Žarko Paić

U kakvoj su svezi estetika i pojavljivanje? Nije li riječ o nekoj novoj fenomenologijskoj «estetici» za doba u kojem svaki predmet mijenja svoj pojavni lik kao što postmoderni čovjek mijenja životne stilove? Knjiga njemačkoga filozofa Martina Seela, profesora na Sveučilištu Giessen, nastoji razumjeti upravo estetski status «pojavljivanja» u svijetu ispražnjenom od «bitne pojave» umjetnosti. Autor je prije ove vrijedne knjige objavio još nekoliko naslova u nakladničkoj kući Suhrkamp iz Frankfurta: Eine Ästhetik der Natur, Ethisch-ästhetische Studien, Die Kunst der Entzweiung. Ishodište promišljanja odnosa estetike, umjetnosti i «pojave» jest nekovrsno antropologijsko stajalište. U zamjedbi pojavnosti svijeta otvara se ljudskome zrenju neprozirnost sadašnjosti «života». Djela umjetnosti pokazuju nam se u svojoj imaginativnoj i zbiljskoj pojavi kao odlučna za drukčije vođenje života. Prema njima možemo biti ravnodušni ili ih uzimati tek kao ornamente dizajnirana okoliša.

No, već smo pritom pogođeni novim načinom pojavljivanja. Što jest pojava jest ono zbiljsko, neovisno o tomu imamo li pred sobom estetske objekte (instalacije) ili događaje perfromativne umjetnosti. Martin Seel polazi u svojem ispitivanju pojavljivanja bića i stvari od naizgled trivijalne činjenice. Naime, umjetnost 20. stoljeća kao da je neprekoračivo obuzeta pojavnošću predmeta u njegovoj bezbitnosti. Estetski objekti jednog Marcela Duchampa, kao što je primjerice rad In Advance of the Broken Arm, izložen 1915. godine u New Yorku, ili «djelo» Waltera de Mariasa Vertikalen Erdkilometer iz 1977. godine s Documente VI u Kasselu, pokazuje nam nešto samorazumljivo i istodobno teško dokučivo. Mi smo zapanjeni pred pojavom banalnoga «predmeta» iz svakodnevice industrijskoga doba tek onda kad se samorefleksivno odnosimo spram njihove puke pojavnosti. Filozofija umjetnosti nalazi se u situaciji da odgovori na pitanje: kakav je uopće status osjetilnosti u suvremenoj umjetnosti?

          Ovdje, dakako, otpadaju bučno proglašeni koncepti suvremenih kustosa kao pokretača velikih smotri suvremenih umjetnosti o «diktaturi gledatelja» ili bilo kakvom novom šoku percepcije. Problem osjetilnosti i pojavljivanja u svijetu «nove umjetnosti» iziskuje nešto posve drugo od upućivanja na subjekt-objekt odnos djela/događaja i njihove recepcije. Čak i naizgled izvanumjetnički fenomeni prizivaju u pomoć estetsko vrednovanje zato što je promijenjen pojam prirode s kojom se suočavamo danas. Stoga je bjelodano da dekoracije, dizajni, moda i sportski «životni stil» prodiru u svijet umjetničkih fenomena bez imalo kritičke refleksije. Za Seela je posebnost i autentičnost suvremene umjetnosti u dovođenju biti onog estetskoga u pojavljivanju do govora. Pritom se pretpostavlja kao neproblematsko ono što je već dijelom tzv. postmodernoga obrata. Postav umjetnosti u ljudskome svijetu jest, izričit je autor, postav u središtu pluralnosti estetskih danosti, koje više ne trebaju nikakvu umjetničku koreografiju. Stvari i pojave su već uvijek u suvremenome svijetu takve kakve jesu bez umjetničkoga dodatka. One su naprosto inscenacija i estetska objektivacija znanosti, tehnike i kulture.

          Prvo poglavlje Seelove knjige nabacuje pretpovijest estetike pojavljivanja (od Baumgartena i Kanta, preko Hegela, Valéryja, Adorna do suvremenih estetskih promišljanja). Drugo, glavno poglavlje nastoji razviti što uopće filozofijski jest pojavljivanje (Erscheinens) i koliko je nužno stvoriti iz njega temeljni pojam za «novu» estetiku. Polazeći od minimalnoga pojma estetskoga objekta preko razlikovnoga razumijevanja napetosti između estetske svijesti i umjetnosti, dolazi autor do ključne postavke o smislu estetske prakse. U njezinim raznolikim formama ulazimo u igru oko zrenja naše sadašnjosti. Mi više jednostavno nismo «isti» kao u prethodnim povijesnim svjetovima. Naše «oko» vidi drukčije i vidi drukčije «predmete» i «pojave». Ekstremna forma pojavljivanja proizlazi, pak, iz inih oblika «izokrenute» svijesti koji nastaju pijanstvom, ludilom, uzimanjem droga. Vizualni, akustički i semantički fenomeni u modernoj su kulturi teško odvojivi od tzv. običnosti svijeta života.

Napokon, zar suvremena popularna kultura i umjetnost, spomenemo li samo psihodelična iskustva rock banda «Doors» i Jimma Morrisona, da se ne govori o vizualnoj umjetnosti underground pokreta u Americi i Europi šezdesetih, ne svjedoče kako se opažaj, iskustvo osjetilnosti i pojavljivanje fenomena suvremenosti ne može odvojiti od ekstatičnosti ljudskoga opstanka? Pitanje o zamjedbi granica između estetskoga i umjetničkoga «svijeta» iziskuje suptilno istraživanje pukotina i prijelaza jednoga i drugoga. Četvrto poglavlje komentira suvremenu raspravu o statusu slike. Razumijevanje slika kao temelja pojavljivanja vodi do razgraničenja spram fenomena kao što su, primjerice, film i cyberspace. Razliku između «unutarslikovnoga» i «vanslikovnoga» izvanslikovne zbilje valja za Seela utemeljiti u drukčijem pojmu zbilje no što je to upućivanje na nepredmetnost (Maljevič i avangarda) i simulakrum (Baudrillard).

Posljednje peto poglavlje istražuje odnos u kojem umjetnička djela stoje spram fenomena nasilja u suvremenome društvu. Sam se pojam nasilja, koje autor razlaže na nasilje počinitelja, žrtve i gledatelja, realizira kao «apsolutna pojava» našega vremena. Stoga ni vizualna umjetnost  ne može biti izvan tog sklopa. Sjetimo li se izjava Borisa Groysa o terorizmu kao spektaklu postmoderne slike ili o Bin Ladenu kao «vrhunskome video-umjetniku», posve je bjelodano zašto i filozofi umjetnosti skloni tradicionalnijem pristupu, kakav je nedvojbeno uradak Martina Seela, nastoje shvatiti promjenu karaktera onog estetskoga u nasilnome društvu globalnoga kapitalizma. Nasilje i zbilja (seksualnosti), kojim su prožeta umjetnička djela našega doba, od filmova do proze i konceptualne umjetnosti, tek su pojavni lik oslobođene tjelesnosti bez ikakvih tabua. Forma u kojoj se zbiva prikaz nasilja nad tijelom nisu tek body-art «sakaćenja» ili prizori sadomazohističkih odnosa u svijetu želja narcistički usmjerena pojedinca. Ali prikaz nasilja jest još uvijek «čisto» pojavljivanje istine suvremenoga društva i svijeta o sebi samome, dok je prikaz seksualnoga nasilja redukcija svijeta na materijalnost seksualne energije kao takve.

Umjetničko djelo koje se služi prikazom «pojavljivanja» seksualnoga nasilja, prema Seelovim postavkama, istodobno mijenja perspektivu pojave u trojstvu: počinitelj – žrtva – gledatelj. Nažalost, autor nije poticajno razvio svoju estetiku pojavljivanja upravo na tom području. Zato je za analizu tog bitnog fenomena svijeta suvremene umjetnosti još uvijek bolje konzultirati lakanovski nadahnute psihoanalitičke kritičare kulture negoli filozofa «estetike pojavljivanja». To nije zato što bi autor zazirao od «zazornosti» koja je postala fenomenom što pogađa cjelokupni svijet medijski proizvedene zbilje. Naprotiv, problem je s ovom knjigom u cijelosti što ne otvara «pojavljivanje» umjetnosti iz same sebe.

Premda se na jednom mjestu u objašnjenju konstelacije umjetnosti nalazi stav da su umjetnička djela objekti drukčije vrste pojavljivanja, što znači da ona zahtijevaju drukčiju vrstu zamjedbe od, primjerice, nekog zastarjela parna stroja, to još uvijek ne dopušta radikalniji pristup oslobođenju estetskoga polja pojavljivanja svijeta da bi ono umjetničko samo zasjalo u svojoj čistoći. Mora se ipak odati priznanje Seelu da je brižno nastojao doprijeti do razumijevanja odnosa vremenske esktaze sadašnjosti koja natkriljuje i bilost i budućnost u modernome svijetu pojava. Autor smjera s Heideggerom razotkrivanju dimenzije navlastitosti tubitka(Dasein) u okolnome svijetu, pri čemu se pokazuje da umjetnost omogućuje drukčiju vrstu ekstaze od uobičajenoga tehničkoga odnosa spram stvari-u-svijetu. Vremenski prostori u kojima se zbiva odnos čovjeka s pojavnim predmetima svijeta su vremenski prostori svijeta. kao što se priroda denaturalizira i postaje kulturalni konstrukt, tako se i pojam svijeta u estetizaciji «svijeta života» svodi na nešto krajnje artificijelno. Iskonski pojam svijeta iščezava. On je pretvoren u «spremište» i «izlagalište» estetskih objekata.

Najbolji dijelovi knjige Martina Seela su analiza zamjećivanja i imaginacije djela umjetnosti. Objekti imaginacije svoj status imaju u konstitutivnome i fakultativnome smislu. U prvome je riječ o imaginativnome zamjećivanju kao izvorno umjetničkome odnosu sa estetskim objektima,  a u drugome o konstelaciji pojav, koje omogućuju osobi polje imaginacijske zamjedbe. Primjer za obje vrste imaginacije jest instalacija suvremenoga ruskog umjetnika Ilje Kabakova na postdamskome trgu 1994-1997. godine. Instalacija je naime istodobno intervencija i stopljenost s novom pojavnošću objekta u prostoru. Ona je istodobno estetski objekt i objektivacija okolnoga svijeta s novim sadržajem.

Suvremena umjetnost «proizvodi» svijet pojava kao estetskih objekata koji postavljaju ne samo gledatelja, slušatelja i čitatelja u odnos aktivnoga-pasivnoga sudionika drukčije konstelacije umjetnosti. Ljudsko obzorje prerađene i bitno raskorijenjene iskonske prirode postaje posve novo mjesto «užitka». Ako je u Cronenbergovu filmu Crash, nastalom prema istoimenu romanu JG Ballarda, seksualni užitak prometnut u tehnologizirano sakaćenje tijela u automobilskome sudaru, onda više nemamo posla s nekom «estetikom iščeznuća», nego je «estetika pojavljivanja» realizirani novi svijet izjednačenja estetskoga objekta sa svijetom života. Redizajnirani «okoliš» djelo je i događaj tragova pojavnoga svijeta u kojem se užitak motritelja više ne dohvaća zastarjelom shemom subjekt-objekt odnosa. Zaboravimo na koncepte «diktature gledatelja» ili «tiranije umjetničkoga proizvoditelja». U pitanju je mnogo jednostavniji, i time bitniji, odnos koji bi valjalo istražiti probojem kroz pojavne likove svijeta-bez-slike suvremene umjetnosti. Nije li najteže pitanje zapravo za filozofe umjetnosti, estetičare i same umjetnike: kako se «pojavljuje» i kakav je uopće status onog što nazivamo svijet(umjetnosti)?