnoga.

        I zato Wittgensteinov iskaz da je svijet slučaj ostaje i nadalje najveći misterij za svako buduće mišljenje.