Žarko Paić

U ljeto 2022. godine u izdanju Mizantropa objavio sam knjigu naslovljenu Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea. Iako je riječ o sintetičkome pristupu transverzalnome mišljenju jednog univerzalnoga sinkretika koji spaja i Spinozu i Nietzschea, i Bergsona i Simondona u svojim konceptualnim sklopovima koji se prelijevaju iz jedne sfere mišljenja u drugu, uočljivo je da ipak nedostaju u toj knjizi detaljne analize njegova čitanja Spinoze i Bergsona. Mojoj knjizi taj nedostatak nije ‘mana’, barem se tako nadam. Zašto to uopće spominjem? Zbog toga što sam Spinozu na stanovit način unio u promišljanje pojma utopije i političkoga kod Deleuzea u prethodnim knjigama, osobito u Slobodi bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. i  Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zageb, 2014. Bergson je nadasve prisutan u mojem čitanju Deleuzove ‘filmozofije’, odnosno u pokušaju da se rasvijetli problem kretanja i svjetla unutar njegova Filma 1 u kojem razvija tzv. ontologiju slike-pokreta.

Zanimljivo je sljedeće. Leibniz je za Deleuzea ključna metafizičko-matematička ishodišna točka ontologije postajanja (devenir) s pojmom beskonačnosti, a Spinoza u tom sklopu ima funkciju inicijalnoga događaja koji univoknost bitka dovodi do materijalističke kozmogonije tjelesnosti kao autonomnosti djelovanja izvan svake prisile Boga kao transcendencije. Bergson, unatoč njegova vitalističkoga materijalizma, postaje ključni svjedok s problemom prostora a ne vremena. I to naprosto zbog toga što je kretanje u biti filmske slike onaj problem koji ukazuje na nemogućnost određenja iz aristotelovskoga shvaćanja kao promjene mjesta. Filmska slika ne mijenja mjesto u prostoru kao nečemu već uvijek postojećem u smislu Newtonova kontejnera. Ona je lajbnicovski otvorena kao dinamični poredak virtualne aktualizacije, odnosno s njezinim pokretom se uspostavlja događaj kao živa imanencija. Na taj se način, naizgled paradoksalno, pomiruju i sintetički usmjeruju u posve drukčiju crtu na horizontu posve različiti mislioci.

Knjigu Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea u filozofijskome smislu smatram svojom možda i najboljom knjigom tzv. tumačenja mišljenja onih mislioca koji su mi otvorili put prema pronalaženju konceptualnoga sklopa tehnosfere. Kad sam pisao tu knjigu, koja je istodobno i dijalog Heideggera i Deleuzea od početka do kraja i u suvremenoj literaturi o Deleuzeu možda ima samo pandan u studijama engleskoga suvremenog filozofa španjolskoga podrijetla Miguela de Beisteguia, imao sam već iza sebe napisano petoknjižje Tehnosfera. I zbog toga mi je bilo formalno lako krenuti u sustavnu analizu Deleuzeovih pojmovnih akrobacija koje su, kako je to lijepo rekao Goran Starčević na jednom kolokviju o Heideggeru i Deleuzeu koji sam organizirao 2014. godine u okviru djelatnosti časopisa TVRĐA, montaža konceptualne atrakcije.

Da, baš to. Ali, problem je u tome što je ova montaža nešto što nema veze s filmom, premda podsjeća na ono isto što je tako savršeno radio Deleuzeov ‘knez filmozofa’, otac-utemeljitelj francuskoga novog vala Jean-Luc Godard. Montaža je kreativan proces sklapanja samoga života kao imanencije od već postojećih pojmova i kategorija, ali u rastemeljenoj formi rasutoga tereta, kako inače glasi naslov jedne poetske zbirke Danijela Dragojevića. Zašto je, dakle, moja knjiga Mišljenje kao događaj nastojanje da se otvori problem koji povezuje i razdvaja Heideggera i Deleuzea, onog tko je promislio realizaciju metafizike u kibernetici i onog tko je taj isti put izvršio tako što je podario konceptualni okvir za posthumano stanje?

Iz jednostavnog razloga što smo dospjeli do nulte točke mišljenja kao eksperimentiranja s onim što više nije filozofija, već tehnoznanstvena konstrukcija događaja koji proizvode fraktale i spirale u kozmologijsko-tehnologijskome smislu, a posebno zbog toga što je samo pitanje dana kad će umjetna inteligencija postati apsolutni autopoiesis. Jezik je za Heideggera bio uvjet mogućnosti ljudskoga mišljenja kao mitopoetskoga kazivanja, a za Deleuzea je slika bila uvjet mogućnosti nastanka novog sklopa odnosa između mozga i kaosa. Jezik govori, a slika pokazuje i ukazuje na druge slike kao mišljevine koje ne misli čovjek, već Ono, misleći stroj s umjetnim mozgom visoke hiperplastičnosti. Nakon toga više filozofija nema što reći o tzv. svijetu. Kad, naime, mišljenje postane događaj onda je posrijedi samo-proizvodnja umjetne stvarnosti koja određuje tzv. pravu stvarnost, a ne obratno.

U svojoj knjizi o Deleuzeu završio sam s njegovim shvaćanjem društva i politike u doba tzv. mehanosfere, pojma s kojim okončava knjigu potpisanu s Felixom Guattarijem, Tisuću platoa. Citat koji uzimam iz Anti-Edipa glasi Zemlja postaje ludnica, a moje posljednje riječi u knjizi glase Dah neukrotive slobode. Između ludila i slobode stoji mišljenje kao događaj. Nitko ne može postati delezijanac, jer smo to SVI čim se konektiramo s mrežom kao slikom kaosa u koji ulazimo s užitkom jer je to naše jedino istinsko mjesto, naš zavičaj i domovina u bezdanu tehničkoga svijeta. Svi mogu postati hajdegerijanci iz čežnje za jezikom.  Ali više nitko ne može biti filozof iz dubina vlastita jezika koji se ruši u krhotine i od kojeg ostaju samo mitopoetski tragovi u onijemjelome govoru. No, problem je što je i doba slike svijeta ono koje gubi svoju epohu. Nadomješta je doba broja i posvemašnjeg računanja koje više nije mišljenje, već čista konstrukcija objekata kao vizualiziranih stanja.

Kamo dalje?